Čovjek kome ste dužni neku kintu, a koji non stop zivka, traži, zapinje kao mazga, istrajan u namjeri da mu vratite pare koje možda nije ni zaslužio. Čovjek koji sitničari do te mjere da i najmanje dugove koje normalan čovjek uopšte i ne računa, on u svojoj glavi prekalkuliše i zaookruži, svakako u svoju korist. Njemu ste uvijek dužni za nešto, pa vam i najobičniji susret sa njim izaziva napad bjesnila, osip ili neke druge -ole, ili ko zna koji nervni slom... Toliko da bi najradije prodali kuću ili dječji bicikl da mu vratite i raskrstite sa budalom.
- Dobar dan Rope, gdje si bolan? - Eee otkud ti kod mene danas? Ajde uđi, šta stojiš na vratima? - Ma neći, ovaj, bio sam gore, ima neka mala na sedmom, trsim je redovno ,pa da svratim da vidim šta mi radi jaran... - Ništa brale novo nema, pričao sam ti prekjuče već. Popravio sam auto, otišao blok motora, jebiga. Da nije bilo tebe da mi pozajmiš onu kintu, ne bih mogao ni na posao... - E to sam i htio da ti kažem. Tebra, treba da mi vratiš one pare, moram da kupim nove felne na audija. Hitno mi je, inače ti ne bih tražio. - Kakve sad pare? Rekao sam ti da ću ti dati za 10 dana, znaš da mi je plata oko 15-tog. - Znam, ali meni treba danas. - Nemam jebote, jesi lud, fino sam ti rekao kad ćeš dobiti, i ti si se složio. - Treba mi jebote... - Ajde Bronovicki ne kenjaj, dobićeš svoje pare kad sam ti obećao. Mrš. -------------------------------------------- - E tebra, dužan si mi od sinoć nešto para, ajd ako imaš da mi vratiš, treba mi. - Kako molim te, odakle to? - Pa vidiš, kad smo bili u Mansardi ja sam okrenuo turu piva po 220 din, a ti si platio Ekskluzivu samo po 140, pa reko da se raskusuramo... - Ma jel, još sam ti i dužan? NIje ti smetalo pojesti čitavo paklo Orbita i pljeskavicu na moj račun. Koji si ti Bronovicki čovječe, idi ubij se... ------------------------------------------------- Lale : Treba mi 16 igrača da bi bili konkurentni za titulu. Terza: Daj Lale molim te, šta će ti toliki igrači, razigravaj klince da vadimo klub iz govana. Kok(u)za : E momcovi, a da mi prvo isplatimo onog mrsomuda Bronovickog, ko jebe titulu. Terza i Lale(uglas) : A i to što kažeš, care!
U današnjem društvu prilično marginalizovana grupacija žena koje su svoj život usmjerile ka "nadograđivanju sopstvene ličnosti, timskom radu i razvijanju liderskih sposobnosti", a ustvari grupacija nezadovoljnih, pretežno isfrustriranih, samoprozvanih (pseudo)intelektualki, čiji je domet malo iznad indij(an)skih serija ali ipak ne toliko dalje od običnog panja. Dakle, koliko marginalizovana, toliko i nepotrebna formacija.
U glasu je ponos, ruke u znaku zvona, mrk pogled u očima, svježe iscrtane obrve, novi Alvejs ultra jebeni sa krilcima ulošci, srećne Versaće gaće i ajmooo...cijeli svijet je njen.
-Gospođo Zorana plavušo glupa Mihajlović, ako to da ste posle ministarke za energetiku postali ministarka za infrastrukturu i građevinarstvo? Mora da ste završili dva fakulteta, elektrotehnički i građevinski, koje spadaju u najteže?
- Ma ne, ja sam se čitav život samoobrazovala, radila na sebi, znate...
Odgovor vrsnog(ili pak malo manje vrsnog) poznavaoca lika i djela nekog tamo random benda koji je iza sebe ostavio veoma velik broj pjesama, na pitanje - "šta ti je najbolje od njih"?
Jer, tobože, svi ovi noviji albumi su komercijala i golo govno, jer oni nemaju šta novo da ponude. Sijelo savršenstvo njihovog opusa utkano je u tim prvim albumima.
