Evo jedan mali primjer iz ijekavskog područja, koje se, kako je meni poznato, bitno ne razlikuje od ekavskog. Bar ne kad je u pitanju izraz "celo vreme". Ivan Mažuranić je u jednoj svojoj pjesmici napisao: "cijelog dana veče cijelo, svud se blista bijeli kraj" (U školskim udžbenicima/čitankama 2. razreda OŠ)... Znači, pridjev muškog roda "cijel" se može bez problema upotrijebiti za jedno vrijeme koje je odredivo. Ali, nasuprot tvrdnji "neobavestenog", jedno veče ili jedan dan su isto toliko okrnjivi, zagrizivi ili odvaljivi koliko i jedno vrijeme, jer izraz "cijelo vrijeme" je isključivo odrediv i ne može se nikad upotrijebiti bez konteksta. Kada kažem: "Cijelo vrijeme sam proveo u čekaonici", imam određenost vremena. Znači, radnja obuhvaća jednu konkretnu vremensku cjelinu. Vrijeme može biti cijelo isto kao što može biti i svo. Ukoliko kažemo "svo vrijeme", ništa nismo manje ili više odredili ili ograničili. Da li postoji jedan jedini argument, zašto bi riječ "sav" bila određenija ili manje određena, nego riječ "cijel"? Da, u množini? Ne može se reći: "Cijeli ovi divni dani". Ali u jednini služe oba pridjeva istoj svrsi, a to je da ograniče vrjeme sa jednim zbivalnjem ili pojavom. Diletantnost ili pseudointelektualno prenemaganje? Izgleda da je u "cijeloj" toj dilemi netko nešto sa nečim izmiješao. Naime, ne može se reći "cijeli članovi društva", jer su oni sastoje od jedne cjeline koja se sastoji iz više stvarnih elemenata. Dok su vrijeme ili jedan vremenski period, kao npr. dan, apstraktni pojmovi. Kao i cijelo društvo. :)