Slušam da su u Hrvatskoj, pod visokim pokroviteljstvom vrhovnika, povjesničara Tuđmana, autora "Povijesne zbiljnosti", opet oživele teorije da su Hrvati iranskog porekla. I smejem se takvoj i tolikoj neozbiljnosti, kao dobar poznavaoc istorije, znajući da su Hrvati, uostalom kao i Srbi, još u vreme svog doseljenja na Balkan, bili sto posto Sloveni. Štaviše, toliko slični Srbima, da ih vizantijski hroničari nisu mogli razlikovati, nego su ih spominjali kao "Hrvate koji se i Srbima nazivaju", i obrnuto, kao "Srbe koji se zovu i Hrvati".

Ali, naši ljudi nikad nisu bili skloni nekoj preteranoj ozbiljnosti, pa se tom smehu ne treba ni čuditi. Da su ozbiljnije shvatali razna hrvatska kolebanja, da ne kažemo gibanja, možda im se ne bi ni dešavalo sve ono što im se dešavalo u vezi sa Hrvatima, a što im se dešava još i danas.

Ja, naprotiv, sve te teorije o iranskom poreklu Hrvata uzimam sasvim ozbiljno, i kao naučno pitanje, i kao nesumnjiv znak hrvatskih povijesnih težnji da se što više distanciraju od slovenstva i svojih rođaka Srba. Prvo, što ne mislim da je vreme slovenskih seoba bilo tako davno da se ne bi istraživalo i ono što je pre toga bilo, ali i što znam da su razne narodne istorijske težnje ne samo uvek tražile za sebe oslonce u prošlosti neto i ponekad i nalazile.

Što se nauke tiče, teorije o kojima je ovde reč, uvek su polazile od etimologije hrvatskog imena, pošto, definitivno, u istorijskim izvorima nema nikakvih potvrda da su Hrvati ikad postojali, bilo kao narod, bilo kao pleme, unutar iranske lingvističke i etničke zajednice, a kamoli o njihovom doseljenju sa Istoka. A svi napori lingvista, pak, da odgonetnu značenje hrvatskog imena, nalazili su brojna logična i verovatna rešenja u bogatoj iranskoj lekciji.

Baveći se, u dokolici, uporednim proučavanjem mitologije indoevropskih naroda, naišo smo i na jedan trag koji bi išao u prilog ovakvim teorijama, pa ću ga sasvim dobronamerno i saopštiti.

U zoroastrijskoj religiji, koja je nastala u Iranu u drugoj polovini 2. milenijuma stare ere, na osnovu narodnih verovanja, vrhovni bog Ahuramazda, prema "Avesti", uvek je bio okružen svitom od sedam drugih božanstava, koja su se zvala zajedničkim imenom Ameša Spenta, to jeste Besmrtni Svetitelji. Prvi od tih besmrtnika zvao se Spenta Majnju ("Sveti Duh"), četvrti Hšatra Vajrija ("Vlast", odnosno "Carstvo Božije"), peti Armataj ("Blagočašće"), sedmi Amertat ("Besmrtnost"). A šesti, kojeg sam namerno ostavio za kraj, zvao se Haurvat, u značenju "Zdravlje". Haurvat je bio pokrovitelj vodenog sveta i simbol mu je bio ljiljanov cvet.

Poznavaoci uporedne fonetike indoevropskih naroda znaju da se u tim jezicima vokal "o", u slučaju diftongovanja (udvajanja), najčešće rezleže u "su", ili, u suprotnim fonetskim procesima, da se diftong "au" gotovo redovno sažima u vokal "o", tako da se ime iranskog božanstva Haurvat može pravilno čitati i kao "Horvat".

Do sada se kao najstariji pomen hrvatskog imena uzimalo lino ime Hrvat, kako se zvao jedan sarmatski knez koji je u 1. ili 2. veku nove ere živeo u gradu Tanaisu, na ušću Dona u Azovsko more, a čije su dve zavetne ploče, među ostacima toga grada, otkopali ruski arheolozi. Ime tog kneza, na osnovu iranske leksike, a kao Sarmat on i jeste bio Iranac, moglo je imati različita značenja. Sada, pak, u vezi sa bočanstvom Haurvatom, odnosno Horvatom, ono se neodoljivo nameće kao doslovna paralela slovenskog imena Zdravko.

Tako bi hrvatsko ime, napokon, dobilo svoje božansko poreklo i bilo dovedeno u vezu sa dobrim zdravljem! Ali, mi u takvim zaključcima moramo biti oprezni, da ne bismo ispali neozbiljni što ostavljamo autoru "Povjesne zbiljnosti" i njegovim sledbenicima "Iz ikona". Pogotovu što nas istorija jezika opominje da reči vremenom dobijaju različita značenja, a katkad i sasvim suprotna. Kao što su, naprimer, iranski Ahuri, božanstva, u Indiji postali Asuri, to jest demoni, a iranski Deve, demoni, pod istim imenom, preuzeli u Indiji ulogu božanstva. Tako se i zdravlje tokom istorije može u svašta pretvoriti, pa čak i u duševnu bolest.

A da se ne bi pomislilo da ovim zabadam nož između Hrvata i njihove braće muslimana, sadašnjih Bošnjaka, koji su ljiljanov cvet uzeli za svoj nacionalni simbol, moramo reći da od srca želim da Hrvati nađu sebe i da se smire, jer od toga ćemo i mi videti dobra. A bosanskim muslimanima, koji su se u Pavelićevo vreme dičili kao hrvatsko cveće, sasvim će pristajati i ovaj mogući hrvatski simbol.