Komentar na Jutjubu, na izbačenu novu pjesmu:
...ne valja ovo ništa, glupost teška. Kako su samo oni nekad zvučali, prije 10 godina kad sam još bio mlađan momak ja i trsio klinke na njihovim svirkama po haustorima, i u buđavim žensim VC-ovima. Meni su ok samo njihova prva 4 albuma, ovo ostalo je povraćka i komercijala
Nenadjebivi, džiberski način završavanja svakog vida internet rasprave (namjerno pisano malim slovima, zbog potpune autentičnosti), a ujedno i krajnji argument u korist retoričara. Jednostavna, kratka i efektna fraza kojom se pavijan izdiže visoko iznad protivnika u svojoj prostodušnosti, nepokolebljivosti i samouvjerenosti. Ovim ti na kraju još imaginarno pruža ruku, kao znak pomirenja, jer je velikodušan u svojoj pobjedi i blagonaklon prema nemoćnom rivalu.
Jer on je sve svoje stavove iskazao, argumentovao i odbranio, i svaka dalja rasprava za njega bila bi bespotrebno i besciljno gubljenje vremena. To je kraj. Ende.
- Molim Vas ne pričajte gluposti, Aleksandar Makedonski Srbin? Šta sve ljudima neće pasti na pamet. - Mali nemoj tako da pričaš samnom, ja sam stariji od tebe 30 godina. Aleksandrova majka je rodom iz sela pored Gackoga, od kuće Filipovića. Ali ne mogu ja to objasniti tebi kad još za tobom nosaju tutu da pišaš. pozz ---------------------------------------------------------------- - Alo mala, reći ću komšiji Gavrilu da tu kačiš gole slike, da te prebije ko vola u kupusu. Sram te i stid bilo. - Dobro komšija, onda ću ja reći tati da ste mi slali slike svog kurca preko interneta. Haa! - Ma nemoj mala, to se komšija Nedeljko samo šali. A dobre su ti slike, haha. pozz
Rođen ne tako daleke 1979. Jebemliga, ja ne vjerujem u slučajnosti pa tako mislim da Tito nije bezveze umro naredne, 1980-te godine. Obrenovac, a Beograd. Beograd, ali uvjek krug dvojke.
Odrastao na vječno prašnjavim ulicama Obrenovca, pod nebom koje je mirisalo na tjeskobu, a na njemu, kao neman, kuljao je dim tada moćne, gorostasne građevine sa imenom najvećeg srpskog naučnika - TENT. Sve je mirisalo na zaparu, ljeta su se nemilosrdno otimala zagrljaju smoga, jesenje kiše donosile kiselinu.
A elektrana ko elektrana, postojano je prkosila svemu oko sebe, svjedočeći o nekom boljem vremenu. I kao i uvijek, mali musavi debeljuca usnije jedan san. Da jednoga dana, bude glavni baš tu. Na svom komadu zemlje. Da zagrli visoke crveno - bijele dimnjake TENT-a i upiše svoje ime u malter tek izgrađene nade u bolje sutra.
Međutim, tada nije mogao ni da pretpostavi da će njegova odluka u nekoj budućnosti koštati građane Obrenovca njihovih domova i porušenih životnih ideala. Možda će neko, ako se izmisli vremeplov, da se vrati u prošlost i malenom, musavom debeljuci udariti šamar i reći - "mali ne gledaj tamo, to nije tvoj prćija"!
Upisuje ETF (a šta bi drugo), i nekako završava. Najteži fakultet u zemlji, kaže on. Sve vrijeme, uporedo, uključuje se u politiku, šlihtajući se svim živima. I Dinkari naravno, zna da je tamo najbolja prođa. Trebaju njemu ti "školovani" karijeristi, bez trunke skrupula i zrnom ideala, da održi imidž prosperitetne stranke, jer oni izvlače Srbiju iz krize. Mali od palube postaje zamjenik kapetana teretnog broda.
Snovi se ostvaruju. I šta biva? Prvi posao i to odmah - direktorski. U Kolubari, sa 25 godina. Sa trogodišnjim iskustvom sjedenja u fotelji prelazi u drugu fotelju - upravni odbor JAT-a. Zna se, uz moć i poziciju dolazi i rast ega, kupovna moć i podvoljak. Dolaze starlete da se slikaju na kancelarisjkom stolu, dolaze političke funkcije. Ono što ostaje je ona izjedajuća požuda, koja satire sinapse praveći od njega recikliranog političara bez trunke ideje i smisla. Zaboravio je na asfalt i parkove dragog mu Obrenovca, zaboravio je na malog dječaka koji je na fudbalu vječno donosio lopte. Taj dječak je u njemu već nestao, on ima sada drugi Obrenovac, njegov, lični.
