Ko sam ja, zašto sam ovde i šta će biti sa mnom, zapitali su se svi tokom života, pa barem jednom. Naravno, niko sa sigurnošću nije mogao da odgovori na ova pitanja. Nije bezveze što je još jako davno Sokrat rekao ''Spoznaj samog sebe'' govoreći kako je to najteže od svih spoznaja. Zaista, da li je moguće upoznati samog sebe, zaista kakav jesi? Cijeloga života smo primorani da glumimo, priznali mi to sebi ili ne, da se pravimo ono što nismo i ponašamo kako nam se nalaže, malo trenutaka imao za sebe a i to malo zaboravimo da iskoristimo. U kolotečini života većina izgubi svoje sopstveno ''ja'', svoj identitet i stapa se sa sredinom, nikad se ne zapitavši ''da li je dobro ovo što radim'' ili na kraju krajeva ''da li želim ovo? Da li me ovo usrećuje?'' Naravno, glavni pokretač modernog društva je novac, jer kada imaš novac možeš imati i sve ostalo što poželiš, bar tako kažu. Većina kažu ''želim da imam što više novca'' i troše život da bi imali novac, jer će im novac donijeti sreću, ne shvatajući da upravo u toj trci za novcem mnogo propuštaju. To je taj moderni hedonizam, uživanje u materijalnom i tjelesnim uživanjima.
Napravili smo malu digresiju da bi objasnili sve učestaliji fenomen identifikacije sa masom i gubljenja ličnog integriteta u modernom društvu, jer je on jako bitan za ovo pitanje. Sada, koliko nas može sa sigurnošću reći da poznaje samog sebe? Veoma malo. Zašto je Sokrat rekao da je to najteži čovjekov zadatak? Pa ko može biti u potpunosti objektivan prema sebi, to je praktično nemoguće. Postoje te mnoge osobine koje je čovjek razvio sa evolucijom da bi mogao uopšte funkcionisati u svijetu, odbrambene mehanizme, kao što su ponos, dostojanstvo, inat koje ne dopuštaju drugoj osobi da povrijedi vaš ego, vaše mišljenje o sebi, međutim da bi ovi mehanizmi bili djelotvorni moramo i mi vjerovati u njih, s toga zapravo i brane ''sebe'' od ''sebe''. Tu je uvijek jaz između onoga što jesam i onoga što želim da budem, jer najteže je priznati sebi da si izdao svoja očekivanja, teže čak nego izdati tuđa. Jer ako sebe ne poštuješ, kako ćeš drugog? Tako da čovjek često to sve potiskuje i gura u podsvijest, koja u nekim trenucima probije taj bedem i prolije se pocijelom našem biću obasipajući nas tugom i žalom. To se najčešće dogodi noću kada nam je tijelo i imuni sistem slabiji i teže kontrolišemo emocije. Ali ne bilo kojim noćima. Imaju te neke noći koje te toliko snažno uvlače u svoju tišinu i tamu i u svoje osamljene odaje da te ni prisustvo svih mogućih ljudi, ni prijatelja, ni porodice, ni cure, ne može izvući iz tog vira koji te na kraju tjera da ostaneš sam sa sobom, lice u lice sa tvojim snovima, idealima, strahovima i težnjama, lice u lice sa sobom kakav bi trebao biti i u kakvog se pretvaraš. Ovakve noći su jako produktivne, obično dobiješ šamar od zapostavljenih snova i postidiš se pred njima, a stid od samog sebe je prva osobina dobrih ljudi i prva stepenica uspješnih. Kada se dese ove noći u kojima se sve skupi, a one dođu uglavnom bez kucanja, onda ih ne izbjegavajte već zapisujte šta vam govore, da bi i u drugim danima ostali na tom putu.
Svaki bi čovjek trebao, barem jednom sedmično sjesti, desetak minuta i u miru razmisliti o sebi, da li je zadovoljan onim što radi, onim što pravi od sebe, da li ide pravim putem itd. Šta me je učinilo srećnim, šta me je rastužilo, da li se vrijedi odricati zbog ovoga ili onoga. Vjerovatno bi na tom dugovnom putovanju shvatio da su ga jako često nematerijalne stvari usrećile mnogo više od materijalnih, možda bi prestao trčati za novcem i uživao u životu, radeći ono što ga ispunjuje.
Sva uživanja i radosti ovoga svijeta ne mogu se uporediti sa mirom i ispunjenošću ljudskoga duha koji vlada nad sobom. Čovjek je uistinu potpun samo dok se bori i vjeruje u snove, nezaustavljiv sve dok zamišlja sebe u kalupu svojih ambicija. Onome ko u sadašnjosti teži budućnosti pripada i sadašnjost i budućnost, dok onaj ko slepo tumara u sadašnjosti zadovoljavajući trenutne nagone lakim uživanjima i time nadoknađuje nepotpunost u sebi, zapravo ne živi već preživljava, kao životinja. Jedino stvorenje nesrećnije od ovog je onaj ko gleda na prošlost i živi u prošlosti. Ko današnji dan mjeri jučerašnjim nema ništa, to je ruševina, postoji ali ne svjesno, samo vegetira, kao biljka. Postojiš samo dok vjeruješ u ljepotu svojih snova i živiš samo dok se boriš, ćovjek je stvoren za to i samo to ga zaista usrećuje, sve ostalo je laž, privid ljepote ali ne i prava ljepota, kao kada prirodnu ružu zamijenite umjetnom- izgleda isto ali ne miriši, ne diše i živi.