"U kolu su svi jednaki, osim kolovođe. On je ili najbolji igrač, ili mu pozicija prvog sleduje kao obaveza prema nekom običaju." U praksi je praktično:

Onaj tip koga se, kad na svadbi povede kolo, prisjetite sa prošle svadbe na kojoj ste bili i na kojoj je takodje prvi prvo kolo poveo, dok ste ga vi gledali ukrštenim očima kroz ukrštene nož i viljušku i prisjećali se kako je isto ovako prvi poveo kolo na prethodnoj svadbi na kojoj ste bili kada ste... Nije baš da svaki čas idete na svadbe, pa se zapitate, je li se on ovo baš potrefi da krade mladencima red samo kad ste vi tu, ili mu je to ta osobenost po kojoj će ga pamtiti kad umre?

Često zna biti neki običan tip, kakav šanker ili eletričar, neki "Izvini" ili "Majstore", koji je tek u kolu smogao snage da se izrazi. I ima to smisla, jer marginalcima je teško u svakodnevnici da se iskažu, jer treba previše harizme, tih kombinacija riječi i osmjeha, pravih i pravovremenskih, od kojih bi mu lakše pale kombinacije krošea i aperkata... Teško je u sportu, teško u umjetnosti, teško u odborima mjesne zajednice, još teže u svijetu. Ostaju mu svadbe, da uskače prvi - tu bar trebaju samo noge i par sati vježbe. Jedini problem: i dalje mu ime ostane pogubljeno za šire krugove. Ostane upamćen isključivo po toj osobenosti, iz priča "Bješe jedan što..."

Osim ovakvih (meni) zanimljvih slučajeva, prvih u kolu ima svakavih. Kunem se, neki se pri ulasku, od samog vazduha pod šatrom opjane i kad krenu u kolo, jedni ih vraćaju na mjesto, drugi meću muzici pare u hramonike da opletu jednom dok još nema puno ljudi. Ima onih što se osjete najponosnijim, to teče uglavnom, univerzalci i akrobate, pa stave zidarca na glavu, i desnom ujedno balansiraju pivo i vode kolo, a drugom ubrizgavaju neophodnu dinamiku u pokrete pratilaca. Zadesi se ponekad drčna organizatorka, rodjaka sa neke visine (planinske, ne staleške), koju redom zovu zbog sposobnosti da mune i razbaca se pa zamijesi pite, i zavije sarme, opere stolnjake, i kao nagradu koju sebi sama odredi - povede kolo i ne pušća dok se ne popada. Često se zadese egzibicionisti što ih niko ne zna, a koji redovno upadaju po raskošnijim svadbama, da čupnu od pečenja, potegnu neke skuplje žestine, oprobaju sreću kod haljina i haljinica, i - povedu kolo kao da im se najrodjeniji uzimaju. Ima nekad i onih kao ja, nesreća što krenu po sali da traže konobara pa zamašu pijanim rukama, a ostali se prime, i dok on shvati da vodi kolo, već ga porodica iz ćoška posmatra - crvena i otvorenih ustiju, skladno.

I šta znam, ima valjda i onih dosadnih svadbi dje se sve radi do kraja po propisima.

Uzimam pušku i pucam na ptice.

Mitsko biće iz Ruskih prostranstava. Mistik, vizionar, i metafizičar o čijoj se vrsti jako malo sa sigurnošću zna. Ipak, u zemljama istočne Evrope, njihovo postojanje se nikada nije dovodilo u pitanje. Štaviše, svaki se skeptik koji bi izrazio sumnju u to proglašavao za jeretika. U modernim vremenima, posljedice su blage - mrštenje, isključivanje iz društva, prekidanje razgovora i sl.

