- Kb
Evo, ljudi, da vam pomognem malo:
- Kb
Ja jebem!
- Kb
Ja jebem!
- Kb
Ja jebem!
- Kb
Ja jebem!
- Kb
Ja jebem!
- Kb
Ja jebem!
- Kb
Ja jebem!
- Kb
Ja jebem!
- Kb
Ja jebem!
- Ј
Evo ja ću, čisto da ne propadne tema.
- Ј
Meni je prvi put, al ovdje nema nikog...
- Ј
Мислиш? :)
- Ј
ПРЕПЕЛИЦЕ, ПРЕПЕЛИЦЕ, ШАРЕНИЈЕХ КРИЛАА, ЈЕСИЛ СКОРО У ЗАБРЂУ БИЛА?
- Ј
Јебга, први си почо.
- Ј
Ал побиједићу. 3:)
- Ј
Нећу курац, оћу пичке.
- Ј
Фала, одо дадркам.
- Ј
И ај нек се још неко прикључи, није фазон само да се ја и Болт такмичимо.

Kada su se probudili, vatra se potpuno ugasila, ali čim raspretaše pepeo, pronađoše nekoliko žiški, pa je ponovo zapališe. Dečak izađe iz kolibe sa porcijama da zahvati snega, ne bi li se raskravili vrućom vodom i zavarali stomake koji su ih pekli od gladi.
Obradova ga starac koji u džepu od bluze pronađe dva parčenceta soli, ko zna kada odvaljena od krušca.
– Imamo sreće sinko – kiselo se osmehnu – samo, ne znam da li njima da posolimo vodu, ili je bolje da i’ lizućemo. Šta misliš?
– Da lizućemo.
– Nek’ ti bude.
Posle su gladni Šiptari hteli da ih pojedu, jer je i njima bila frka, utom ugledaju neko konjče, koje je, zalutalo iz srpske komordžijske jedinice, bespomoćno rzalo i strigalo ušima, gledajući ove dobre ljude u nadi da će mu možda dati šargarepu, ili bar kocku šećera,i odvesti do najbliže štale, otimariti, dati zobi i pokriti konjskim ćebetom. Avaj. Šiptari izgubiše interesovanje za starca i dečaka, pa polako opkoliše konjče, koje ništa nije slutilo. Ubrzo, preko snežne beline prolomio se užasnuto konjsko vrištanje, koje je polako zamiralo među gudurama, dok jedini preostali zvuk koji se čuo nije postalo mljackanje desetak parova šiptarskih gladnih čeljusti, sa kojih se sveža krv konjčeta cedila na mekan i paperjast, tek navejao sneg, a krv je bila boja njihove zastave, gustocrvena. Deda i dečak uvatiše džadu što pre su mogli.

Najzad, teturajući kroz sneg, nađoše jedinicu. Promrzli i odrpani vojnici bili su okupljeni oko vatrice. Dečak i starac nisu mogli da veruju: osećao se prijatan miris mesa, mada su poslednjeg konja pojeli još na Fljameštiju, kad je stigla naredba da se uništava artiljerija, koja nije mogla da se transportuje sa čuke na čuku – tegleće životinje više im nisu bile od koristi. Ali bilo je nečega u mirisu mesa što ih je sve više zbunjivalo kako su se približavali. Tokom godine vojničkog života navikli na meso sa vatre, znali su da razlikuju: svinjetinu, ovčetinu, govedinu, piletinu, kozje pečenje... Ovo ne beše ništa od onog što su znali. Ipak, glad im nije dopustila suvišna pitanja. Proguraše se do kuvara i ugrabiše poslednji polupečeni deo rebara. I dok su halapljivo čerupali još crveno tkivo sa kostiju, deda upita:
- A je li, rođeni, kakvo je ovo meso? Da niste konjče neko našli smrznuto, ili trampili s Arnautima kakvo jagnje? Ja sam gladan, pa možda zato ovo meso ne prepoznajem...
- Ćata Mićilije - odvrati u pauzi između zalogaja mitraljezac Tanasko. Ubiše ga jutros Arnauti. Pa da se ne baci...
Dečak stade da povraća krupne,nesažvakane komade...
