Sjedimo u piceriji drug i ja i čekamo da donesu, meni kaprićozu, njemu neki od onih 'a la' fensi pikanterija. Koka-kola na mojoj strani stola..Kod njega šumi 'mojito', na stolu oba telefona, nokia n-nešto i onaj kulji, nazvan skraćenicom nekom.(Ja sam svoj još za Novu godinu izgubio, zovu me na fiksni).. Odjenom poče da pretura po džepovima, i u ruci mu zablista ON: jedinstveno duguljasto parče metala, sa jedne strane obloženo crnom plastikom, okačeno na privezak sa dominatnom plavom i bijelom bojom, i ugraviranim slovima: b,m i w. Polu-zatvaranje očiju, smiješak krajičkom usne, još dublje uvaljivanje u naslon stolice, blago, sporo, dizanje brade, bacanje ključeva u zrak.. Prizemljenje tačno između dva čuda tehnologije na stolu, kao letjelica sa uvježbanim pilotom..'Pičke se pale na kola.' Vrhunac. Skupljam usne, uvlačim ih, dižem obrve.. 'Jes', vala..' Gutljaj koka-kole, pogled u stranu, stiže konobar..
'Izvinjavam se što ste čekali, pasta alla carbonara za gospodina, i margarita za Vas..'
'Tražio sam kaprićozu..'
'O, stvarno? Pa ja se izvinjavam, je li u redu margarita, ili da čekate kaprićozu?'
'Sve oke..'