Prodavačica
Ona radi u prodavnici meštovite robe. Nosi crnu trenerku sa rozim Nike znakom ispod žute kecelje sa imenom firme. Stoji na vratima i gleda u autobus što prolazi.
Od škole ima srednju. Hemijsku ili turističku. Trebala je studirati, a možda i nije. Bila je pomalo i mangup - kad navru sećanja iz tog vremena osmeh joj preleti preko lica. Živi u Resniku, Novoj ili Staroj Pazovi - blizu Beograda, a opet tako daleko. Nekad je bila zgodna cica, momci su se lomili oko nje. Imala je veliko društvo, mnogo drugarica. One najbliže i najodanije sada su u inostranstvu. Često kafeniše sa koleginicama iz lokala pored. Ogovaraju i pričaju masne priče o muškarcima. Njena kosa više nije sređena, vezana je u rep jer je tako lakše.
Volela je jednom nekog mangupa, muzičara ili glumca. I on je nju voleo. On je sad daleko, a ona je i dalje tu. Kad je slome sećanja pomisli da ga možda nije baš toliko volela. On ne govori sa njom.
Vruće je iako je već noć. O moru može samo da sanja. Ako uspe i da dosanja taj san, on je obično zatekne u Sutomoru. Slike s mora u pozadini otkrivaju plažu načičkanu gojaznim telima, a sin i ćerka joj se vešaju oko vrata. Umazani su kremom od krofnica. Deluju srećno.
Kraj je radnog vremena. Pogasila je svetla napolju i briše pod. Pazi da ne sjebe nokte što joj radila neka pre par dana. On dolazi da je odbaci kući. Pasat, '85 godište. Na zadnjem sedištu je roba koju je trebao da otera danas, pa ipak nije. Kožna jakna, trenerka. Nekad je igrao fudbal, i mogao je da uspe da je hteo. Nije hteo. Njegov stomak njoj ponekad smeta, ali više ni to nije važno. Na slikama sa svadbi i slava on grli nju. Deluju srećno.
Ona zaključava vrata od prodavnice jednom rukom, u drugoj drži kese. Koka kola, velika tuba kečapa i čips. Ispod leve dojke može da napipa neki čvorić. Ne želi da razmišlja o tome. Sedaju u kola, vrata se teško zatvaraju. Kad je odbaci on će se vratiti do društva na još po jedno.
Ona sanja život, a ne primećuje da je do guše u njemu. Ona voli život, ali joj on polako klizi iz ruku.
Ljudi kao roba
Jedinstven fenomen koji se javio u savremenom društvu kao posledica opšteg potrošačkog ludila.
Forsirani od strane medija, industrije zabave i raznih drugih ''autoriteta'' ljudi sve svoje aktivnosti podređuju opsesivnom trošenju novca, koji opet zarađuju takođe opsesivno da bi podmirili svoju zavisnost izazvanu manjkom duha koji logično iz toga proističe. U čarobnom krugu ljudi su polako sve stvari oko sebe počeli da određuju kroz cenu na uštrb vrednosti, pa takođe i same sebe. Sve više ljudi sebe posmatraju kao i bilo koju drugu robu sa rafova megamarketa, robu koju treba što skuplje prodati, pa tako osećaj sopstvene vrednosti i samopouzdanje upravo zavisi od toga kolika je njihova cena u očima drugih. Vrlo lako se iz toga rađa hronični osećaj inferiornosti (jer uvek se panično misli da se nekom drugim načinom delovanjem može bolje i skuplje prodati) koji se takođe prenosi na odnose prema drugim ljudima.
Kako je ljubav stalna potreba, takvi ljudi i svoje partnere biraju po istom principu - principu tržišne ekonomije. Na taj način dolazi do trgovine osećanjima između dve osobe, uz adekvatnu ikonografiju koja mora da bude u skladu sa ''vrednošću date osobe na tržištu ljudi''. Kako ljubav zapravo nema ama baš nikakve veze sa savremenim izvitoperenim pogledima na svet, dolazi do sve češćeg osećaja usamljenosti, teskobe i nezadovoljstva koji opet raspiruje želju za sve većim sticanjem i još većim trošenjem tog istog novca. I tako u krug...
nosi tako
Prosta rečenica kojom, obično roditelj, prekida svaku diskusiju u vezi sa nekim odevnim predmetom deteta, bilo da je reč o otpalom dugmetu ili flekama od majoneza. Izgovara se obično u žurbi, pred polazak u goste, ujutro kod lekara ili u školu, a koji bi dete htelo što više da odloži, te u nedostatku živog krompira ili ricinusa kreće da se služi metodama očajnika...
dete: Mama, mama, ne mogu 'vaki u školu, imam fleku od kečapa na kragni, k'o da sam klao nekog!
mama: ajd' mrš na čas, nosi tako, neće niko 'a te zagleda tamo...
unuk: Baba, šta mi uradi ovo s pantalonama, bok te molovo, rekoh ti da mi suziš oko struka, otkud treća nogavica?
baba: iju naopako...al nema veze, nosi tako, će se svidi devojkama :namig:
Deterdžent ambalaža
Verovatno je više učinila na kulturnom uzdizanju nacije nego sabrana dela Miroslava Krleže i Remarka zajedno. Smeštena obično na podu vašeg kupatila pored veš mašine, tik ispred vaših očiju, predstavlja zgodno štivo za pročitati dok se prijatno meškoljite na wc šolji. Oni malo ambiciozniji skloni su upoređivanju rečenica na različitim jezicima
(SRB) Isperite i osušite ruke nakon upotrebe
(MNE) Ruke nakon upotrebe isperite i osušite
(HR\BIH) Nakon uporabe ruke isperite i osušite
''Wooohooo, govorim strane jez'ke!'' (zvuk povlačenja vode)
Voda da otekne
Izraz za poseban mitski ritual koji izvode stanovnici Balkanskog poluostrva, obično u letnjim mesecima. Najčešće se odigrava u kuhinji, a neretko i kupatilu stana u višim spratovima solitera. Ovaj običaj je prerastao u masovno zalivanje privatnih zelenih površina, obično u doba najvećih nestašica pijaće vode
- Je' upekla zvezda napolju, aa ?!
- Au jes vala! Deder naspi mi jednu čašu vode
- O'š kisele ili obične?
- Daj de more običnu, al pusti da otekne!
