Šarolikost srpskog kola na seoskom veselju
Ja sam Ratko koji svira kratko, plati druže da sviramo duže.
Opc, opc, opc, povedi.
Prvo se hvataju oni iskusniji, veterani, koji su tabanima udarali ritam kolu decenijama. Kolovođa obično čovjek srednjih godina, po mogućstvu da ima srpsku zastavu da ogrne, da ne ozebe kad probije znoj. Sitno igra, remena nagnuta blago naprijed i trese. Do njega mu žena ili svastika igrajući sigurno, jedan lijevo, tri u mjestu pa nadesno i obrni.
Do njih trojica mladića zagrlili se oko ramena i ne prate ritam nego se takmiče ko će više noge u stranu baciti. Gotovo po pravilu mortus pijani, vole da zagalame kad dođe do refrena.
Muškarci obično igraju sa cucnjem na prvom taktu i igraju samo oni koji znaju, dok žene igraju sve odreda. Nije važno što ona ne zna koja joj je lijeva, a koja desna ona uđe u kolo, pa je ostali ganjaju. Ubode svaki peti put i pravu stranu, ali većinom služe da nerviraju one iz lokalnog KUD-a. Folkloraši se po običaju ne eksponiraju mnogo, sem ako je svadba nekog njihovog bližeg rođaka. Tad obično oni preuzimaju kolo i bacaju se nogama koje niko ne može da prati. I oni se jedini hvataju pored suprotnog pola, inače je običaj da igraš pored onog sa kim si došao.
Na začelju su najmlađi, oni koji ne znaju uopšte da igraju, ali se zato uvijek povedu najbolje skakutajući za odraslim ili skačući u mjestu.
Znači jedan desno, odbrojiš tri u sebi, pa jedan lijevo, odbrojiš tri, pa opet desno. Ajmo!!!!!!!!!!!!
