Kultni japanski crtać koji je uspeo da spoji nemoguće – epsku geopolitičku dramu, filozofska pitanja o slobodi i gomilu golih, nadrkanih džinova bez polnih organa koji trče kao da su upravo utekli sa psihijatrije i pritom gutaju ljude kao kikiriki ispred prodavnice.Sve počinje u prvoj sezoni kada glavni lik, Eren Jeger, klasična prgava ložana sa teškim oblikom ADHD-a, dobije nezapamćen izliv besa u mozak jer mu je gigantski golać pojeo kevu pred očima. Lik tada pali mod „svi ste vi mrtvi“ i sa ortacima upisuje vojnu akademiju gde uče da lete na nekim sajlama i plinskim bocama, vrteći se kroz vazduh brže od najvećeg ringišpila na Gospojinskom vašaru u Dobrunu, a sve to da bi sabljama sekli tetive na vratovima ovih mutanata.Taman kad kao gledalac ukačiš ko pije a ko plaća unutar onih džinovskih zidina, autor priče ti opali šamarčinu realnosti, promeni žanr u sekundi i ubaci te u takvu politiku, zavere i svetski rat da ti na kraju drhti ruka dok držiš daljinski. Serija te emotivno uništi jer režiser reže omiljene likove brže nego mesar pečenicu za slavu – taman se primiš na nekog lika jer ima brutalnu frizuru i kul priču, u sledećoj sceni ga Titan preolovi na pola i iskoristi kao čačkalicu. Na kraju više ne navijaš za pobedu čovečanstva, nego samo moliš boga da tvoj omiljeni lik preživi bar do odjavne špice.
A:Brate, prebacio sam se opasno na ovaj Attack on Titan, uleteo sam u opasan bindž, ne spavam već tri dana.
B:I, kakav je utisak? Ti se primio na one akcione scene i letenje?
A:Ma kakva crna akcija, rođeni! Počeo sam da gledam crtaći o klincima koji se mačuju sa džinovskim teletabisima na steroidima, a završio sam u pet ujutru sa egzistencijalnom krizom, plačem kao kiša i razmišljam o moralu, ciklusima mržnje i geopolitičkoj situaciji! Eren Jeger napravio gori haos nego sistem, a ja sad moram da popijem bensedin da bih zaspao jer mi u glavi i dalje bije ona prva uvodna špica glasnije nego muzika pod šatrom u Dobrunu!
Kultni japanski crtać (za ove što se bačaju stručnim izrazima: anime) koji je uspio da objasni osnove ekonomije, fizike, mračne državne politike i porodičnih odnosa bolje nego četiri godine u mašinskoj školi ili tri sezone bilo koje serije đe se likovi gledaju po pola sata bez riječi. Ovdje sve puca od akcije, zavjera i životnih lekcija koje te pogađaju pravo u glavu.
U osnovi čitave priče i ove njihove alhemije leži Zakon ekvivalentne razmjene, što u prevodu na naš jezik znači: „Nema džabe ni u stare babe“ ili „Ako misliš išta da dobiješ, moraš debelo da platiš ili da dâš nešto iste vrijednosti.“ Dakle, nema odloženog plaćanja, nema rada na crno, nema veza preko ujaka da ti sredi papire, i nema ulaženja u minus kod banke. Čisto kosmičko knjigovodstvo đe se svaki račun svodi odmah.
Priča prati dva rođena brata koja su kao klinci pokušali da izvedu najstrože zabranjenu operaciju — da vrate pokojnu majku iz mrtvih. Pošto kosmički sistem i poreska uprava univerzuma ne praštaju neovlašćene radove i rad na crno, kazna im je zakucala na vrata brže nego elektrodistribucija kad skineš plombu sa sata. Starijem bratu je uzeta noga, a mlađem cijelo tijelo. Da bi spasio brata, stariji daje i desnu ruku kako bi bratovu dušu jedva vezao za stari limeni oklop od dvjesta kila koji je stajao u ćošku.
