"U kolu su svi jednaki, osim kolovođe. On je ili najbolji igrač, ili mu pozicija prvog sleduje kao obaveza prema nekom običaju." U praksi je praktično:
Onaj tip koga se, kad na svadbi povede kolo, prisjetite sa prošle svadbe na kojoj ste bili i na kojoj je takodje prvi prvo kolo poveo, dok ste ga vi gledali ukrštenim očima kroz ukrštene nož i viljušku i prisjećali se kako je isto ovako prvi poveo kolo na prethodnoj svadbi na kojoj ste bili kada ste... Nije baš da svaki čas idete na svadbe, pa se zapitate, je li se on ovo baš potrefi da krade mladencima red samo kad ste vi tu, ili mu je to ta osobenost po kojoj će ga pamtiti kad umre?
Često zna biti neki običan tip, kakav šanker ili eletričar, neki "Izvini" ili "Majstore", koji je tek u kolu smogao snage da se izrazi. I ima to smisla, jer marginalcima je teško u svakodnevnici da se iskažu, jer treba previše harizme, tih kombinacija riječi i osmjeha, pravih i pravovremenskih, od kojih bi mu lakše pale kombinacije krošea i aperkata... Teško je u sportu, teško u umjetnosti, teško u odborima mjesne zajednice, još teže u svijetu. Ostaju mu svadbe, da uskače prvi - tu bar trebaju samo noge i par sati vježbe. Jedini problem: i dalje mu ime ostane pogubljeno za šire krugove. Ostane upamćen isključivo po toj osobenosti, iz priča "Bješe jedan što..."
Osim ovakvih (meni) zanimljvih slučajeva, prvih u kolu ima svakavih. Kunem se, neki se pri ulasku, od samog vazduha pod šatrom opjane i kad krenu u kolo, jedni ih vraćaju na mjesto, drugi meću muzici pare u hramonike da opletu jednom dok još nema puno ljudi. Ima onih što se osjete najponosnijim, to teče uglavnom, univerzalci i akrobate, pa stave zidarca na glavu, i desnom ujedno balansiraju pivo i vode kolo, a drugom ubrizgavaju neophodnu dinamiku u pokrete pratilaca. Zadesi se ponekad drčna organizatorka, rodjaka sa neke visine (planinske, ne staleške), koju redom zovu zbog sposobnosti da mune i razbaca se pa zamijesi pite, i zavije sarme, opere stolnjake, i kao nagradu koju sebi sama odredi - povede kolo i ne pušća dok se ne popada. Često se zadese egzibicionisti što ih niko ne zna, a koji redovno upadaju po raskošnijim svadbama, da čupnu od pečenja, potegnu neke skuplje žestine, oprobaju sreću kod haljina i haljinica, i - povedu kolo kao da im se najrodjeniji uzimaju. Ima nekad i onih kao ja, nesreća što krenu po sali da traže konobara pa zamašu pijanim rukama, a ostali se prime, i dok on shvati da vodi kolo, već ga porodica iz ćoška posmatra - crvena i otvorenih ustiju, skladno.
I šta znam, ima valjda i onih dosadnih svadbi dje se sve radi do kraja po propisima.
