Milka je bila visoka, krupna žena. Nekako stamena, postojana. Na licu joj je uvijek titrao neki poluosmijeh, od kog bi ti se ledila krv u žilama. Kosa čekinjasta, gusta, zift crna, uvijek počešljana unazad. Bojali smo je se. Imala je običaj da hoda između redova, od katedre do prozora i nazad, laganim korakom, u ruci držeći ključ kabineta. U učionici se nije čulo ništa sem njenih potpetica. Prolazeći posmatrala je kako radimo i na svaku našu grešku udarala nas je tim ključem u tjeme. A griješili smo...

Ja sitna, žgoljava, sjedim u prvoj klupi. Milka ide od zadnje klupe ka prvoj i redom nas kažnjava zbog tehničkog pisma, zavrnutih ćoškova na sveskama, lošeg držanja... pa šta koga zapadne. Dolazi do mene, a ja žmirkam, očekujući. A ona- preskoči me!
Svi smo pustili suze da teku niz naše male, mekane obraze. Oni od bola, ja od sreće i stida, jer sam jedina pošteđena.