Jedan Ruski Naučnik je svjetska sila koja djeluje iz sjenke. Njegovi najveći neprijatelji su Američka vlada, CIA, i sami njegovi sunarodnici. Njemu entropija ide po pivo i vraća mu kusur. Perpetuum mobile obje vrste odavno je izmišljen, neograničena besplatna energija je spremna i dostupna, ali familije Rotšilda i Rokfelera svojim gnusnim spletkama zataškavaju i utišavaju odjeke otkrića Jednog Ruskog Naučnika. A on, beskompromisni individualac, sljedbenik Teslinog božanstva, tek ponekad krikne sa svoje planine, najvišeg drveta u gustoj šumi, ili najsamotnije tačke popustjele tajge; odatle svojim najstarijim izumom (direktno Teslino zavještanje) - telepatskim komunikatorom, grune svoju riječ u ljudske vijuge. I tako čovjek sazna: Jedan Ruski Naučnik sintentisao eliksir vječne mladosti. Sve dokumentovao. CIA uništila sve nacrte, po nalogu bankarskih pasjih pasa. Poznato je: Jedan Ruski Naučnik proizveo lijek za rak, još godinama unazad. Poslao je primjerak, recept, i uputstvo za upotrebu. Naravno, farmaceutska mafija sve polila kerozinom i spalila ostatke ostataka.

Jedan Ruski Naučnik svijetu je dao šta je svijetu trebalo, a to što je svijet odbio spasenje, njega se ne tiče. On se već odselio sa jedne strane Sibira na drugu, u putu razgovarajući sa lišćem drveća i Zemljinom korom, koji mu nesebično odaju tajne istorije svemira i porijekla tamne materije. Ali ti su podaci previše opasni za čovječanstvo u ovom trenutku. Stoga će se, samo ovog puta na jugu kod granice sa Mongolijom, propeti na zadnje noge i lupati kurcem o tlo savršeno harmoničnom frekvencijom i slati prijemnicima u Srbiji muziku i matematiku koju oni prevode, pretakaju! - u legendarne ruske zbirke, jedine medijume dozvoljene od strane bitangi.

Tehnika graviranja pokorne površine, kao što je drvo ili linoleum. U procesu se prvo stvara crtež na običnom papiru. Zatim se crtez lijepi na medijum, i kopira na nj uz pomoć indigo papira. Kada su linoleum, drvo, ili ljudska koža iscrtani, rezovi mogu da počnu. Dleto se zabada u jednu od ivica i pocinje da je prati. Istanjena metalna noga dleta se izvlači iz jedne brazde i zariva u drugu kao testera dok pravi rovove i jarkove u materijalu. U toku ovog procesa, prvi viškovi originalnog materijala se zgrušavaju na površini, i odbacuju kao zgomilana prašina. Nakon što su konture djela izorane, na red dolazi obrada unutrašnjih djelova cjelokupne slike. U duborezu, krajnja primjena izrezbarenog linoleuma, ljudske kože, ili drveta, je stvaranje maske od istih, koja će moći u više navrata da se koristi za presliakvanje i štampu željenog crteža umjetnika. Da bi se ovo postiglo, sve površine koje se žele preslikati, ostavljaju se netaknute, dok se šuplje površine izdubljuju. Tako na primjer - izdubićemo oči, ali ćemo nos ostaviti netaknutim. Udubljenja moraju biti duboko razrivena, da bi se izbjeglo njihovo slučajno preštampavanje. Naravno, mora se voditi računa da se površina linoleuma i drveta, dakle čovjeka, ne probije dok bušite po njemu kako bi stvorili svoju sliku. Površina mora ostati živa i funkcionalna, kako bi bila upotrebljiva za stvaranje ovih jednostavnih, ali dopadljivih, i nadasve jeftinih umjetničkih uradaka. Na kraju, tako dobijene izrazite površine se premazuju bojom, recimo tušem, i metodom utiskivanja preslikavaju na nove podloge, uglavnom na čisti debeli papir. Ovako dobijeni posteri se prodaju po cijenama pristupačnim i osobama slabije platežne moći koji osjećaju ljubav prema umjetnosti i ljubav uopšte.

