Izraz kojim se naglašava totalna raznorodnost elemenata koji su nekim čudnim putovim i načinima skupljeni u naizgled nehomogenu cjelinu. Iako najčešće nevjerojatno različiti, elementi sinergijskim djelovanjem daju cjelini važanu i vrijednu kvalitetu.
Ima nas na ovoj Vuki skupljenih s konca i konopca, ali zajedno djelujemo kao prilično složna cjelina.
Izraz koji dodajemo na kraju nekog izlaganja, iznošenja mišljenja, a kada nam se učini da smo malko pretjerali. Izraz „šalim se“ dođe kao lagano ublažavanje stvari i smirivanje strasti. Nadamo se da smo njime malo odobrovoljili blago iznerviranog sugovornika.
Ne sviđa mi se novi izgled Vuke... al ko mene pita...
Šalim se!
Izraz koji često koristimo nakon kraćeg ili duljeg govora u kojem smo više ili manje argumentirano iznijeli svoje mišljnje, svoj stav, svoje neslaganje, svoju ideju o nečemu. „Al ko mene pita“ izgovaramo nakon sasvim kratke dramatske stanke, beznadežno zagledani nekamo u daljinu.
Ne sviđa mi se novi izgled Vuke... al ko mene pita...
(šalim se)
"Za svoje godine" - sintagma za koju nisam sigurna znam li što točno znači, a još manje želim li to saznati. Obično je dio nekog nespretnog i ne baš dobrodošlog komplimenta.
Ti, za svoje godine, sasvim dobro izgledaš.
(Što to znači? Da zapravo izgledam loše, ali su mi (poodmakle??) godine dobar alibi, nekakav izgovor, eto - može mi se progledati kroz prste??!!)
Gora varijanta je ona kad uvijeno u kompliment čujete:
Bila si jako lijepa kad si bila(??!!) mlada, i dan danas se to naslućuje na tvom licu.
Izraz u nekoj čudnoj upitno afirmativnoj formi, koji upućujemo osobi (najčešće je to neki Nevjerni Toma) koja svojedobno nije vjerovala našoj riječi, upozorenju, tvrdnji, opomeni…
kako?
Izgovaramo rečenicu uz lagano titranje osmjeha u kutu usana, nerijetko ne bez pomalo zluradog likovanja, a ponekad je popratimo i nekim drugim neverbalnim načinima komunikacije: malo nakrivimo glavu udesno, naznaka namigivanja pojavi se na lijevom oku, a oni hrabriji (bezobrazniji) podignu desni kažiprst i njegovim vrškom u zraku opisuju otprilike četvrtinu kružnice (pronacija - supinacija podlaktice – ovo je važno!).
kada?
Izgovaramo rečenicu kada je više nego očito, bjelodano, neupitno… da su se naše riječi (slutnje, nade, strahovanja, pribojavanja, očekivanja, vjerovanja…) obistinile, ispunile, potvrdile, ostvarile.
Nedavno sam na ovom mjestu definicijom Ropotarnica povijesti ukazala na potrebu usvajanja i shvaćanja značenja te sintagme. Lijepo sam vam govorila kakvo je to mjesto na kojem završavaju bahati, lažljivi lopovi koji služeći se nekom izmišljenom karizmom koja je prava kao Armanijevo odijelo u rukama lošeg šanera. I – evo ga! Ode jedna figura, ikona pred kojom su mnogi (obmanuti, neuki, zaluđeni, sluđeni) izgovarali svoje večernje molitve. Ode ravno u ropotarnicu povijesti. Nadam se!
Sposoban trgovac koji trivijalne (ali preskupe) snove može meni i mom tananom novčaniku učiniti ostvarive (pa makar to bila i šarena laža).
Apostol Toma nepovjerova u Isusovo uskrsnuće te ga prozvaše Nevjerni. Danas za svakom osobom koja odbija vjerovati u očito i neupitno viknemo „nevjerni Toma“!
Izraz koji će mnogima biti poznatiji u obliku „kruha i jezika“. U neka prošla vremena (nažalost ima toga i danas) kada u lošije stojećim kućama često nije bilo dovoljno hrane za mnogobrojna gladna usta, bio je to čest odgovor na pitanje: A što ćemo danas jesti?
Kruva i vonja čini se još teži, da ne kažem tužniji izraz. Čula sam ga u filmu „Servantes iz Maloga Mista“
Dijalog iz filma: Reče Galileo bratu Domeniku, „Amerikancu“: A sićaš li se kad smo ono ka dica jili kruva i vonja? Doša bi vapor u porat, a mi bi sili na rivu i jili kruva i vonja ča se širija iz kužine od vapora. A bilo je tamo lipe spize!
