
Sve je tačno što si naveo i dao sam ti plus. Jedina prava specifičnost ovog praznika je po tome što mnogi od nas vole da zaokružuju period od 1. januara do 31. decembra i prave retrospekciju svega što su uradili u međuvremenu, pa se samim tim 1. januar može smatrati početkom neke nove epizode u svačijem životu. Inače, da je sva ta euforija oko slavljenja Nove Godine više nego usiljena je surova istina. Treba svako da pravi slavlje zbog nekih zaista radosnih događaja koji su mu se desili, a ne zato što se potrefio neki određeni datum na kalendaru.

Joj, kad se samo setim kod mene u osnovnoj... Peti razred, fizičko, nastavnik nam da fudbalsku loptu i mi izjurimo u dvorište, a on ostane u svom kabinetu ili u fiskulturnoj sali sa devojčicama i baš ga briga gde smo i šta radimo. Zaista se retko dešavalo da se u takvim situacijama bar jednom neko sa nekim nije propisno pošibao. +

Tačno je to da se dosta devojaka može upoznati u plesnim školama, ali što se mog ličnog mišljenja tiče, za muvanje su bolje škole različitih plesova (naročito prvih nekoliko časova kad se rade spori i jednostavni plesovi, koje svako može bez problema da odigra) nego isključivo salse. Na toj salsi sam bio samo jednom i nikada više, jer je bar meni izgledala totalno gay i previše komplikovana. Osim toga, instruktor nas je cimao već na prvom času da igramo kao da smo imali dugogodišnje iskustvo i nije bilo moguće igrati samo sa jednom devojkom i započeti neko muvanje, pošto smo morali isuviše brzo da se menjamo između sebe, a to mi je bilo baš bezveze.
Ne znam kako je u drugim školama salse, ali ova u kojoj sam bio nije ostavila nikakav naročit utisak na mene.
Imam neki utisak da je čak i bolje za našu vojsku da bude profesionalna, jer je bolje imati 50 hiljada pristojno plaćenih profesionalaca koji su odlučili da se posvete tome i tako zarađuju za život, nego još milion zabušanata koji idu u vojsku samo zato što moraju. Dobar vojnik/oficir se ne postaje nakon nekoliko meseci služenja pod oružjem, već dugogodišnjim iskustvom u vojsci, a to nije za svakoga, već samo za pojedince koji su se od prvog dana opredelili za to da im bude profesija.

Dao sam plus, ali nije toliki problem što si posle gimnazije niko i ništa, jer je svaka srednja škola bilo stručna ili gimnazija samo usputna stanica za dalje. Najvažnije je da kao maturant znaš gde ćeš posle (faks, zanat, privatni posao, profesionalni sport...), da ostaneš dosledan tome, da veruješ u sebe i da se boriš. Niko i ništa si samo ako odustaneš od te borbe i ne znaš šta ćeš sa sobom kad te stignu godine.

Dobar je tekst, ali su takve najbolje drugarice u suštini stereotip. Znam jednu devojku na koju se ložilo dosta likova koje poznajem, a njena najbolje ortakinja fizički nije bila uopšte loša cica i bila je prilično pametna. E, sad to koliko je bila "slatka" i prijatna u komunikaciji, to je već sasvim druga priča bez happy enda.

Dobro, to stoji da sam možda išao sa komentarima kao kiša oko Kragujevca, ali priznajem da me je ova definicija ubila u pojam zato što ja i jesam neko sa perspektivom, ali i jebeno dosadnim privatnim životom, a sve to direktno utiče i na moje odnose sa devojkama. Što me posebno proganja je činjenica da sam do juče bio "vidi ga ovaj", a sve češće čujem za sebe "ohoho naftaš". Ja se ne kurčim zbog toga i to što ću možda danas/sutra bolje živeti podjednako želim svima vama, ali najviše me od svega nervira to što će neki od nas najednom biti popularaniji kod devojaka koje su nas pljuvale do pre nekoliko godina, samo zato što ćemo imati više para nego ranije. To ljudsko licemerje (naročito izraženo kod nafuranih devojaka) mi je više nego odvratno i zato sam možda previše emotivno odreagovao.

