Божић је хришћански празник којим се прославља рођење Исуса Христа.

Tako bar kaže prva rečenica sa stranice "vikipedija". Vrijeme blagostanja, ljubavi i darivanja. Ljubav pršti na sve strane. Pršte petarde. Pršte rafali. Šestog u podne me budi “Ne volim te alija” popraćen pucnjavom i lomom iz traktorske prikolice na koju je okačen badnjak. To je valjda znak da je počelo. Kolektivno srbovanje, prejedanje i opijanje. Veoma blaženo Ii duhovno stanje, moram priznati.Blata do pasa, ne zna se ko gdje ide i ko koga mrzi, voli, ljubi, grli. Nemoguće je naći normalnu kafanu za sa mirom sjesti i popiti piće. I sam upadam u svu tu odvratnu mašinu uz solidnu dozu alkohola i zabavljam se, kako bi rekli, sa svom ostalom rajom. Otac mi u 8 ujutro upada u sobu sa riječima “Diži se, idemo kod bake i dede.” Ustajem, mamuran, blago pijan, ljuljam se onako pored kreveta. Gadim se sam sebi. To i jeste trenutak koji čekam, taj divni Božić sa bakom i dedom. Baka, koja je slijepa svake godine pravi česnicu i stavlja kovanicu u nju. Sve počinje fino, porodično, vesela i mirna situacija uz blage pošalice od strane mog oca. Naravno, nakon nekih sat vremena u priču se uvlači politika i postaje zamorno. Muka mi je od razne hrane koje sam se prejeo. Muka mi je od sokova, sinoćnjeg alkohola i nesanice. Odlazim kući, onako, vučem se k’o ranjena lisica. Ložim vatru i liježem da gledam TV. Misli mi lutaju neka 2 sata i odlučujem se za novi podvig današnjeg dana: Otići ću na kafu ! Odlazim do dvije kafane u koje izlazim i nijedna ne radi. Dan je već poprilično odmakao. Napolju minus. Prevrnute kante za smeće, razbijene flaše po cesti. Sve nekako odudara od onog finog, malo čistog mjesta koje nazivam svoj grad. Pijani ljudi još uvijek sjede u kafanama brljaveći uz srpske pjesme. Ljudi uopšte ne shvataju poentu.

Hristos se rodi !

Nepostojeći trinaesti mjesec. Kao mali, prilično sam željno iščekivao limburg, skoro kao i Deda Mraza.

Vrlo popularan izraz u jednom periodu mog života. Popiti dvolitru (dvoguzu, krmaču, cvajguzu, bombajku, dvolu..)

Eh. Krompir. Prodavnica. Ulazim, uzimam 2-3 pozamašna komada. Dolazim kući. Pomfrit. Nikada do sada nisam razmišljao o kuhanju, a pogotovo o nekim sitnim vještinama koje treba posjedovati. Mislim, jebeš krompir. Ali eto, 15 minuta. Jeste, bio je to veliki krompir. I siguran sam da nisam jedini s(p)retnik kojem se to desilo. Šta dalje. Pomfrit. To je ono što kupujemo na ulici i mama pravi uz šniclu. Stavljam ulje u tavu (dosta ulja treba, oni na ulici to vade iz mreže one, potopljeno u ulju, ali ipak sam to provjerio na internetu)i susrećem se sa vragom. Peć na ringlu. Digitalna. Gdje se pali? 911 ? Iko? K'o Mujo kad je kupio kavasaki. Samo, on kavasaki nije znao ugasiti. I, upalim ja tu peć, fol, peć tač skrin. E pa nisam se dovoljno jebav'o sa tač skrin mobitelom nego i ovo. Ispržim se ja sav na ono vruće ulje dok sam pomfrit ispržio. I sad ću da ulijem sebi 2 jajeta, jes' da proteini i ugljikohidrati ne idu zajedno, al' šta bih. Stavljam 2-3 jajeta u vruće ulje, opet greška. Bum. Pršti ulje, ja urlam, jebem majku i sebi i jajetu i ulju i bogu i ocu, svemu. Smanjujem onu ringlu. Bilo je ukusno. Za samo 45 minuta posla !

Tetrijeb (ekavski tetreb :P ) je vrsta ptica koja kada se zaljubi ( u doba parenja) izgubi mogućnost sluha, tako da joj je bukvalno moguće prići s leđa da te ne primjeti. Jednostavno, otkačiti za djevojkom ili dečkom.

To je svaki pravac muzike koji ne možeš da odrediš šta je.

Ispijaš svoje zadnje pivo, u džepu ni banke i ostalo ti je još dva prsta u čaši. Cirkaš to pomalo kao rakiju, tek da imaš sa čim zaliti cigar.

Sestra tvoga oca. Uglavnom neudana žena, oblači se i izgleda mlado. Osoba koja vam uvijek daje para kada vas vidi na ulici i stalno vam kupuje odjeću koja je uglavnom ili ružna ili vam je malena/velika.

Pitanje koje postavljaš samom sebi u sitne sate kad izgladniš sjedeći za kompjuterom.