*podrazumijeva se, dobra fora

Fora (tj. bacanje iste) je kategorija humora koja se brzopleto penje ka vrhu najpozeljnijih talenata. Od dobre fore se punih pluca danima zivi. Dobra fora je bitnija od istine, i na dobrom je putu da zasijeni i materijalne, dosad neupitno ustolicene, prioritete i potrebe. Smijeh izazvan dobrom forom, mjerilo kvaliteta i intenziteta iste, nekontrolisan je, spontan, i iskren. Takav smijeh odagna crne misli, i utice na zaborav neprijatnosti stimulativnije nego li bilo koji oprobani lijek.

Nešto maglovito, nešto sitno i skoro pa nevažno, često zanemareno, u prolazu spomenuto, nešto nedovoljno. Kučina je neka blijeda riječ, od onih što same ne dolaze. Upari se sa tricom, tim još jednim nedostatkom mase, zauzme položaj u uglu sobe. Tamo nastavi da gleda u te i teži nuli. Kučina je talog vremena, ono što se izmigoljilo njegovom zelenom zubu, nešto toliko nevažno da ni vrijeme neće da ga pregazi. Nešto što mi niko ne uze i ne traži.

Kontriram, kontriram: te nevažno, te nestvarno, te ovakvo i onakvo, a kakvo god da je, i dalje nešto je. I ne samo to: to je nešto jako lično, jedan dio mene koji niko neće. Te kučine sa zida, što ni ja ne znam šta su.

Ako nečim pozitivnim hoću da je opišem, rekao bih da je kučina ono što je ostalo iza. Iza, da budem tako neduhovit, pučine i kurčine. Pučine koju sam možda htio, koja je metafora za štagod, neću da pričam o tome, i kurčine koju sam dobio, i o kojoj sve znate, ista je kao ta vaša i nema svrhe pričati ni o tome. Kad se sve slegne, i šteta i prašina po njoj, sve se i vidi, sve je jadno i javno.

Dobro, ne baš sve. Ostane nešto lijepo što sačuvam za sebe, što je oduvijek bilo tu, ali ga tek sad cijenim kad je to sve što mi je ostalo, što nije ni javno ni jadno. To već nikad nećete saznati, a pokušavaćete, samo da me raskrinkate.

Ali ima nešto još tu. Ta kučina, ne znam da li je moja, ne želim je sigurno, ali nema čija biti bez moja. Ne znam je li javna - svi je vide, niko ne primijećuje. Ne znam od čega je, od kakvog se dima naoblačila. Konoplja, kudelja, lan, paukova svila, ostaci ostataka, nemoguće ih reciklirati, upotrijebiti, uništiti. Sjede, vise, ničiji.

Kaže se za nekoga kome ćutanje ne ide od ruke. Čovek kome se riječ diže uz grlo kao kiselina posle lošeg varenja. Izbacuje se burno kao podrig i isto je toliko prijatna, za okolinu. O korisnosti ni riječi (sem one po njega samog, i njegovu probavu). Komentari takve osobe nailaze kao štukavica, očekivano a ipak iznenada. Vremenom, on pojmi svoju neprijatnu pojavu, i njegove doskočice i upadice više ne dolaze iznebuha. Tada je to već iskusan govordžija od čijih se mudrosti ljudi ne stresaju kao od škripe viljuške po porcelanskom tanjiru. Ne, sada njegove umotvorine nadolaze kao plima i odnose svaki kvalitetan razgovor sa sobom (jer ima razlike izmedju "razgovarati" i "govoriti", no je to druga tema) kao bujica. Za takve se kaže da previše seru.

Pišanje se nikad ne uporedjuje sa prevelikom pričom. Pišanje se poštuje kao kvalitetnije od podrigivanja, povrćanja ili sranja jer se više odnosi na objekat i simbol je pobjede i nadmoći. Tako da kada se neko riječima ispiša po nekom drugom, to vjerovatno vrijedi čuti.

