- Znaš... Ja ne volim da mi glođu sisu prvo veče, nikad ne dam u guzu, mrzim da nosim tange i nisam neki ljubitelj društvenih mreža. - Šta misliš da odemo mojim privatnim avionom na večeru u Milano? - Milano?! Evo ti moj insta, pogledaj u kojim ti se čipkastim gaćicama najviše sviđam, večeras jebeš nakon što ti isisam crne misli! - U dupe? - Podrazumeva se.
Dobiti informaciju iz prve ruke. Forhendom. Popiti šamar.
*Sedim tako sa svojom gospođom ispod suncobrana u Alanji i blejim u pozamašne kegle ruskih devojaka. Naravno da ne vidi gospođa. Sve do jedne uvukle gaće u dupeta, brale, a mene neka milina prosto.
Svaki dan dolazi jedan lik sa sinom od desetak godina. Patlidžanić turisti. Mali nije ni došao, a već je skinuo majicu i uleteo u more, dok ćale instalira suncobran i ostalo. Tako jedno jutro klinac nešto nervozan, unosi se u facu ćaletu, seo na peškir pa sve mu nešto nije po volji. Kažem ja gospođi gledaj kako će mali šištavac da obalavi dlan kao jedan i jedan. Nije prošlo ni dve sekunde ovaj ga zavali tako da su malom izleteli slinci do Izmira učinilo mi se.
Odjednom blizu mene prođe neki plastikaner, namunjen, imala dobrog estetu izgleda. Ruskinja, rekao bih. Plava. Šatirana. I satirana, takođe rekao bih. Pogled mi preseče vidokrug moje cenjene gospođe, kao da se poklopiše sunce, zemlja i mesec. Malo je falilo da obalavim dlan. Dobro sam i prošao; veto na seks do kraja letovanja sa mogućnošću produžetka ugovora na 2+1 mesec, tipična balkanska govnarija.*
Znate ono kad kažu "nebitan si kao r u marlboro" ili "nevažan si kao panduri na Slaviji". E ovo je na skali nevažnosti svetlosnu godinu daleko od ovoga iznad i uputstva u kutiji kondoma zajedno. Naime, postavlja se pitanje zašto jebeni pešački prelazi u Turskoj uopšte i postoje jer tamo niko živ ne staje. Valjda to nose iz kuće, ludaci. Možeš da blejiš sat vremena na pešačkom - niko neće da ti stane. Ako kreneš kojim slučajem da prelaziš računaj da će ti za tries devet dana biti četres dana. I to nema veze da li si dobra pička ili beba u kolicima, oni ubrzavaju, trube i jebu lebac. Na turskom. Sa anadolijskim akcentom. Dugouzlaznim.
Inače, Turci su poznati kao veoma blesavi vozači; voze brzo, agresivno, a interesantno je da je veoma mizeran broj saobraćajnih nezgoda. Do dve iljade neke mogao je da vozi baš svako, ali su onda uveli neku sprdnju od polaganja vozačkog ispita. Ono kao. Tako da i sada voze muškarci, žene, deca, mačke, kornjače, kadaif, svi jebeno voze. Još imaju neko crveno svetlo na semaforu koje trepuće i to predstavlja u fazonu "teraj slobodno druže na sopstvenu odgovornost".
Ağzına sıçayım, deliler!
- Ima li nešto od posla? - Ništa ne brini, bacio sam krake ovamo, do kraja oktobra završavamo stvar. - To si pričao i prošle godine. - Ne veruješ bratu, šta? - Luiđi, ma ti si u toj firmi bitan koliko i pešački u Alanji. Samo kenjaš nešto bez ikakvog pokrića. Biću srećan ako mi ne namestiš neko peglanje da me izudaraju kao seljančicu po jedrim guzovima.
Skrenuti sa puta usled raznih životnih okolnosti. Možda se odati porocima, možda polako ali sigurno odlepljivati sa mozgom. Bitno je samo da uvek postoji način da se voz vrati u svoje šine.
- Pa, brate Cope, odakle izvuče onog lika? Usra nam termin načisto. Dečko ima bušne ruke i presolidan osmokorak, aj bar da može da se potuče sa Daretom Goberom, ali on ga brani kao što bih ja branio Rudija lično. Njegovi dobri potezi su bili ređi od ciganina jedinca.
- To mi je ortak iz kraja. Znamo se ceo život. Njegov hrčak me preklinjao da ga izvedem malo na vazduh, ne pušta Organsku hemiju godinu dana, iskočio iz šina skroz. Samo mu još fali da počne da juri pokemone i sluša garavi sokak.
Blickrig. Nešto veoma kratko, završeno munjevito pre nego što je i počelo. Što kaže prijatelj Mitar iz Dubiča: "Samo fik i gotovo".
Tri su razloga: 1) Mečevi traju samo tri minuta - duže traju evrovizijska pesma, jedenje čorbe i podizanje para sa bankomata zajedno;
2) Takmičenje se završilo za jedno prepodne a ti Filipe Filipoviću se jebi tamo dvaes dana da bi k'o čovek otišao u zasluženu penziju;
3) Jedina OI do daljnjeg gde je bio zastupljen - izabrali Japanci, ali zato su ga Francuzi mrtvi izbacili za Pariz 2024. a ubacili brejkdens (?!) šatro da bi zainteresovali omladinu kojoj generalno daj telefon, punjač, šteker i mirna Bačka.
- Šta?! Već?! Pa ni minut, jebote! Vala duže traju mečevi u karateu. - Pa ti onda idi nek' te jebe mala Preković.
Sinonim vrhunskog šatorskog veselja. Jebeš ove restoranske varijante; nema ništa dok poslušnik ne odgura kišnicu sa cerade, komšije ne iskopaju kanal oko šatora i svinja dupetom ne očeše pojačalo. Tek onda sve dobija primese "jao majko što me rodi, što me ne pobaci" momenta, sa ubadanjem komada stakla od zaječarca u vrat. Sopstveni. Od miline.
- Ih, što volim što sam doš'o! Bako, bako, odi da se razvlačimo u kolo k'o prvačić kad uči da čita. :zviždi u prste i briše znoj sa čela: