Jedina pozitivna strana mog indeksa.

Podvrsta ambijentalne muzike koja uspavljuje one na selu, mornare, planinare...

Nategnuta, ali legitimna muževljeva eskivaža ženinih ubjeđivanja podstaknutih sumnjom da nije bitno što je veš poprimio roze boju i da se nigdje neće skidat.

Preticanje uzrokovano potrebom vozača za istovaranjem.

Odgovor iz duše na hipnotički imperativ u programskim najavama većine televizija.

Predsjednik Sirije s početka 21. vijeka, koji je očito mnogo zadužio ovdašnje muzičke festivale, jer ga na njima svako malo spominju. Koliko saznajemo iz provjerenih izvora, nije u pitanju finansiranje u kešu, već u nafti za generatore koji čitave događaje napajaju strujom. Od osvjetljenja i ozvučenja, do bojlera da zvijezde manifestacije plaknu toplom vodom noge i potpazušje. Njegovo je netaktičko razmišljanje, a ljubomora je zapadnih sila. Oće i oni da im snabdijeva festivale naftom, a on nas naš'o! S toga mu i izazivaju neke nerede i oće da ga svrgnu.
Bašar nije ni htio da se sazna za njegov dobročinluk, upravo zbog agresorske opasnosti. Krivicu za dešavanja u Siriji donekle dijele i organizatori festivala koji po svaku cijenu žele da mu odaju počast. Kako su Amerikanci saznali za sve, nismo sasvim sigurni.
Njegovo ime se i dalje spominje van konteksta, zakukuljeno nekako, najčešće pri najavljivanju izvođača.

Umro dignutog kurca.

Video nadzor u manastirima, uveden radi sprječavanja kačavendisanja.

Preovlađujuća Misao radnika na rekonstrukciji jedne od mnogih zgrada koju je Supermen uništio u borbi.
Nije taj radnik neki nezahvalnik. Svjestan je svega šta je onaj sa, doskora , crvenim gaćicama preko helanki uradio za čovječanstvo. Ali je isto tako svjestan nehumanih i opasnih uslova u kojima sam radi. Ostaci ruševina prijete da mu padnu na glavu. Osjeća se sigurnije kad je u svom bageru, jeste, ali takvu sigurnost osjećaju i oni što čačkaju nos u kolima, pa ih ipak svi vide! Nije to staklo neka zaštita, naročito ne od tone armiranog betona. Još se bager kvari svako malo. Stalno mora ulje da dosipa. Prozor ne može da se otvori. U rikverc jedva ubacuje. Ne pomaže mu ni to što je jeo neki pasulj, pa prdi kao Slitin. Jebemu mater, Supermene. Je li moglo to nekim razgovorom da se riješi? A ove ruševine pune azbesta, govnjivih čestica i čega sve ne mogu da mu sjebu zdravlje samo tako. Pa sjeća se, dok rga mjenjač, šta se izdešavalo onima što su čistili poslije 9/ 11. Gled’o u nekom dokumentarcu. Svi oboljeli od astmi i čuda. A liječenje u Americi, hvala Bogu, skupo. Kako će kupovat te silne ljekove? Evo mu se već pomalo kašlje i grebe ga u plućima. Možda je to na psihičkoj bazi, ipak. Da, grebe ga na psihičkoj bazi. Moraće izguglat da vidi gdje se ta baza tačno nalazi i može li je kako počešat'. A i tlo je nestabilno. Svaki tren može da propadne. Pa onaj se Gari iz druge smjene strmeknuo sa svojim viljuškarem. Pao na zatrpanog preživjelog. Srećom se nije povrijedio. Zamisli ti tu sudbinu; preživiš kataklizmu epskih razmjera, može ladno film po njoj da se snimi, ležiš zatrpan danima i konačno čuješ iznad sebe nešto. Žedan, gladan, upišan i posran, pomisliš : ’’ Spas ’’. I ona budala te ubije. E moj Gari. Kako se nagrdi. Mogao je i on biti taj sa viljuškarem, ali su zamijenili smjene. Treba ujutro da ide ćerkici na priredbu. Kakve priredbe sad uopšte organizuju, ovoliko ljudi pomrlo. Mada treba tu đecu štitit’ od trauma. Makar njihov svijet da nije crn, kad ovaj naš jeste.