I tako se provlači kroz politiku, s funcije na funkciju, s ideala na ideal. Zaposli brata kao savjetnika, pola familije u državne institucije, da siromasi ne gladuju. Zna se, ko ne gleda prvo sebe i svoje, kako će gledati druge? Pobogu, o nepotizmu i bahatosti nema ni govora, jer su odavno, baš tu u njegovom mozgu, ove riječi izgubile smisao i poentu...On tako, ni sam svjestan toga postaje simbol Srbije u proteklih 20 godina - Srbije posrnule, nemoćne i politizovane, do srži ukaljane političkim protuvama i nakazama, ljigavcima koji Srbiju vide kao poligon za ostvarivanje sopstvenih nezadovoljenih požuda...
Bitno je da na novom Armani odijelu blista mali bedž sa zastavom Srbije, kao ponos i zavještanje.
Ostatak priče svi znate...
Boli te kurac, Srbija i Beograd - tvoje su prćije. I sve što ostaje za tobom, pepeo je i dim, gust kao onaj koji se vijori iznad voljenog ti TENT-a. Samo, ako jednom bude ikakve pravde, igdje, tvoje ruke će otplatiti Obrenovac. Ili tvoje prkno...
Izgovor, floskula koja nam kao ispljuvak izlazi iz usta kao bijedan pokušaj samoodbrane. Otrcana, na jedvite jade sprčkana i od kore velikog mozga odvaljena, blago iritantna fraza kojom okolini a i samom sebi dajemo do znanja da taj pičvajz koji smo napravili nije bio plod predumišljaja, već posledica inercije ukočenog mozga.
Daj ćale nemoj me zajebavati, molim te. Znaš da uvijek vozim pažljivo. Nego sad me tako krenulo, jebajiga, kad nije moj dan. Prvo se uroljamo kod Mikija, donio neku trešnjevaču. A znaš da ja skoro nikad i ne pijem a i jebo majku ja nisam ni znao da to čudo postoji. Čuj rakija od trešnje, ej? Ja još mislim da to nije jako, ko velim će će trešnja onakva slatka da da tako jaku rakiju? Al malo morgen, ušiko se ja ko da u vojsku idem.
I plus jebo majku neko donio travu. I šta znam nekako me krene, ja mislio obična cigara ili da je neko smotao nanu. Tako mi nekako mirisalo, jebemliga. Znaš ono, nana, mentol, čudesa? Stao na terasu, i popeo se na ogradu. Kažu ove budale da sam htio da letim, da sam spominjo braću Grim one što su napravili avion prvi, i da sam skočio sa balkona. Sreća pa mu je stan u prizemlju, pa sam samo uganuo zglob.
Posle me natjeraju da ja vozim čika Sinišin auto. Jedini imao vozačku, štaš? A bilo mi glupo da idemo do splava ko klošari, pješke. Ali naravno, zakuacli se u prvo drvo. A ni kočnice vala nisu valjale. ----------- (A u kurac, ne možeš takvu priču ćeletu ispričati)Zdravooo ćale, čuo si već. NIsam imao namjeru, stvarno nisam. Jebiga, promaklo.
Preko krajnje mjere debeo, gojazan čovjek, sa zalihom sala dovoljnom za sedam biblijskih gladnih godina.
Takođe, označava i one tursko-kinesko-novopazarske čarape s onim govnetom unutra što opada i uvlači se među prste, pa izgleda ko da noge nisu oprane barem deset dana. Uz to, kad ih skineš noge ti smrde ko ustajali leš tvora.
- Koji od vas je udario po dupetu, da čujem?! - Nisam ja, nisam ja, nisam ja... - Alo orangutani, ko je to uradio, nemoj da vas jednog po jednog tučem! Ti futrovani, dolazi ovamo! - Šta ja, nisam ja... - Fljas, fljas, fljas...Samo još jednom da te vidim negdje okolo, bolje se seli.