Nostalgično, tužno, romantično…
mali glosarij: vonj – miris, miris jela, aroma…; kruv – kruh; ka – kao; dica – djeca; jili - jeli; vapor – parobrod; kužina – kuhinja; spiza – hrana
Izraz kojim „počastimo“ osobu za koju smatramo da je tvrdoglava, nedokazana. Netemalj je nespretnjaković s dvije lijeve ruke. Ili se samo takvim lukavo prikazuje ne bi li se izvukao od kakvoga posla.
mama: Milutine (naglasak na drugo "i"!!), opet si se potukao. A što su ti sveske ovako neuredne, dolazi ovamo uši da ti počupam, netemalju jedan!
(prenosim priče iz djetinjstva jednog što se bos igrao između Ibra i Morave, ako me je slagao, minusi njemu na dušu)
Prilog kojim se želi reći da radnja o kojoj govorimo nikada neće prestati. Sa sigurnošću tvrdimo da trajanje te radnje ili trajanje njenih posljedica sežu u vječnost.
Zanimljivo je kako „zauvijek“ mijenja nijansu ovisno o generacijskoj pripadnosti govornika.
Dijete: apsolutno uvjereno u čvrstu vezu riječi „zauvijek“ i „vječnost“, ali mu još nisu jasne neke mjere i relacije (po onoj „šta zna dijete šta je sto kila“)
„Poklanjaš mi ove krpice zauvijek?“ „Da, zauvijek! Kad me mama zovne na ručak, vraćaš mi ih, a ja tebi vraćam sličice koje si mi jučer poklonio zauvijek.“
Odrasli: apsolutno nesvjesni da „zauvijek“ ne postoji u nečemu što ovisi o kemijskim procesima i životnom vijeku tvari koje stupaju reakcije, olako izgovaraju riječ „zauvijek“
Zauvijek svako jutro ću se s tobom buditi,
Zauvijek jedino na svijetu tebe ljubiti,
Cijeli ovaj život svoj ja sam čekao na nekog kao ti,
Zauvijek ću samo tebe voljeti…
Tautogram je tekst u kojem sve riječi počinju jednim te istim slovom. U obliku tautograma može se pisati sve i svašta, od jednostavnih „samostalnih“ rečenica do vrlo složenih eseja.
Moji skromni pokušaji pisanja tautograma – poznate poslovice:
Nikog nigdje – nosi nečije! ili Ugledao – ukrao! -- Prilika čini lopova.
Pernata prababa po pijatu pliva ponajbolje. -- Stara koka dobra juha.
Do devet digni du.., dvostruki dobitak!
Da dvostruko dobiješ, digni du.. do devet! -- o kojoj se ovdje poslovici radi, pogodite sami!
prigodno:
Vukajlijaš vrijedni veselo vrletima vrluda vraćajući vječnosti vrijednosti velike.
Ponte Rosso, ime trga u Trstu koji je godinama bio simbol mnogih istočnoevropskih žitelja, pa tako i ljudi iz gotovo svih krajeva naše ex YU, za odlazak u povoljnu (jeftinu) kupnju najčešće ne previše kvalitetnih artikala.
Kupovalo se, naravno po cijelom gradu u manjim i većim prekrcanim trgovinama u koje je domaće stanovništvo rijetko zalazilo. Trgovci su bili zadovoljni, no ostali Tršćani nisu blagonaklono gledali na, od cjelonoćne vožnje umorne, kupce koji su vukli ogromne plastične torbe natrpane odjećom, sredstvima za čišćenje, prehrambenim artiklima i kojekakvim ćanfruzaljama (cianfrusaglie – sitnice za koje nitko ne zna čemu služe). Oholi stanovnici lijepoga grada na Jadranu zvali su te umorne kupce Zlavi, Skiavi (vidi:Ciao), Šćavi – oni koji su uništili opojne mirise najfinije Illy kafe što se u jutarnjim satima širio iz gradskih barova i draškao nosnice još uspavanih Trieština. Ovako je glasio naslov članka koji sam davno pročitala u tršćanskom tjedniku.
Danas više nitko ne odlazi u Trst „po špežu“. Imamo mi svoje Arizone, svoje Kineze, svoje butige i butike, imamo svoje Crvene mostove. A Tršćani plaču za Zlavima! Žale se da je grad u kojem prevladavaju uslužne djelatnosti daleko od toga da bude najuspješnija luka u Italiji, a kamoli u Europi. Mali trgovci sa sjetom i tugom sjećaju se nezahtjevnih kupaca kojima su mogli prodati i maglu umotanu u malo šarenog papira.
Sada bi rado da im se malo pokvari miris jutarnjeg kapućina. Piju ga sami i sa sjetom i nostalgijom sjećaju se nas!
Inspirirano upravo odgledanim TV prilogom u kojem Trieštini plaču za starim vremenima.