Zadnjih pola sata muči se s ovim k’o od stijene odvaljenim od zgrade odvaljenim dijelom. Treba prići sa one tamo strane, a tle krto. Supermen da mu je tu, misli, mogao bi sve ovo za minut podić’ i počistit’. Oduvat prašinu na Meksiko i podgrijat mu hladni pasulj. Ne na Meksiko, dovoljno je njima prašine. Nego na Kanadu, mamuim kulturnu losovsku. Ali kod njih liječenje jeftino, jebiga... Počinje da prdi. Pomaže Supermen sad nekom u nevolji, ne smeta meni da radim, govori u sebi.
Izlazi na svjež vazduh. Prdi i dalje.

Istovremeno u gornjim slojevima atmosfere, na samom rubu svemira. Vazduha gotovo da nema. Lik sa crvenim ogrtačem otežano diše. Počinje da drka. Zajapurio se. Pročitao je negdje skoro da gušenje pojačava uživanje. Od tada i ne nosi gaćice. Da mu ne odlebde kad se skida. Drka i dalje.

Svi koji smo makar jednom u životu jebali ovcu znamo za neugodu koju priređuje prilikom svog nerazgovjetnog i , na kraju, neuspješnog protestvovanja. Svi koji su, ne smo, pardon. Rinta se i trza zadnjim nogama... Ponekad zna čak i da šutne u cjevanicu. Onda samo sebi oteža, jer se zagoreli junoša naljuti, upre još jače i žustrije, pa svojoj strasti pridoda još i grubost. A nju samo više boli. Žao mi je što ovo opisujem do ovih detalja, ali to se tako zna desit’. Ne želim da ulazim u moralnu opravdanost i dopuštenost takvog opštenja sa tim divnim životinjama, ali se smatram odgovornim da opišem čin kakav je najčešće bio.

Kod naših praotaca javljala se potreba da se taj problem riješi. Mnogi nijesu ni imali za cilj prijatnost životinje, već smanjenje otpora, time sebi olakšavajući olakšavanje. Da li su o potencijalnim rješenjima razgovarali u svojim kolibama uz rakiju i savijene cigarete, dok iznad njih vise osušene slanine, pršute i jagnjeći butevi, ili je svaki u samoći kontemplirao o problemu strahujući od osude drugih, za koje nije znao da su isti poput njega, predmet je nagađanja. Glavno je da je rješenje pronađeno.

Treći pasus definicije iskoristiću kao obrazloženje same definicije, tj. odluka koje sam donio u procesu stvaranja. Svi koji ovo čitate do sada ste već iznašli rješenje problema zadnjih nogu ovce iz ponuđenih djelova. Spajanje tih tačkica ostavio sam vama, da biste uradili istu stvar koju je odradio onaj prvi genijalac koji se napaljen, izudaranih cjevanica, sjetio da je skoro negdje vidio gumene čizme do koljena. Vi ste to vidjeli iz svoje stolice u naslovu, on iz svoje negdje po kući. Vaš osjećaj se ne može porediti sa njegovim ushićenjem, niti s užitkom od svega pola sata kasnije, kada je u gumenim čizmama došljapkao do tora.

Sada su ovce srećnije. Grubi su samo oni koji ne znaju za trik sa čizmama, ili ne daj bože, čizama nemaju. Opanci ne mogu izdržat otpor ovce, a one čizme do prepona su do prepona. Previsoke su. Priznajem, pored objašnjenja fenomena nošenja gumenih čizmi u sred ljeta , cilj mi je bio i edukacija neiskusnih vodilaca ljubavi s ovcama. I zbog nje i zbog njega.

Petim pasusom konstatujem da su i četiri bila dovoljna.

Nisam siguran, nisam lično prisustvovao, ali je po riječima moje profesorice istorije u toj antičkoj zemlji prvi put na svijetu uveden novac u upotrebu. Ovim riječima se na šaljiv i istorijskom trivijom pun način ogoljuju međuljudski odnosi, stavljajući u prvi plan cilj i potrebu svih. Svih osim Feničana, oni su odavno mrtvi.
Šta će mi hvala, daj pare 'vamo!