Krilatica tamo nekog mislioca sa ulice koja najbolje opisuje momente kada čovjek krene stranputicom, zaglavi se u sopstvenom beznađu, tražeći put koji ga vraća tamo gdje je krenuo. Preduzimajući niz očajničkih, traljavih mjera on pokušava da se izvuče iz kaljuge u koju je upao, ne shvatajući da tako samo može potonuti dublje, dole u jebenu unutrašnjost Zemlje. Svaki njegov potez je uzaludan jer je greška toliko kardinalna, da je njeno ispravljanje nikada ne može biti potpuno. Džaba sitni kozmetički detalji, jer oni samo zamaskiraju nevoljom iznakaženo lice, kad sve što pokušaš, vrati te na isto.
Neki se samo predaju, puštajući da ih nosi život, onakve kakvim su postali. Umazane. Jer sve je Panta rej, a i mi smo...
- Matori, šta to radiš sa svojim životom? - Pijem pivo. Drkam pet puta dnevno, kad oće da mi se digne. Inače ne drkam. - I kuda ćeš dalje, jebote, matori? - Tamo odakle sam i došao, u pizdu materinu, u prah. - Pa pokušaj nešto uraditi sa svojim životom, mrdni se ukurac! -Šta mogu. Traljava je ova moja sudbina. Znaš ono kad razbiješ flašu od patos. Vidiš, nju više ne možeš sastaviti. Možeš samo skupiti djeliće i reciklirati, ali malo morgen, to neće biti više ista flaša.. - Jebeš mi sve ako ja tebe šta razumijem?! - Jebiga, kad se umažeš govnima, nijedan sapun ti ne pomaže. Uvijek smrdiš. Čak i kad ne smrdiš, imaš neprestano taj osjećaj da smrdiš, iako ne smrdiš... - Aupičkumaterinu, ti stvarno smrdiš ko tvor.
Razmišljaš jebote, kako proživjeti ovaj život a da u svakom trenutku uzmeš najiše od njega? Da svaki tren proživiš, bez onih praznih minuta i nepotrebnih oscilacija rapoloženja.
E vidiš, ima nešto u svakom našem koraku, u svakom trenutku. Ima neka šarenolikost i raznobojnost, tiha i nemirna iskra sreće, samo je treba pronaći u skrivenom kutku svoga bića.
Evo, došlo je proljeće, granulo sunce. U proljeće se sve budi, nebo se raširi i sve miriše. Pravo vrijeme da se oslobodiš nagomilanog stresa, da potražiš nove ideje u zapostavljenim mjestima isklijalog mozga i pokušaš da promijeniš loše stvari. Da upoznaješ nove ljude i zavoliš nova mjesta. Jednostavno, da otkriješ neke druge, nepregledne vidike, obogativši tako svoju svakodnevnicu. I nema izgovora, nema ljenčarenja. Naoružati se poletom, mentalnom snagom i svim onim što čovjeka čini živim. I da, proljeće je vrijeme za sjetvu. A budi uvjeren, kako u proljeće posiješ, tako ćeš u jesen žnjeti.
Ljeto ti je, opet, vrijeme za uživanje. Znaš ono, godišnji odmor, ovo-ono. More, boravak u selu, kupanje, djevojke u kratkim haljinama, spavanje na terasi, izlasci dok sunce ne obiđe novi krug. Ima nešto lijepo i bezbrižno u njemu, sjeti se čovjek svih onih ljetnjih raspusta, ljetnjih ljubavi, prvih šljaka za pare, upisa na fakultet. I uveče, kada tamna koprena prekrije sokake, razlije se miris orošenih trava i čudesna svirka zrikavaca, probuđen poj ptica. Zaživi u čovjeku neki dugo potiskivan osjećaj bezgranične slobode, ležernosti i nade u bolje sutra. U ljeto dozrijevaju i trešnje - slatke, sočne. Da pokažu čovjeku kako lijepe stvari kratko traju...
Dođe jesen, počnu one kiše i dosadni vjetrovi i donese odnekud loše misli i stare čežnje. E pa vidiš, i u tome ima ljepote. Jesen je vrijeme za razmišljanje o sebi, o svojim propuštenim prilikama i neostvarenim a mogućim željama. Ali ne onako šturo i pesimistično, već autosugestivno i temeljito. Vidjeti gdje si pogriješio, pomiriti se sa činjenicom da je možda moglo bolje ali da je sada kasno. Skupiti zalihe zimnice i dobrog raspoloženja pred zimu. I radovati se Miholjskom ljetu i onim rijetkim danima okupanim Suncem, jer, na kraju krajeva, baš onda kada ga najmanje ima, najviše mu se i obradujemo.