Pet ura ujutru, ljeto, osmanulo se. Ni magle kotlinske nema, toliko nas je dan iznenadio. I dalje sjedim sa dedom na panjevima. Gajba piva nam je skoro puna ambalaža. Rakija se prosula - deda veli da smo pili. Pljuje u roznjikave šake i stavlja ih na koljena. Mlad žmiri starački na telefonsku žicu, očijuka vrapce. - A jebem li im... - Djećeš deda, śedi! - Uh, dovedi mie... - Śed! Neka tu śekiru, vrći ovamo! - Na ti je, naprala te! Deda ustaje i kreće u kuću. (Deda uopšte nije deda, nego mu ostao nadimak otkako je dva puta zaredom ponavljao šesti prije trijes godina. Dogurao je do osmog, pa su ga dali u malinare. Porodična tradicija. Vazda je kukao zbog toga: Ostali idu u drva, a ja u maline. Zbog toga se i tjerao da ide u drva. Ali ga nije bilo ni 70 kila, pa bi se danima liječio od svakog odlaska u sječu). Napujdao se, a ova njegova kuća je pretijesna za kondenzovane oblake. Ja sam ostao da sjedim ispred, da čuvam dedine vrapce i da čekam Sunce, sve vrijeme osluškujući, iščekujući da u kući zagrmi. Da probudi deda ženu, da se zalomi svadja, da ga ona onda izlomi daskom za hljeb, ili gadja tanjirom... Time ga je poslednji put promašila, i djelići porcelana su i dalje stajali razbacani oko praga. Kućna vrata se otvaraju, i kroz njih tanano klizi dugačka crna cijev. Zatim dedina crna kosa dobrano prošarana sijedima migolji napred, a za glavom se provlači i ostatak dede, sačinjen uglavnom od dugih tankih nogu koje pijano prepliću preko praga, plašljivih sitnih ramena, i drhtavih ruku sa šakom prepunom dijabola. - Da im jebem majku majčinu ja - ciknu deda šapatom pri izlasku, zatvarajući vrata. - Majku da im jebem majčinu! - viknu deda promuklo nišaneći iz sjedećeg položaja. Začu se muklo strujanje vazduha, kao da je sam dedin glas otjerao metak iz cijevi, i lomnjava keramičke zaštite sa električnog stuba. Vrapci se ne pomakoše. Laste prhnuše dedi izviše glave, iz gnijezda pod krovom. Deda, prenut, zabode kudnak u zemlju da se spasi pada. - Daj deda, pušti vrabaca... Dedu puška više nije zanimala - ostavio je da leži pored panja. Meni je bilo muka da ustajem po nju. Zaboravio je i na vrapce. Samo je trijezno gledao ispred sebe, umorno i krečno. Posegnu ka gajbi i izvadi još dva piva. Otvori ih pravim otvaračem. - Koje nam je ovo deda? - Zadnje.
Mitsko biće iz Ruskih prostranstava. Mistik, vizionar, i metafizičar o čijoj se vrsti jako malo sa sigurnošću zna. Ipak, u zemljama istočne Evrope, njihovo postojanje se nikada nije dovodilo u pitanje. Štaviše, svaki se skeptik koji bi izrazio sumnju u to proglašavao za jeretika. U modernim vremenima, posljedice su blage - mrštenje, isključivanje iz društva, prekidanje razgovora i sl.
Jedan Ruski Naučnik je svjetska sila koja djeluje iz sjenke. Njegovi najveći neprijatelji su Američka vlada, CIA, i sami njegovi sunarodnici. Njemu entropija ide po pivo i vraća mu kusur. Perpetuum mobile obje vrste odavno je izmišljen, neograničena besplatna energija je spremna i dostupna, ali familije Rotšilda i Rokfelera svojim gnusnim spletkama zataškavaju i utišavaju odjeke otkrića Jednog Ruskog Naučnika. A on, beskompromisni individualac, sljedbenik Teslinog božanstva, tek ponekad krikne sa svoje planine, najvišeg drveta u gustoj šumi, ili najsamotnije tačke popustjele tajge; odatle svojim najstarijim izumom (direktno Teslino zavještanje) - telepatskim komunikatorom, grune svoju riječ u ljudske vijuge. I tako čovjek sazna: Jedan Ruski Naučnik sintentisao eliksir vječne mladosti. Sve dokumentovao. CIA uništila sve nacrte, po nalogu bankarskih pasjih pasa. Poznato je: Jedan Ruski Naučnik proizveo lijek za rak, još godinama unazad. Poslao je primjerak, recept, i uputstvo za upotrebu. Naravno, farmaceutska mafija sve polila kerozinom i spalila ostatke ostataka.
Jedan Ruski Naučnik svijetu je dao šta je svijetu trebalo, a to što je svijet odbio spasenje, njega se ne tiče. On se već odselio sa jedne strane Sibira na drugu, u putu razgovarajući sa lišćem drveća i Zemljinom korom, koji mu nesebično odaju tajne istorije svemira i porijekla tamne materije. Ali ti su podaci previše opasni za čovječanstvo u ovom trenutku. Stoga će se, samo ovog puta na jugu kod granice sa Mongolijom, propeti na zadnje noge i lupati kurcem o tlo savršeno harmoničnom frekvencijom i slati prijemnicima u Srbiji muziku i matematiku koju oni prevode, pretakaju! - u legendarne ruske zbirke, jedine medijume dozvoljene od strane bitangi.