Da nam se nekim čudom zatvore sve rupe kojima struji vazduh, lakše bi bilo zamisliti njega kako se presavija kao dvocijevka dok mu koža na ledjima puca i podvija se gradeći usta spremna da melju, nego kako ćuti.

Ah! Život, tuga, čemer. Nesreća, sivo nebo: kiša sipi, dijete plače, majka vadi poslednju mrvu hljeba iz vunenog džempera i pruža je djetetu koje je nespretno ispusti i mrva pade u mračne ponore rijeke pod njima. Ah, groze! Ali nastavismo da hodamo u ovom mraku, u ovom božijem paklu, po ovoj zemlji Srbiji, po našoj miloj majci, po našoj zajedničkoj humci.

Jedan kikot, drugi urlik, treći bezvučni šum grlenih struna. Osta samo bat koraka u kljakavom drumu. Ah kakvo beznadje, kakva samo bol u svakom koraku. Mekan topot cipela bez đona. Bijela koža polubosih stopala nestaje u treptaju sa dodirom blata u toj prebrkanoj fuziji. I ja hodah sa njima nekoć, a evo sad sjedim tu na panju i gledam ih kako odmiču. Ja sam se nahodao, ja sam moja stopala raskrvario, ja sada stopalima mislim. Hodao sam i ja kao i oni nekoć, dok su ovi panjevi svi još bili borovi. Prošao sam toliko puta kraj njih i gledao kako umiru.

Da, to je krug. To je nesavršeni krug, broj koji god. Ne nedostaju mi oni koji odlaze, ja znam da će oni doći, iako će doći drugačiji. To bi bilo kao da nedostajem samome sebi, a to nije istina. U ovom lavirintu, u ovoj košnici, u ovom kosmosu u glavi, ja jasno vidim kako dolaze galopirajući. Taj futuristicki galop završava se pucanjem mrežnjaca kada im oči udare u mene. Njihov Godo sada čeka njih. Ah, takva li su vremena došla.

'Vode, vode...' Nemam vode! Ko je meni vode davao? Šta mi je htjela voda? Više smo prosuli drhtavim koščatim rukama. Sve dadosmo ilovači. Vode, nemam. Nemam ni hljeba, ni soli, ni vina. Imam samo žeđ da vam dam. I vučje očnjake. Idite, krvnici, mučenici, dođite, gdje ćete? Ubijte jos to malo vremena, ubijte praskazorje idući mu stalno iza ledja. Idite gladni i bosi sa trnjima pod noktima...

Oh! A, ja bih vam ruke dao, ja bih od srca otkinuo. Al' uzaludno, ah ništavno je. Dao bih vam sve, samo za parče puta. Ali nema puta, samo vrtlog sa nama na dnu kao talogom. Priznajmo: rođeni smo mrtvi u ovoj šolji kafe, u oblaku i čitavog života samo padamo, sužavamo krug. Naš je hod spirala ka dnu koje na kraju zacrnimo kad ispopadamo jedan na drugog. Sada čekamo da neko zabode želju u nas, kroz nas...

Tetkin bivši.

 
Momenat boemštine.

(Izmišljene boemštine, razumije se. Ne postoji takvo nešto kao boemština. Kafana je ništa drugo do - pozorište. Svake večeri tu se premijerno izvodi predstava sa ulogama koje nisu unaprijed raspodijeljene. Glumci ulaze, svako u svoj lik, odabran po svom izboru i mogućnostima. To što Zoki daje debeo bakšiš i ne da nikome da se uhvati za novčanik je samo Zokijevo ispunjavanje sna samom sebi. On je napolju možda razvedeni moler što jedva sastavlja kraj sa krajem, ali u svijetu kafane on nalazi stolicu novopridošlici i smješta ga za svoj sto. On podvikuje konobarici da donese piće. Ona zna šta on pije. On domaćinski okreće ture, plaća točena piva i rakije i misli o sebi kao da je sabljom upravo donio slobodu narodu... Sve je to laž, Zoki će sjutra mamuran na moleraj, ali što da mu iko kvari. I ko da mu kvari? I ostali gosti su glumci na bini pred publikom. A publika su oni sami, jedni drugima. Ako raskrinkaju Zokija, i Zoki će njih. Za to nema razloga. I ko da kaže Zokiju da nije boem? Da, definicija besmisla u 100 kvadrata i 5 sati.)

