Karasevdah

Duševni bol, seta i jad, pojačani stepen patnje; čemer koji se širi do paroksizma, kulminira i nemilosrdno baca čoveka u čeljusti očaja i taštine, izlažući ga destruktivnoj snazi depresije i samoprezira. Iz takvog emotivnog stanja osoba ili izlazi poražena, potištena, umorna i prazna, nesposobna da nastavi sa egzistencijom ili izlazi osnažena, preporođena, sa novim životom koji teče krvlju, sposobnija da se pobedonosnije rve sa nedaćama i izazovima života.

Budim se noću vrišteći. Misao o tome koliki sam gubitnik budi me iz sna i ne dâ mi mira. Svi moji porazi, kojih ima pregršt, koji su ogromni kao planina i koji me ničemu nisu naučili, pojavljuju se; izloženi u svojoj ogoljenosti bez sjaja i ružnoći. I kreću da me obuzimaju demoni nemira, okrutno zarivajući svoje zube u moje turobno srce. Moj krevet se pretvara u vatreni okean bola. Uplakan, nesrećan i kukavan hodam po sobi, nespokojan, patetičan i usamljen. Zgrčen u uglu prostorije, čekam da se smiri pakao osećanja u meni, koji peče stomak, pluća, grlo i oči..
Moja soba se pretvara u grobnicu ambicija, nada i želja; oduvek sam znao samo za poraz, za gorki neuspeh i promašaj. Oduvek sam bio neostvaren, pogrešan i mizeran.
Možda je to najbolje, rastočiti se u suzama i nestati zauvek sa ovog prokletog mesta. Nešto se miče u mojoj utrobi, nešto hoće napolje. Evo ga, izašao je i stoji preda mnom. Krvav, nakazan i ogavan. Prezrivo mi se kezi njegovim krvoločnim osmehom. Približava mi se i tiho mi šapće na uho kako je moja svest ograničena, kako sam bezvredan i ništavan, kako ne zaslužujem da živim. Daje mi oštricu da sebi prerežem grkljan i da završim s tim. Uzimam je i polako je prislanjam na grlo.
Ali ne! Ja nisam slab, bedan i nemoćan, u meni još ima snage i života, ljubavi i lepote, plemenitosti i htenja. Neću da odustanem od sebe. Hvatam ga za gušu i kasapim njegovu trulu utrobu. Ostaje da leži u lokvi krvi, isprekidanog daha, polako skapavajući. A ja ležem u krevet, blažen i srećan, regenerisan, spreman da ujutru nastavim sa svojim životom, svestan da sam konačno ubio karasevdah. On neće više opsedati moju dušu.
HIHiperborejac · 6. apr 2014.
Komentari · 2
PO

Dobra je definicija +
Pročitao sam ti i ovu drugu i zaintrigiralo me tvoje pisanje.
Samo, da ti dam jedan savjet, ako već nisi dugo ovdje. I ako želiš da prihvatiš.

Ovakvo pisanje je efektno, stilski onako više za neki roman ili psihološki priručnik. Znam, i ja se ponekad raspišem ovako. Ali nećeš se ovajditi od ovakvog pisanja, ovdje se piše konkretnije, bez pretjerane stilike ili prevelikog razglabanja sa psihološkim opisima. Ubosti poentu, malo je dočarati, povezati sa nekim svakodnevnim situacijama i kraj. Još ako su teške teme, onda se to izbjegava.

Tako ja vidim situaciju ovdje, osim ako ne pišeš za svoju dušu.

Prijavi se da bi komentarisao.