Eh da i da ne zaboravim da pomenem... Kad neki čovek uspe u životu, tada većina tih plačipički što im je kriv ceo svet za sopstvenu nesposobnost da se suoče sa budućnošću, počinje da ga mrzi iz ljubomore zato što je postao bolji od njih, a nekolicina bivših simpatija najednom počinju da ga "vole". Ovim se vraćamo na naslov definicije, koji se na moju žalost ili ne definitivno uklapa u moju životnu priču.

Jesam i mlad i napaljen, ali sam iznad svega razočaran kad pogledam mlade ljude oko sebe i njihove poglede na svet. Svi već znamo za probleme današnjice, mnogi se nerviramo zbog njih, ali veoma mali broj nas nešto konkretno preduzima da bi ih rešio bar u svom slučaju. Najlakše je sedeti, kukati, lenčariti i kriviti državu za sopstveni neuspeh, a najteže je raditi na sebi i postati neko i nešto, naročito u današnje vreme kada nam kapitalizam i materijalizam diktiraju način života. Baš zato se treba poput Feniksa podići iz pepela, raditi na sebi i postati uspešan čovek, ali za početak treba imati muda za tako nešto i veru sebe i u uspeh, a ne biti pesimistička pičketina i započinjati bilo kakav ozbiljan, težak i dugotrajan posao sa razmišljanjem: "Džaba mi to što radim, jer...".

Pošto inače patim od bolesne ambicioznosti da postanem "neko" u životu, trenutno nemam devojku i namerno izbegavam da ih muvam, baš zato što znam da ću kod mnogih u ovom trenutku biti nula u očima, odnosno "biću niko". Kad postanem "neko" (nadam se za koju godinu, pošto u mom slučaju zahvaljujući brojnim odricanjima koja sam imao i sopstvenom upornošću postoje relativno dobre šanse za tako nešto) one će meni prve prilaziti i zato se uopšte ne nerviram zbog toga što sam "singl" već duže vreme. Otvoreno ću vam priznati da jedva čekam da kad budem uspeo u životu odjebavam na keca tamo neke mawe nafurane loodache koje će pokušavati da mi se nabacuju ne zato što ću biti lepši, bolji, pametniji, jači i duhovitiji muškarac nego sada, već zato što ću imati kao naftni inženjer veliku platu, voziti džip i nositi firmirano odelo sa kravatom, a ne soma dinara u džepu, 20 godina staru džetu i garderobu kupljenu kod Kineza.
Znam da će mi neki od vas reći da sam gay, da ne znam da uživam u životu ili da lažem samog sebe zbog ovakvih komentara, ali moj stav po pitanju devojaka je sasvim jasan. Bolje je biti sa "jednom ali vrednom", nego sa njih hiljadu koje misle da nešto vrede samo zato što lepo izgledaju.

Dao sam ti plus, ali ja sam završio "čuvenu" Zemunsku gimnaziju i u njoj sam se često osećao kao Slavko Štimac na početku filma "Specijalno vaspitanje", tako da se baš i ne slažem da su đaci svileni u toj meri u kojoj si ih opisao. Međutim, tačno je to da su mnogi profesori u gimnazijama drkadžije i da često traže od učenika da nauče kompletno gradivo za prelaznu ocenu. Čak šta više, učenik koji popravlja opomenu sa tromesečja/polugodišta često u tom trenutku zna gradivo bolje nego i sam profesor, koji mu nakon toga daje u dnevnik dvojku umesto peticu. Planiram uskoro da počnem da radim kao privatni profesor iz fizike i hemije i moram priznati da me više brine kako ću da izađem na kraj sa ambicioznim i "kockastim" roditeljima dece koje je profesor u školi oštetio prilikom ocenjivanja, nego kako ću da tim klincima objasnim gradivo koje moraju da znaju.

Blubirde, to su bile baš klinke, pa 'ajde da im i progledaš kroz prste. Ja sam se sličnih gadosti nagledao i naslušao u Zemunskoj gimnaziji kao maturant. Naime, o svim sranjima koja su redovno pravili džiberi iz mog razreda je bilo govoreno kao o dečjim nestašlucima, a pritom im je većina profesora na čelu sa razrednom i direktorkom bila do te mere naklonjena da i dan danas ponekad osećam mučninu kad se toga setim.