Drina zagadjena kanalizacijom.

Onaj koji je uvijek drugi. Eratosten.

Drugo mjesto na tabeli. Srebrna medalja na Olimpijadi posle poraza u finalu nakon produžetaka. Fridrih Engels. Baz Oldrin. Alfred Rasel Valas.

Ljudskoj maniji za klasifikacijom zahvalni smo za mnoge statistike. Kao poderani himen, ona ostavlja dokaze o onima koji su prvi put probili granice. To su alfe, ljudi čija imena naučimo na početku lekcija iz fizike, filozofije, istorije. Aristotel, Arhimed, Euklid.

Za one koji preskaču politku, ekonomiju, društvo, i odmah okreću poslednju stranu novina, sportsku, da vide rezultate, postoje omege. To su oni koji su zadali poslednji udarac. Poenteri. Njutn, Ojler, Gaus.

Beta je ostavljena najtužnijim gubitnicima. Neki od njih ne dobiju čak ni priznanje da su poraženi. Zbog pedlja razlike koju ne vidi niko do statistika, ta suva bulovska logika, on je ostao na marginama raja kao gledalac sa najboljom kartom. Beta je uložio sebe sa ostatkom tek tolikim da ostane živ (možda ga je upravo to i učinilo Betom?), a za uzvrat je dobio gledanje u ledja sebi jednakom. Kada se istroše aplauzi za pobjednika, tek tada Beta stupa na scenu da pokupi ostatke slave. Da, on je zadovoljan: Postigao je veliki uspjeh. Njemu ne treba drugi da kaže da je dobar ili loš, on to sam zna. Šta ga se tiče kvazi - poredak, mrtvo slovo na papiru, prazne riječi hvale... On je veći od toga, u to možemo biti sigurni. Ipak, od tog trenutka, on i samom sebi malo postane Beta. On ne gubi od boljeg, ali ni od goreg od sebe, i u tome je srž njegove tragedije.

Upozorenje iskusnijeg ortaka na zapuštenu prostitutku sa Tajlanda.

Sredstva za prefinjenu otimačinu. Riječi koji se odvaljuju sa usana uzurpatora dok nekome oduzimaju predmet iz ruke. Gest nadmenih osoba. Ovim nedovršenim iskazom/retoričkim pitanjem, na koji/koje je nemoguće smisleno reagovati, oni elegantno sagovorniku stavljaju do znanja da će doći do zaplene robe. Osobi koja se služi ovom frazom ne pada na pamet da zamoli za taj, za njih, očigledno, predmet požude, kao što bi se obratili sebi ravnom. Ne, oni šparaju riječi kao da ih plaćaju, izgovaraju ih užurbano i profesionalno, visokim tonim (a kojim drugim...), dok je ruka već odvojila zbunjenog sagovornika od svoje igračke.

Ono što se dogadja u 10% slučajeva.

Zaštitni znak životnog preobražaja mlade njuške. To je njuška koju su vukli i rastezali svi koji sebe nazivaju starijim (njihove godine ne moraju da imaju veze sa ovim), a ona se, mlada i vlažna, migoljila van krutih rukohvata, koliko joj se dalo. Ispod nje, mladi zubi su se bijelili i, oštri, lajali su, još uvijek ne znajući na šta. Tužna njuška, ko svaka tužna njuška, svaka na svoj način kriva.

Takvu njušku godine nužno povuku u novo razdoblje. Do tada mršav, namršten, cijepao bi kožu samo da to nešto iznutra izbaci na površinu. A sad, 'to nešto iznutra', kao da je završilo van njega. Njuška je sada punačka i zgodna, a ožiljci iz tužnih i golih dana, kada je duša jurila tijelom kao svijetom, njih kao da se stidi. Izgleda kao da se trudi da bude nešto *uprkos* njima.

