Zamislite kada se jedan grad poistovjećuje sa jednim čovjekom, a uz to taj grad je dao nevjerovatan broj velikih stvaralaca u svim oblastima, koliko je to onda veliko i značajo. To su Vito Nikolić i Nikšić. Jedna od remek djela njegovih i možda posljednja pjesma u karijeri - noć za vrijeme agresije JNA na Dubrovnik

Noć sa Dubrovnikom

Svi smo u opsadi ovih crnih dana,
sve nas podjednako tuku mog Gosparu,
i skopna i s mora samo grmi
barut, barut, barut.

Ne poznajem nikog sred dima i tmuše,
ali ipak živim ovu mržnju staru
koju nikogović sipa obezdušen,
na sve što smo bili moj dični Gosparu.

Njegovo je ovo vrijeme i meci,
a naša je patnja u suzi skrivenoj,
što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci,
kad budemo nekad smjeli da plačemo.

Zašto li se sjetih tragičnog Solina,
onog velegrada krasnih sarkofaga,
što ga poslije milion godina,
zatrpaše zemljom pa ode beztraga.

Nije tada bilo ni rata ni flote,
ni pijane rulje njihove i naše,
mogao se Solin spasiti strahote,
mogao je, ali ipak nije spašen.

A šta tebe čeka gospodine grade,
u ovoj noći bratske krvomutnje,
dok krvnici mirno svoj posao rade,
ne daj Bože da se steknu moje slutnje.

Noć 11. na 12.novembar