Ženidba sina jedinca
Kad se ženi sin jedinac naš narod ima posebne običaje. Obzirom da je to jedina svadba koju otac može spremati kao domaćin, on se tu dobrano potrudi da se događaj upamti u selu bar za izvestan period.
Najpre se pozove sva familija, uža i šira, kumovi i njihovi rođaci, komšije, njihova rodbina i prijatelji, a zovne se i baba Anđelija iz drugog sela iako svi znamo da je veštica pa zbog toga moramo otići po nju kolima. Posebne pozivnice se upućuju onima koji rade kao gastarbajteri sa naglašenom činjenicom da je u pitanju "ženidba jedinoga sina", a pošalje se i pozivnica katoličkom svešteniku i muslimanskom verskom poglavaru - za svaki slučaj, zlu ne trebalo, a i da se vidi kako smo mi evropski orjentisani.
Zatim se pripreme dve hladnjače veličine šlepera, jedna za piće, a druga za torte i meso. Obe se uključe dva dana ranije da ne pije narod vruće pivo, ali ih bezobrazna dečurlija svu noć otvara pa na dan slavlja budu mlake flaše (a podosta i pofali).
Nadalje se spremaju salate i sitni kolači. Sve žene iz komšiluka učestvuju, a kupe se i oni "gospodski" iz marketa (minjoni valjda, jebemliga). Kad se to sve organizuje pristupa se pripremi mesine.
Po izvršenom pomoru polovine stočnog fonda domaćina (kolji i ovna, kume, što da Markova svadba bude veća od moje), sitnije se nosi u kuhinju na kućno spremanje i odvajanje "za čorbu", a krupnije se natiče na ražnjeve. Vo se sprema posebno na vučnoj štangli komšijinog Fap-a. Sazovu se sinovi stričeva i ujaka pa se svi ti ražnjevi strateški rasporede "šoferima" (mali, ajde malo da vrtiš ražanj - treba ti praksa za vozački), a matori otresu flašu-dve šljive i pet gajbi piva (mora malo prase da se zalije pivom, bude kožica hrskavija).
Kad se sve pripremi, unese u okićenu salu i postavi, sačekuju se gosti i u tefter upisuje šta je ko doneo (da se upamti, za vraćanje) i pristupa se redovnim običajima i delatnostima kao i za druge svadbe, osim što mladoženjin otac svako sat vremena drži pozdravni govor gostima koji su došli na njegovu svadbu kojom oni ženi sina jedinca i želi da se svadba upamti. Sve dok ga njegov venčani kum ne pozove napolje da mu nešto pokaže.
- Što, mislim, što si me zvao kume? Tek sam počeo da se zabavljam.
- Kume, gle sad ovo iznenađenje!
(... uz potmule eksplozije u voćnjaku počinju da izleću šljive iz zemlje i padaju na štalu, dvorište, kuću, uplašena preživela stoka riče do besvesti, baba Anđelija se kune na mikrofon da nije ona ništa prizvala...)
- A, kume? Minir`o sam čitav voćnjak, da se zna kad moj kum pravi svadbu!
- Kume, pa to nije moj voćnjak nego komšijin! Moj je onaj sto metara desno!
- Sa` će i taj, minir`o sam ja i njega! Neće biti šljivovice u selu bar pet godina! Nek se pamti!
Komentari

ahahahahaha, nisi ni svesna šta reče:
Prvi srednje, ja napisao pismeni na pet strana, dvanaest rečenica. Profesorica dala keca sa obrazloženjem (ne mogu da citiram, davno je bilo ali...) da je "Andrićev stil književni samo za njega, za sve ostale se ima smatrati neknjiževnim te se tako i ocjenivati."
Trebalo je da mi školska završi književnost da bih shvatio šta mi je htela reći time...

Bila neka tema "Oči ogledalo duše", i sad je pamtim, urezalo se. Ja pisao šatro niz primera (kao omnibus film) i svaki stavio u jednu rečenicu. To mi je bila poslednja jedinica iz srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika u životu. Posle sam pisao svašta i uvek se setim nje i njenog komentara i nasmejem se.