Kažu mi da sam dobar, a meni drago. Kad sam zamijenio svoja mjerila njihovim? Na šta sam juče pljuvao, sad dižem na pijedastal. Diploma se na zidu smiješi, tamo iza stakla rama. I ja se njoj smiješim, govinjivim osmjehom. Ona mi je dokaz da znam o čemu pričam, oni su mi rekli. Poštuje me mnjenje, moj kašalj sad pravi tišinu i prostor u etru, sami za moju riječ. To što ta riječ koja izlazi iz mene više uopšte nije moja, brine me, ali ne toliko da prestanem da se smješkam. Jebiga, nešto dobiješ, a nešto gubiš, shvatila je njuška. Postao sam kralj forme, dajem savjete mladima: šta valja učiti, šta valja slušati, čitati, misliti. Znam koliko bodova moj svaki odgovor nosi, znam koju tačku na čijoj sujeti treba da tretiram sa finom pažnjom. Znam koliko oštro mogu da kritikujem, koliko jako da mrzim, koliko mudro da volim. Znam posle koje čaše treba da krenem. Sve uz taj govnjivi osmejak, zbog kog mrzim ogledala.

Ne može dan bez kafe. Ne može bez šećera. Ne može život bez piva, jegnjetine, cigarete... Sve mi to treba, jer sam uznemiren ponekad. Treba mi i društvo, da mi kaže dvije lijepe o meni. Žena mi treba da me želi, baš ovog ovdje mene, jedinog. Sve to treba mojoj novoj njuški. I kad me trulež iza gnjilog osmjeha podsjeti da je nešto crklo iznutra, ja se brzo uvaljam u neki mojih šećera. Napravim još neki plan, zalijem cvijet iluzije da je taj idealni daj koji će svanuti za deset godina mnogo važniji od ovog današnjeg. Namjestim rame pod nečiju ruku, obrnem turu, privedem nešto, trgujem izum sa reklame... Toliko je načina da mi govno zamiriše.

Njuški će vremenom šminka da izblijedi. Tada sve zavisi od kredita laži: da li umirem kao memljiva smješa lišena razuma, samim tim i boli, ili ću potrajati toliko da ostanem još jednom sam sa sobom. Da se prepoznam, da se sjetim, da bar umrem kao ja. Zna njuška i sad te stvari, ali se smješka, lakše joj. Pa i nije da nije.

Pseto bez porijekla i bez adrese. Ne radja se, već jednostavno postoji. Lutalica koja dodje na nečija vrata bježeći od nečije čizme. Taj "neko" iz prethodne rečenice često je ista osoba.

Mješanac uspijeva na Balkanu. To je iz razloga što je za našeg čovjeka pedigre jako cijenjen. Kad se zna da su ti djedovi branili zemlju od Vizantije, Turaka i Austro - Ugara, a da su staramajke mahom radjale junake jedne krvi, koja sad teče i tvojim najplavljim venama, to je neoboriv dokaz kvaliteta rase. Biti jedan od čistokrvnika je sve rjedja pojava, tako da odgovornost nad odabranima je sve bremenitija. Mješanac, džukela, ta njuška bez lične karte, je njihova sušta suprotnost, nasušna za ravnotežu duševne rastrzanosti medju identitetima.

Uglavnom kršten kao Džeki, najčešće se zatiče na selu. Dodje sam, kao što rekoh, ili ga nadju djeca u nekakvom ranom proljeću, u takvom i takvom šipražju šipurka. Zimu ko zna kako je preživio, koje su ga šibe tjerale pa zaboravljale, a on njih pamtio kao ljubavi. Kada ga napokon nečije hrabre ručice odnesu kući, ukućani ga prihvate sa negodovanjem ili ravnodušnošću. To kao da je neki kodeks ponašanja ka lutalicama. I nakon toga, kada se odomaći na verandi, periodično ga tjeraju odatle, da ne zaboravi ko je i odakle je došao. Kad mu mali novi gazda donese hranu, uvijek izgleda kao da se više raduje gazdi nego hrani, što mu je najcijenjenija osobina.