Ostaje ti zima. Vrijeme koje posvećuješ ljudima koje voliš i koji te vole. Kad zavije mećava i snijeg ledi do kosti, ostaje ti svoja kućica i topla vatra. Ili polu-topli radijatori. Tada su i oni veseli, porodični praznici, kad se svi skupljamo i slavimo, jedemo i pijemo. Iza tebe svugdje ostaju tragovi u snijegu, kao znak da si živ i da postojiš, tu u svojoj stvarnosti. A u albumima stara sjećanja, slike i pregršt toplih boja.
Ako i ne voliš zimu, ne brini, uskoro opet dolazi proljeće...
Usklik upućen u trenucima posle tuče ili malo ozbiljnijeg konflikta, tj. baš u onom trenutku kada je neko došao da razvadi suprostavljene strane, i to obično od strane onoga koji je istučen, i sada sa sigurne udaljenosti može da prijeti. Kukavički čin enormne dreke i galame, praćeno žestokim psovkama i pretnjama tipa jebaću-ti-mater-kad-te-uhvatim-kosti-ću-ti-polomiti, pri čemu se sam govornik usro u gaće, pa sada pokušava da se potisne sopstveni strah.
Ovakav vid komunikacije najčešće srećemo kod onih nasitnijih i najslabijih, kako bi na taj način pokušali zaplašiti svoje oponente i ispali hrabri, jer otprilike ničim drugim to ne mogu. Ponekad im ovo i prođe, pa steknu lažan osjećaj moći, ali većim dijelom žestoko fasuju.
Slabiji(nakon što je dobro našaketan, sa sigurne udaljenosti): Mamu ti jebem usta ona smrdljiva, da ti jebem sve po spisku i onu kćer nerođenu i crkvu u kojoj si se krstio...alo, šta gledaš konju, dođi vamo ako smiješ..dođi govno jedno ćelavo, jebaću te usta, usta ću te jebati. Mrak će te progutati, da znaš, kad ti se natakatrim na kosti. Jači: Daj vodite tu budalu negdje, da mu opet tamo ne dolazim! Slabiji: Šta je?!!! Ajde dođi ovamo pičko jedna dođi ako smiješ da tzi glavu tu razvalim, dođiiii! Jači(otima se iz zagrljaja razvađivača, trkom se upućuje protivniku): bum, bum, bum...
Izraz koji možda i nije nastao na našim prostorima, ali se na ovdje primio ko onomad pasulj i krompir kad su doneseni odnekud iz Amerike, pa su ga sportisti usvojili kao neizostavan dio svojih ultra-bogatih riječnika. Pretežno korišten od strane fudbalera, kao izraz skromnosti i želje da se u drugi plan stavi priča i verbalni dio fudbalske igre, već da se sve oči upru u zelenu travnatu površinu na kojoj će, tobože, oni da stvaraju umjetnost ravnu prozi Dostojevskog.
Oni će objašnjavati svojom igrom, razletjeti se po terenu ko onaj kurac što nosi vjetar (onaj neki maslačak, jebemliga kako se zove ta biljka nemam pojma, ono što djeca hvataju pa stavljaju u njedra da im se ispune želje), raditi ono za šta su plaćeni tojest jurcati za loptom, da ćeš ti toliko uživati i nećeš imati potrebu slušati dosadna proseravanja po konferencijama.
Jednostavno, oni će svojim majstorijama ispisivati nove, ljepše stranice fudbalske igre.
Malo morgen.
Žigara :....ahmmmm...auuu...ovaj šta da kažem ne znam stvarno šta da kažem što nije do sada rečeno, znate ja sam malo glup i imam koeficijent inteligencije manji od sobne temperature u Celzijusima, a i lopta me udarala u glavu dosta puta pa mi pomutila i ono malo mozga što sam imo nekad...tako da, ovaj...daćemo 120 posto svojih nemogućnosti. I ne znam šta više da kažem osim da ćemo pričati na terenu! Kad već ovdje ne znam.
