Ima onaj osjećaj kada sa veličanstveno mirne planine siđem u ogromni grad u rupi.
Fizičko-psihička depresija.
Pa još kad me pritisne 400 megatona natmurenih oblaka.
Davim se u tišini, namrgođena, smrznute i povijene kičme. Razdražljiva, napeta i pospana. Sa bridećim ledenicama u slijepočnicama.

Danas sam pronašla lijek za ovakvo stanje.
Zapravo, to je jedan jako rijedak i sasvim neobičan cvijet. Zove se suncopokret.
Obično se skriva u nekoj kući. Može da bude u vlažnom i prohladnom podrumu, negdje pri vrhu brda, pa desno u gotovo neprimjetnoj ulici.
Kada suncopokret izađe iz kuće i ako ga sretnem, simptomi bolesti se ubrzano povlače. Gotovo nepimjetno se razvedrim, oraspoložim i razigram. Dovoljno je da ćutim i posmatram ga i sve će biti drugačije.A suncopokret, njišući svoje kovrdžave latice, o čas posla rastjera oblake.
Pojavi se plavo nebo, a preko njega toplo večernje sunce koji otopi ledenice u slijepočnicama i nestane svake nelagode.Na žalost, dejstvo nije trajno. Stoga je preporučljivo što češće nalaziti se u društvu suncopokreta, kad već ne može čovjek da ga ima za stalno.