Jedan poseban dio posvećen odnosu Džekija sa gazdom: Džeki je kao mlada ljubavnica uspješnog biznismena, porodičnog čovjeka. U gradu gazda drži haskija. Plavookog, kraljevskog držanja, inteligentnog, riječju, besprekornog. Primjer dobrog ukusa, primjerak za pokazivanje. A na selu, kad se nadje vremena da se svrati, trči za njim mršuljavi Džeki, neotesan, žućkaste dlake, poduže njuške, čudnog trka. Toliko je neproporcionalan da je to lijepo. O dresuri, ili pokušaju iste, ni riječi. Jedan jedini takav.

Mješanac je najlakši za održavanje. Redovne obroke, naravno, ni ne sanja. Ne sanja baš ni povodac, te mu ne smeta što ga uglavnom ni nema. Redovne šetnje su uglavnom u sopstvenoj organizaciji, o sopstvenom trošku, i sa prihvaćnim svim rizicima. Prihvatio je uslove saradnje: To ti je što ti je, ako ti ne valja, put pod noge.

Veliki dječaci se sjećaju Džekija često. "Fali mi to", priča jedan, "da nije ovako usamljeno. Krov je bio niži. Svi smo spavali u istoj sobi. Ujutru nas je budio ustajao vazduh. Džeki bi mi lizao bradu. Nisu mi dali da ćutim tada, ovako kao ćutim sad. Kad sad Doveru pokažem na mjesto, on ode na mjesto. Sjajan pas. A Džeki bi na taj znak samo nastavio da mi grize rukav. Njegovo mjesto je tamo gdje sam ja. Sad svakome sve moram da kažem, pokažem, ili podnesem zahtjev. Niko me ne konta ćutke. Nije da ima bog-zna-šta da se skonta, ali ono..."

Kompromis izmedju ekavice i ijekavice.

Skup sitnih finesa u ponašanju prefinjenih osoba. Oni su bolji od nas, mi želimo biti oni, ali sve čega smo dostojni je par minuta slave kada se nadjemo daskama njihove pozornice.

Njihov šarm je zaista diskretan. U crnom stiješnjenom sakou i pantalonama sa afričkim printom, urodjenom nonšalancijom sipajući vino na temperaturi od sedam stepeni celzijusove skale dami na čijim se tankim golim prstima ocrtava plava vena lepotica, on ističe svoju svestranost. Larpurlartizam njegove riječi, koja odiše skromnošću kao to do sada već umireno vino u njegovoj ruci slatkoćom, ispunjava ušne školjke mnjenja. Ali kako mu vjerovati dok govori da smo svi isti i dok tako, oponašajući mene, muški nepažljivo škripi stolicom po parketu dok je primiče stolu, kada mu osmjeh tako očaravajuće harizmatično prelazi u zbilju pred plamenom upaljača? Da, on pušta slučaj da govori za sebe. Njegove zategnute čarape krase rombovi, dok su kod ostalih one sigurno bijele...

Razgovor je tako divan sa njima. Nenametljiva elokventnost i savršen izbor pitanja čačkaju sagovornikov ego bešumno i elegantno, kao najelitniji provalnik. Svaka zavist i osjećaj inferiornosti nestaju u njihovoj blizini, i običan čovjek osjeti blagu ushićenost jer dobija poštovanje i pažnju za kojom tako vapi. To više nije razmjena pozdrava u kratkim crtama, već su to duge linije zgodnih riječi, podjela generalnih mišljenja uz tople poglede i osmjehe odobravanja. Bez ikakvog pretjerivanja, bez naznake fola, bez pernatih maski: savršena sofisticiranost, carstvo forme. I onda, kao kap parfema sa toplog prevoja ženskog vrata, diskretan šarm buržoazije počne stidljivo da isparava i pahne prostorom, diktirajući hijerahiju u korist šarmera.

