Voz ne misli
Vozeći se po Brankovom mostu raspalom u svom bentliju gledam u svoj stan prema BW, kakav carski pogled. Ispred mene kanta neka od autobusa, gledam onu bedu od naroda kako se skupila, kontam ne radi ni klima. Mene piči klima lagano po obrazu dok mi crvenokosa starleta liže prepone i stiska penis nogama dok svira. Umalo ne pogazih nekog kineza na skuteru električnom sve mu jebem sirotinjsko. Palim svoju rotaciju na krovu i prolazim lagano kroz crveno. Lud sam da čekam. Kod Doma omladine uparkirah kola na trotoar da pokupim neke klinke, one radosne uleću na zadnje sedište, kažu na sve pristajemo. Bacam im po 2 grama koksa i prebacujem u 4. brzinu. Studentkinje neke iz Karaburme usput saznajem da vole analni seks. Nikad neću slati svoju decu da studiraju, to je za sirotinju. Opet neki špic u ulici Džordža Vašingtona, palim laganu muziku i vučem lajnu da se smirim, isključujem klimu da mi ne nazebu jaja a riđokosu kurvu izbacujem na trotoar i bacam joj štos para u sise.
Popularna društvena mreža na kojoj se ljudi trude da prikažu što većem broju ljudi kako ugodno i raskošno žive.
Takođe, u žargonu može da posluži kao reč kojom bismo opisali neku fensi pojavu.
- Brate šta ćemo popiti.
- Ja ću jedan late makjato.
- Daj nemoj mi te instagrame.
- Jao, kako slatko kučence.
- Alo instagramu skloni svoje mirišljave šape sa mog kera da ti nebi jebo mamu pedersku ja.
- Aj sa mnom u mek da uzmem čizburgera ima akcija, dobiješ i igračkicu snupi dog na poklon.
- Iš, instagramušo.
- Vauuuu vidi ovu majičicu baš je instagram.
- Da, skroz fensi.
- De ćemo za novu godinu?
- Ne znam, kući verovatno.
- Ja ću negde na instagram neki vrv.
- Reci instagram!
- Instagram.
- Imam 2 karte za koncert Frajli!
- Jao jesi videla maju iz VIII2 kakvu je nadogradnju uradila. Svaki bi joj instagram pozavideo.
- Jesi skapirao zalazak sunca što je do jaja.
- Instagramno
Prva vožnja tramvajem
Ono što nas razlikuje od odraslih ljudi jeste što imamo želje. Mogu vam se učiniti besmislene, naivne i smešne ali nama je ceo svet u tim željama. Ja sam, za razliku od većine svojih vršnjaka, pripadao deci koja ima skormne želje. Kad to kažem mislim na to da sam bio siromašno dete. Naravno, siromašan u materijalnom smislu, a duhovno bogatiji. I dan danas verujem da je svaki moj naivni duševni osećaj vredniji bar stotinu puta od nečijeg ajfona i instagrama, poršea i šta ti ja znam šta ova deca buržuji sve imaju. Ja nemam i hvala bogu na tome!
Iako bih za sebe morao reći da živim u gradu, svakako bih slagao na neki način. Nisam bio ni sa sela. Ali da bih došao do škole u centar grada bilo mi je potrebno par sati. Tada sam pešačio do škole jer nisam imao para za drugi prevoz. Bilo je i bližih škola ali želja mojih roditelja je bila da se školujem i odrastam u pravom gradskom duhu u društvu malicioznih dečaka, uobraženih devojčica i prepotentnih nastavnika. Već posle prvih par dana tada su počele noge da me bolu od hodanja, leđa su me bolela zbog teških knjiga. Patike su mi prsle i kada je padala kiša bio sam mokrih nogu po ceo dan. Bivao sam iscrpljen toliko da sam bio u stanju da prespavam pola dana u školskoj klupi.
Ono što me radovalo tih dana jeste prizor gradskog užurbanog života. Nikad se nisam zadržavao u gradu. Uvek sam imao toliko vremena da stignem u minut na čas i da se vratim kući peške pre nego što padne mrak. Samo usput, prolazeći bulevarima, trgovima i popločanim stazama uspevao sam da ga vidim. Bio je tako divan. Tramvaj broj 1. Kada bih ga ugledao osećao sam se kao pred nekakvim božanstvom. Elegantnan crveni tek dospeo iz Španije. Kada je on prolazio čitav asfalt je blago poigravao pod njim. Takav zvuk bi me naročito uzbuđivao. Onda bi stao na tramvajsku stanicu gde bi se vrata automatski otvorila par ljudi bi užurbano izašlo, a zatim bi deca uskočila u vagon hitro a stari penzioneri sa šeširima na glavi i bake poštapljene polako uz pomoć mladih džentlmena bivali ukrcani. Zatim bi se začuo karakterističan zvuk sirene na tramvaju, vrata bi se zatvorila i on bi nastavio da klizi dalje šinama. To je bio najlepši prizor u očima jednog deteta.
