I naravno, kao što sam očekivao.

17. juna Fejsbuk je bio pretrpan raznim srpskim pjesmama, kao što su: "Spremte se spremte", "Vidovdan", "Hriste Bože", "Ne volim te Alija", "Jedna je Srbija" (malobrojni članovi, koji,
pored već opšte poznatih, ranije nabrojanih pjesama, eto, znaju i za ovu).
Stojković je bio Bog, dao je autogram Podolskom; Orlovi su zaista letjeli; čestitalo se sudiji na suđenju, na kriteriju koji je držao tokom cijele utakmice. Promašene prilike je rijetko ko spominjao, a i kada su bile spomenute, to je bilo u kontekstu
izjava tipa "Mogli smo im uvaliti još najmanje 2 komada".
Naravno, sve ove poruke su bile praćene brojnim gramatičkim i pravopisnim greškama, ali nema veze, jer smo pobijedili.

24. juna, nakon poraza Srbije, pak, drugačija situacija.
Sudiji jebu majku, sa željom da mu vuvuzele sviraju na sa'rani;
govori se o krađi, o svjetskoj zavjeri protiv Srba, "Božijeg naroda"; spominje se Antić (koji može da im poduči cijelu familiju do trećeg koljena, kako se živi, a da ne pričam o tome kako se igra fudbal i postavljaju taktike); spominju se zamjene kao taktički totalno loše; govore kako nismo imali sreće (bez obzira na to što smo profulali dosta prilika i protiv Njemačke i Australije, i što smo sami krivi što ih nismo realizovali) i kako smo im jebali kevu; oni koji sebe nazivaju "Nebeskim narodom", sada psuju Boga, u kojeg su se prije nekoliko dana uzdali i veličali ga.
I naravno, i ove poruke su praćene brojnim gramatičkim i pravopisnim greškama, ali ni sada, kao ni ranije, niko nije obraćao pažnju na to, jer su bili zauzeti proklinjanjem Boga i sreće, pisanjem psovki i vrijeđanjem, prvenstveno sudije, ali i igrača (Panteliću brate, jebiga, opet ti najgori :)).
I sad se ja pitam, ko smo mi to, gdje smo, i jesu li to ta srpska posla?!