Nakon tog životnog šamara, njih dvojica kreću na put oko svijeta da vrate šta je njihovo, a ekipa izgleda ovako:
Edvard Elrik (Čelični alhemičar): Stariji brat, koji je konstantno nadrkan i pati od teškog kompleksa jer mu fali pola metra visine da bi mogao opušteno da dohvati hljeb sa najviše police u Tropiku. Lik je visok metar i šumska jagoda, pa ga ljudi redovno miješaju sa pokretnim stepenicama. Ako mu u prolazu samo šapneš riječ „mali“ ili „patuljak“, dobija takav nervni slom da je u stanju da pljesne rukama i od najbližeg trotoara napravi zid, mač ili raketni bacač brže nego što ekipa na zabjelskom gradilištu popije dvolitarku piva. Umjesto desne ruke i lijeve noge ima ugrađene metalne proteze (automejl) koje škripe kad god se mijenja vrijeme, pa mu komšije redovno dolaze na kapiju da ih posavjetuje hoće li padat' kiša da znaju oće li skupljat' robu sa štrika.
Alfonz Elrik: Mlađi brat koji je, ni kriv ni dužan, završio zarobljen u džinovskom limenom kostimu. Iako spolja izgleda kao obezbjeđenje sa splava u Budvi koje te jednim pogledom može prelomit' na tri dijela, momak u duši ima glas nevinog djeteta, zvuči kao da priča kroz praznu šerpu, skuplja napuštene mačiće po ulici i krije ih unutar oklopa. Najveća muka u životu mu je što nema želudac pa ne može ništa da pojede, pa čitavu seriju provodi gledajući kako drugi krkaju pršut i sir iz ulja, dok ga babe po komšiluku gledaju sa strahom da će im obit' podrum sa zimnicom.
Državni aparat i ekipa iz sjenke:
Roj Mustang (Alhemičar plamena): Klasičan primjer državnog funkcionera koji je skontao sistem. Nosi fensi vojnu uniformu, sjedi u kancelariji Preko Morače, naređuje drugima, a kad zagusti, samo pukne prstima i zapali pola kvarta brže nego kad bačiš šibicu u suv plast sijena. Najveći životni cilj mu je da sjedne u fotelju vrhovnog komandanta kako bi zakonski natjerao sve žene u vojsci da nose minice. Kad pane i najmanja kiša, lik je beskoristan jer mu se pokvase rukavice, pa ga podređeni zajebavaju da je običan upaljač bez plina.
Skari (Ožiljak): Nadrkani lik sa vjersko-fanatičnim pogledom na svijet i ožiljkom preko cijele njuške, koji ide okolo i vrši de-alhemizaciju državnih službenika tako što im bukvalno rastavi glavu na fabrička podešavanja. Čista personifikacija ljutog inspekcijskog organa koji ti zatvara lokal jer nisi izdao fiskalni račun za produženi sa mljekom.
Glavna životna pouka: Ne čačkaj oko zabranjenih stvari i narodnih običaja ako nisi spreman da platiš debelu članarinu. Pažljivo čitaj ugovore i sitna slova prije nego što potpišeš bilo šta sa sumnjivim tipovima, i zapamti da metalni oklop uopšte nije dobra odjeća za ljetnje mjesece u Podgorici na plus četrdeset stepeni.
Primjer:
(Otac i sin popravljaju stari automobil u dvorištu)
Sin: „Tajo, vidiš li ti ovog Edvarda iz crtaća? Lik samo pljesne rukama i od obične zemlje napravi nov blatobran i auspuh za sekundu! Što mi tako ne popravimo ovaj naš krš?“
Otac: „E moj sine, to ti se zove ekvivalentna razmjena. On da bi napravio taj blatobran, morao je da baci gomilu gvožđa i potroši silnu energiju. A mi da bismo popravili ovu našu rbinu, moramo da žrtvujemo gajbu piva za komšiju automehaničara, moje živce, i tvoju subotnju dnevnicu. Kod nas ti je alhemija još surovija, zato dodaj taj ključ 13 i ne pametuj mnogo!“