Moja želja za vožnjom tramvajem se pojačavala iz dana u dan, iz trena u tren. Bio sam ljubomoran na decu koja su prepričavala doživljaje iz tog prevoza. I nisam slušao o tim događajima samo bih se izgubio kada bi pomenuli da su bili u tramvaju. Mogao sam da osetim prijatan miris unutrašnjosti, i gomilu ljudi koja zadovoljno sedi na svojim mestima. Zamišljao sam kako ustupam svoje mesto kakvoj staroj baki ili mladoj devojci uz osmeh... "Ništa, ništa mlada damo, samo sedite tu. Tako." Kakva nepravda, oni su se vozili u tramvaju a meni mokre noge. Svakog dana sam odvajao po nekoliko dinara od svog obroka. Malo sam jeo i bivao iscrpljeniji iz dana u dan. Ali moja želja je bila sve jača i jača i nisam hteo da posustanem.
Bio je to lep sunčan majski dan. Nakon poslednjeg zvona koji je označavao da su časovi za taj dan gotovi. Istrčao sam do prve trafike i spremno zatražio kartu za tramvaj. Dali su mi nekakav papirić. Zahvalio sam se uz širok osmeh. Nikada ranije nisam kupovao na trafici. Samo sam u pekari pazario pogačicu sa čvarkom.
Stao sam na stanicu tramvaja 1. Dok sam čekao bio sam izgubljen od uzbuđenja toliko da sam jedva primetio da je tramvaj stigao. Kada sam pošao da uđem shvatio sam da je tramvaj pun. Toliko pun da ni jedan čovek više nije mogao da stane. Ljudi su bili sabijeni. Čudio sam se tom prizoru i shvatio sam da ne mogu ući. Ali pored moje ubeđenosti da ne može stati ni jedan čovek više, nekoliko starih penzionera je uspelo da se ugura na moje zaprepašćenje.
Ostao sam da čekam sledeći tramvaj 1. Nakon par minuta pojavio se sledeći. Ovaj nije bio tako elegantan kakvog sam zamišljao. Bio je neprijatne spoljašnjosti, trule crvene boje, prljav, polupanog stakla. Jako neprijatno je škripeo. Vrata su se uz škripu jedva otvorila. Niko nije izlazio iz njega, bio je poluprazan. Nisam imao mnogo vremena da razmišljam. Pogledao sam na oznaku i pisalo je 1. Dakle to je on. Ušao sam bez razmišljanja, srce mi je lupalo. Osećao se snažan miris mokraće u njemu, dok sam koračao kroz mračni vagon, nagazio sam na nešto što bi moglo biti živo, čovek neki a možda i nije bio živ. Jako sam se uplašio kada je tramvaj krenuo i umalo nisam pao. U mraku sam ugledao prazno mesto. Kada sam seo osetio sam da je to mesto mokro bilo. Nisam imao snage da ustanem. Noge su mi se odsekle od uzbuđenja i samo sam čekao da tramvaj stane da izađem. Srce mi je sve više i više lupalo. Sledeće čega se sećam je da su mi prišla dva krupna čoveka, predstavili se kao kontrola i tražili kartu. Dao sam im papir koji sam dobio na trafici. Tada sam shvatio da to nije karta nego nekakv fiskalni račun. Uvalili mi na trafici. Kontolori su mi rekli strogim tonom da ne mogu da se vozim bez karte u tramvaju. Toliko sam se uplašio da nisam mogao ni da plačem a hteo sam da vrištim, glas mi se oduzeo. Tada je jedan od kotrolora izvario metalni bokser i krenuo da me puni pesnicama u stomak dok me je drugi držao za ruke. Nešto su vikali na mene, a sve to je snimao telefonom neki student. Posle su me izbacili iz tramvaja i udarali mi glavu o ivičnjak.
Nikad se više nisam vozio tramvajem.
Kros RTS-a
Sada već legendarni atletski događaj. Najmasovnija priredba u jugoistočnoj Evropi koja sa razlogom nosi ime cele medijske kuće, koja je zaslužna za promociju. Broj učesnika se iz godine u godinu povećava, a o značaju samog događaja svedoče i brojne atletske zvezde. Pomenućemo samo višestrukog evropskog prvaka u krosu Ukraјinca Sergeјa Lebeda koji je proleteo te davne '91 hipodromom Sremske Mitrovice kao kakav punokrvan pastuv.
