1947., negdje u Vojvodini
Siromašni period poslije rata. Maleni dječak bere kukuruze svojim mršuljavim rukama. Umoran je. Razmišlja o ratu. Šta je to? Roditelju neće da mu kažu. Pričali su jutros nešto o dedi. Rekli su da je ostao u logoru. Šta je to? Otac mu je pričao da su se kao mladi često okupljali oko logorske vatre. Možda je to to? Onda mu je lijepo. Zastade odjednom. Pogleda oko sebe. Okružen je stabljikama kukuruza. Ne zna više gdje je. Pade mu na pamet onaj kišni dan kad se izgubio na izletu. Pogleda u nebo. Odavno nije bilo tako plavo. Ili mu se čini. Plavo kao oči one djevojčice, koju je vidio prije par dana. Nešto mu je čudno u vezi nje. Majka mu je govorila nešto o ljubavi. Valjda je to ljubav. Odjednom začu glasove u blizini. Prožme ga strah. Sjeti se kako su se on, majka i otac skrivali u napuštenoj kući i kako je čuo glasove Nijemaca. Ipak razabra da su to glasovi njegovih roditelja. Pa da, krenuli su kući. Znači, gotov je ovaj dio kukuruzišta. Osjeti i glad. Vrijeme je za ručak.