Antonim svakom sportu u kojem dolazi do kontakta između igrača. Ima i u baletu kontakta, ali pederskog. '' Šta se odmah žališ što sam te malo pomilovao špicom po cevanici. Ovo je fudbal, nije balet.''. Balet je babaroga. Njime se udara na mušku sujetu i provjerava se dubina rezervoara trpljenja koje pojedinac može da podnese. Ovonijebalet kartu upotrebljavaju najčešće oni koji se svojim akcijama i potezima staraju da igra na terenu ne liči na balet, a bogomi ni na sport..To su oni nesrećnici koji su se rodili nekih šeststotinjak godina prekasno, pa na polju ne mogu da zavitlaju buzdovan kroz nečije koljeno, već moraju đonom da miluju i maze.

Kao novopečeni pubertetlija koji je u svakom trenutku lučio dovoljno čistog preejakulanta da zalije afričku njivu ( kada bi nešto takvo uopšte postojalo), a nije bio dovoljno iskusan ni domišljat da preturi po strikovoj kolekciji kaseta, nalazio je neko perverzno uživanje i materijal za samozadovoljavanje u onih tridesetak sekundi između gemova, kada bi teniserke nadoknađivale proteine konzumirajući bananu.
Jasno je da je sada taj pubertetlija već čovjek sa pristupom internetu na kojem može naći koliko oće djevojaka koje jedu banane. Sasvim slučajno neka od tih djevojaka može biti i teniserka. Ali nije to to. Sada jedna nova Higinsova, Kurnjikova, ili, još ljepše, Morezmo, onako vlažna, zadihana, tek prestala sa razmjenom krištanja neće uticati na tek propupele muškarce i oblikovati njihove dalje fantazije.
Za sve možemo okriviti poslovanje televizija koje sve veći prostor daju reklamama. Tako da dio bez ( teniske) akcije upotpunjuju reklamama, oduzimajući upravo akciju koju čovjek, kao seksualno biće, traži. Možemo to shvatiti kao poslednje vidove borbe protiv sveprožimajućeg interneta i očajničke udarce televizija, kao polako-nestajućeg medija.
'' Mora od nečega da se živi, bato. '' , odgovorili su mi iz Euro Sporta kada sam ih upitao zašto ne prikazuju izjedanje banana. Da, mora od nečega da se živi, ali da ja Vama kažem, mora i od nečega da se seksualizuje voće omladini!
Kada ste poslednji put vidjeli nekoga da jede bananu na ulici? Ne pamtite, zato što se to uglavnom radi u privatnosti i tišini doma. A upravo je tenis bio glavni i, usudiću se reći, jedini prikazatelj tog divnog rituala. Mislite da su kratke suknjice privlačile gledaoce? Ne, bato!
Ovim putem molim, NE, ovim putem Zahtijevam pojačano reklamiranje banana u ženskom tenisu.

Komšija koji banjava u kuću bez najave, nepozvan od civilizacije koja tu obitava. Zabode se k'o zastava na mjesecu, a na promaju ne reaguje. Pojedini ostavljaju tragove svojih koraka. Nemojte iko da vam priča teorije zavjere da su ti tragovi nemogući. Itekako su mogući kad su cipele blatnjave, a otirač neiskorišćen.
Tehnike djelanja sa komšonautom su razne, a uglavnom su usmjerene ka ogađivanju dolazaka. Psovanju se rijetko priseže. To samo u filmovima i primjerima definicija.

Pitanje koje može izazvati mnoge nesporazume i čak i sukobe.
Uviđaju se tri različita značenja istog pitanja.
- Šta si to pojeo?
- Šta si to pojao?
- Šta si to koristio po i jo?

Za ovo treće možemo zahvaliti samo jedinstvenom spletu okolnosti na ovom mjestu i u onom vremenu i programskoj šemi tadašnjih televizija. Nije da nas nijesu zanimala haška suđenja, ali kakav su djeca imala izbor nego da nauče značenje te dvije riječi i da ih koriste kroz sprdnju. A šta su mogli stari bez da odma to sasijecaju u korijenu iz straha od jezičke, kulturološke i svake druge rumenizacije dječijih lica.