Jedna od osnovnih ideja jeste promocija sporta kod dece školskog i srednjoškolskog uzrasta i kao dugoročni cilj razvoj zdrave nacije vaspitanje u takmičarskom duhu nadmetanja kroz trčanje po travi.
Danas svako od nas može da posvedoči o ovom događaju kroz gomilu interesantnih priča, a ako kojim slučajem niste učestvovali u istom verovatno ste previše matori.
Proleće uvek nosi sa sobom gomilu uspomena, prve ljubavi, zaljubljivanja, školski kros. O ovom događaju se priča još mnogo ranije pre nego što dežurni učenik zakuca na vrata učionice sa obaveštenjem o tačnom datumu održavanja i napomenom da se moramo pojaviti u opremi za fizičko - crnom šorcu i beloj majici. Uvek sam radosno dočekao tu vest jer se taj dan skraćuju časovi.
Đaci svih razreda se okupe taj dan u školskom dvorištu. Užareni takmičarski duh se provlači kroz vazduh. Tu su svi. Dvoje po dvoje u koloni nestašno koračaju prema odredištu trke, dok ih nastavnik bezuspešno prekoreva i poziva na mir. U grupama uvek se ističu visoki momci, favoriti, nabreklih mišica i čvrsto vezanih pertli, spremni za pohod na diplomu i sendvič koji dobija pobednik. Dok im sa druge strane koketno prilaze mladi devojčurci.
Ja nisam pripadao tim favoritima. Uvek sam bio dezerter. Nisam bio ni debeo niti sam imao astmu već jednostavno nisam hteo da se znojim taj dan. Više sam voleo da gledam starije devojčice. Utegnutih šorcića lepo su izgledale. Pojedine su imale i sise lepo dekoltirane sijale su na suncu. Zauzimao bih najbolju poziciju uz ogradu gde sam posmatrao. Pravo zadovoljstvo i praznik za oči je bilo gledati ta nabrekla, oznojena nedra kako poskakuju u ritmu trčanja reflektujući zrake sunca. U vazduhu se osećo miris vrelih devojačkih izdisaja i slepljenih od znoja guzica.
Nakon krosa sabirali su se utisci. Često pitanje je bilo "koji si stigao". Ja sam takođe sabirao utiske Tijana, Jelena, Marija, Ana...
Voleo sam taj kros.
Drvena olovka
Pravilno je reći i grafitna olovka ali odlučio sam se ipak za drvenu olovku jer sam tako naučen od malena.
Znate one stvari, sitne predmete, koji imaju neprolaznu vrednost, neki sentimentalni duh, bez obzira na tehnološki razvoj koji donosi mnogo praktičnije zamene postojaće uvek ljudi koji će ih držati pa čisto zbog tog sentiša i nostalgije.
Sećate li se štedlerove olovke, HB. Lagano zaoštrena. Uvek je čuvam u kožnoj futroli gde držim pribor za crtanje, ali ipak je više koristim za pisanje. Volim zvuk hrapave hartije dok ostavljam tragove svojih misli hitripm pokretima kurziva. A gumica? Ko to još koristi? E pa imam jednu staru. Silom trenja odstranjuje pogrešne odluke a onda lagano duvanje na površinu lista i kao magijom odnesena slova. Svako od nas bi voleo da ima jednu životnu gumicu, zar ne? Ali ovo je ipka priča o drvenoj olovci, o gumici ćemo neki drugi put.
Bilo je to doba kad su nas učili da pišemo. Svako će reći najlepše doba u životu ali ja ću da protestujem.
Dolazeći tih dana u školu bio sam primoran da na časovima po ceo dan pišem kose crte, uspravne crte i razne druge crte. Jednu iza druge u beskonačnom nizu. Učiteljia je bila jako stroga i rigorozna. Na kraju časa bi pobrojala sve crte i ako fali jedna slala bi u ćošak ili, što sam još više mrzeo, tražila je da sve ispočetka radim. Gomile i gomile crta. Jako sam mrzeo takve besmislene radnje već tad, i tu učiteljicu koja je podsećala na moju babu pa sam iz tog razloga osećao još veći prezir (baba mi je debilka bila).
Jednog dana, kad je sve postalo nepodnošljivo, rešio sam da stanem na kraj toj tiraniji. Pre časa, na malom odmoru, uzeo sam i bacio svoju drvenu olovku u korpu za smeće. Kada je čas počeo svi su po navici otvorili svoje sveske u velike i male linije i poslušno, pognutih glava, bacili se na posao. Ja sam izvadio svoj telefon i ušao na fejzbuk (tad je fejzbuk bio još uvek popularan). Učiteljica je odmah primetila moje jogunstvo i strašljivim hodom prišla do moje klupe. Upitala me je:
- Zašto ne pišeš?
- Nemam olovku.
- A gde ti olovka?
U tvom dupetu, rekao sam.