Lakog, ni malo kvazi - lepršavog, koraka dama klizi scenom. Prati pravac ruke džentlmena. "Posle Vas" se nadoknadjuje lakim randevuom prstiju i ledja. Ona nosi lake tkanine. Osjeća se komotno, prijatno. Prorezi i nabori su sračunati i na sasvim odgovorajućim mjestima. Ne stidi se svog tijela i osjeća se sasvim prirodno u njemu. Ona nosi samo par komada nakita i nagovještaje šminke. Smije se tako prirodno. Priča o hrani bez ustezanja. Sluša muške razgovore i učestvuje u njima, sve bez izraza dosade na licu. Dijeli unikatne komplimente ženama. Kako izvanredan osjećaj za proporciju! Široku čašu vina drži objema rukama, sa laktovima na stolu. Ona je mnogo više od lijepog lica. Naravno, sve u granicama jednakosti, barem sa njene strane. Dah njene ljupkosti već je razoružao i najtvrdokornije malogradjansko džangrizalo. Tiha dominacija diskretnog šarma, samom sebi cilj i sredstvo.

Kao što autor Rosoneri reče, "Blaz ne može da bude čo'ek ispod 150 kila". Moj deda se nije zvao Blaž, i nije imao 150 kila, već pola od toga. Dakle, ja u stvari i ne definišem svog dedu. Ali deda je dobra riječ da se stavi uz Blaza. Odaje dozu subjektivnog i vjerovatno nezasluženog poštovanja, uz odsustvo svakog straha. Zato nije recimo - tata Blaž, čika Blaž, čiča Blaž... Ne ide.)

Moj deda Blaž je dobar čovek, iz perspektive svakog komšije iz kuće preko puta koji mu već 20 godina viri u kesu sa pijace. On sjedi u fotelji i salta kanale, gleda tenis, gleda farmu, gleda dnevnik, gleda slagalicu, gleda bolji zivot (e jes ovaj marko nikolic dobar glumac...eee...), i tako gleda sve na sta naidje, ne obrcajuci paznju na to sto mu prolazi ispred ociju. Da, deda Blaž je malo izlapeo, srecom po njega. Deda ima teske kosti, ima salo, tesku osuncanu, izboranu glavu, i svijetle oci sa alkoholicarskim podocnjacima. Deda Blaž, dok je bio samo Blaž, nikad nije morao da prestane da pije. Jednostavno, ta casa je toliko isla uz njega da nikome nije ni padalo na pamet da mu trazi da stane. Sada vise nije tako u mogucnosti (sto ga ne sprecava da natoci rakiju prije variva, ali ta se ne racuna u alkohol). Sada se fura debeli stap. Cesto zaticem dedu Blaža u mojoj osuncanoj ulici kako sjedi u dvoristu na niskoj stolici platnenog zaledja, sa tim istim stapom od svijetlog drveta medju nogama. Deda Blaž voli i zenske, i cesto mu taj lako zagubljivi pogled odluta nehoticno tamo gdje mu ni misao vise ne ide. On to tako malo, instinktivno, zavuce oko u bezbriznije krajeve, i uvijek prizna kad je uhvacen.

Deda Blaž ne prica mnogo. Jes jes, nije nije, hehe, eee Marko Nikolic, dobar glumac... To i jos par uzrecica su mu dnevni repertoar. Cudno mi je to bilo, jer ostale dede iz ulice ne zaklapaju. Deda Blaz ne voli da seta, valjda stedi kilometre, postao je tanak sa njima, i sam je osjetio (ali ni o tome ne prica). Voli kad mu pogodimo merak. Kako samo dusevno ispusti ono'eee hehe', kad mu iznesemo TV na terasu, ili kad mu spremimo ribu. Voli ribu. Voli i da vrti onaj stap u ruci. I sve je vise blažen sto je tuplji, taj moj deda Blaž.