U rijetkim situacijama je umjetnik toliko zadovoljan svojim djelom da smatra da bi bilo kakav dalji rad samo uneredio i obesplemlenio. Nisam prisustvovao, pa ne mogu odgovorno da tvrdim, ali uvjeren sam da su takav osjećaj imali u svom stvaranju veličine kakve su Mikelanđelo, Da Vinči, Šper, Mocart, Salijeri ( He killed Moe Zart)... Ono čemu sam prisustvovao, i to baš danas, jeste kategorično i odlučno izgovaranje upravo ove rečenice od strane mog frizera.
Kažem ja njemu negdje na početku stvaranja ove umjetnine na mojoj glavi '' Sa strane malo kraće'' , on samo klimne glavom i umirujućim glasom osobe koja zna šta radi kaže '' Samo polako, sve će doći na red. '' Mene to stvarno umiri. Popričasmo malo o utakmici reprezentacije i dođosmo do zajedničkog zaključka da nijesmo nimalo zadovoljni i da ako mislimo dalje to mora bolje. Nije me sramota da priznam, ali bilo je tu sramotnih riječi. Ali ovo je internet, a tu valjda ne smiju takve riječi da se pišu. Makar su mi iz kuće tako pričali.Poslije nekoliko poteza tim oštrim ukrštenim kistom po čupavom tamnom platnu, gledam one šiške, i to ne u ogledalu, jer mi padaju u oči, pa ogledalo i ne vidim. Sjetim se tada majkinih riječi prije svakog odlaska kod frizera u tim nekim danima kada mi je prije odlazaka kod frizera govorila kakvu frizuru želim:
'' I makni šiške skroz.'' . Te riječi sam upravo tako i ponovio. Sada sam svoj čovjek! Nema potrebe da mi iko govori šta da kažem, već sve znam napamet. Mada to tako inače i ide. Odgovorio mi je istim samopouzdanjem i klimanjem glave kao dvije pjesme ranije. To su standardne pjesme u frizerskim salonima, fino isjeckane, čuje se da je radio mašinica podmazana. Nastavio je da sjecka i zalizuje još neko vrijeme.
''Ovdje više ništa neću da diram! '' . On bi zadovoljan svojim radom. Ja bijah zadovoljan svojom frizurom. I dalje sam zapravo. Evo dlake ostavljam po jastuku dok ovo pišem.
Naći će se neki koji će izgovoriti i ukazati da frizeraj nije umjetnost, da je zanat. Ali koliko znam bio je i moleraj zanat, pa onaj gore koga prvog pomenuh od svog krečenja plafona ostade upamćen. A one frizere u starinskim frizerajima, sa ogledalima koja su se već prilično slila na dno, u kojima se okupljaju starci koji se od mladosti tu šišaju, pa uz radio, rakiju, pivo, Point ili Lovćen sjede na drvenim klupama u dimu i u sjećanju niko ne pamti. Ostaje samo kosa. A negdje sam pročitao da raste nekoliko dana i poslije smrti. Ali tada, ko te šiša, je li? A odraz se sliva i sliva na dno.
PS: Konsultovao sam se sa pravilima i vidim da je reklamiranje frizerskih salona izričito zabranjeno: '' U definicijama se ne smiju reklamirati kozmetički, frizerski i svi drugi saloni.'' Čudno pravilo koje me i košta. Pare koje mi je moj frizer dao za uspješnu definiciju koja bi mu poslužila kao dobra reklama za mlađu, internet populaciju moram mu vratiti. Prokletstvo.

Nisi javio ljudima da nemaš paruljina i da neko drugi mora uzet pivo; nisi javila da, ipak, ne možeš sve opeglat na vrijeme; nisi rekao da noćas ne možeš na termin fudbala, nešto te boli noga, a zapravo piči pikado na euro sport 2; Nisi javila da je nestao deterdžent za pranje suđa. Trebalo je sve to javiti. A nije ni pokušano.
Rečenica- preventivni udar. Stara šala. Pitanje kojim se krivica sa svoje neodgovornosti i zaboravnosti prebaca na telefone i te neke talase kojim putuju poruke. Ne znam kako se ti talasi zovu i kako sve to, zapravo, funkcionište a nešto ne bih da se pravim pametan, pa kao kamufliram to kroz neke neodređene izraze i opskurne metafore. A i muka mi da guglam, pa da kao znam, te ako neko stvarno zna, makar ofrljativno, da podijeli sa pučanstvom. No skrenuh sa teme.
A ovim pitanjem valja odmah udariti. Odmah, da se to makne sa dnevnog reda razgovora i da se ispere griža savjesti koja i tjera na glupo i nepotrebno izmišljanje. Evo sviće, cvrkuću ptice.