Tehnika graviranja pokorne površine, kao što je drvo ili linoleum. U procesu se prvo stvara crtež na običnom papiru. Zatim se crtez lijepi na medijum, i kopira na nj uz pomoć indigo papira. Kada su linoleum, drvo, ili ljudska koža iscrtani, rezovi mogu da počnu. Dleto se zabada u jednu od ivica i pocinje da je prati. Istanjena metalna noga dleta se izvlači iz jedne brazde i zariva u drugu kao testera dok pravi rovove i jarkove u materijalu. U toku ovog procesa, prvi viškovi originalnog materijala se zgrušavaju na površini, i odbacuju kao zgomilana prašina. Nakon što su konture djela izorane, na red dolazi obrada unutrašnjih djelova cjelokupne slike. U duborezu, krajnja primjena izrezbarenog linoleuma, ljudske kože, ili drveta, je stvaranje maske od istih, koja će moći u više navrata da se koristi za presliakvanje i štampu željenog crteža umjetnika. Da bi se ovo postiglo, sve površine koje se žele preslikati, ostavljaju se netaknute, dok se šuplje površine izdubljuju. Tako na primjer - izdubićemo oči, ali ćemo nos ostaviti netaknutim. Udubljenja moraju biti duboko razrivena, da bi se izbjeglo njihovo slučajno preštampavanje. Naravno, mora se voditi računa da se površina linoleuma i drveta, dakle čovjeka, ne probije dok bušite po njemu kako bi stvorili svoju sliku. Površina mora ostati živa i funkcionalna, kako bi bila upotrebljiva za stvaranje ovih jednostavnih, ali dopadljivih, i nadasve jeftinih umjetničkih uradaka. Na kraju, tako dobijene izrazite površine se premazuju bojom, recimo tušem, i metodom utiskivanja preslikavaju na nove podloge, uglavnom na čisti debeli papir. Ovako dobijeni posteri se prodaju po cijenama pristupačnim i osobama slabije platežne moći koji osjećaju ljubav prema umjetnosti i ljubav uopšte.
Nakon duže upotrebe, recimo od hiljadu primjeraka, medijum propada. Za pravilno odlaganje, prije potpunog odbacivanja sipati jedinjenje na bazi soli u sve otvorene pore, radi brže razgradnje štetnih maziva.
Fora (tj. bacanje iste) je kategorija humora koja se brzopleto penje ka vrhu najpozeljnijih talenata. Od dobre fore se punih pluca danima zivi. Dobra fora je bitnija od istine, i na dobrom je putu da zasijeni i materijalne, dosad neupitno ustolicene, prioritete i potrebe. Smijeh izazvan dobrom forom, mjerilo kvaliteta i intenziteta iste, nekontrolisan je, spontan, i iskren. Takav smijeh odagna crne misli, i utice na zaborav neprijatnosti stimulativnije nego li bilo koji oprobani lijek.
Prije dvije godine... Ponestalo mi je fora. Doslo je bilo vrijeme da se spasim, cuj spasim, skrasim! U jednoj zemlji bez aorista to bjese. Govorili su mi da nadjem svoje mjesto u ovom sistemu, da sam mlad, zgodan, pametan, i beo. Govore mi to i sad, istim rijecima, ali sa nekim plasljivim demunitivom u glasu. Sad sam malo manje mlad, manje zgodan, manje pametan, i manje beo. I sto je najgore, a sto mi niko ne govori - ostao sam bez fora.
Zapocinjem vic: "Posao covjek kod doktora da cuje vijesti o sinu. Kaze doktor: Gospodine vas sin ce prezivjeti, ali je izgubio prste na rukama, i vise ga ne mozete zvati Krsto, jer NEMA KRSTA BEZ TRI PRSTA."
Vec kod doktorove replike, ispadam iz uloge. Sva energija, sva krv iz doktorove grimase na mom licu, odstruji kroz pete u zemlju. Na licu ostane bezizraz, a doktor, otac, i besprsti Krsto, postanu dosadni, stvarni likovi. Kroz glavu mi, na tren, proleti slika Krsta kako sebi kida prste, fore radi.
Prije dvije godine bacio sam sjajan fazon. Bjese to ostra i duhovita replika jednoj progresivnoj djevojci sa cuclom na dugoj pertli oko vrata, djevojci koja je sakupljala pare za neku djecu, negdje. Jedan sjajan spoj ucenog sarkazma i sarmantne dobrodusnosti (Ne lazem, krsta mi!). Neko vrijeme nakon toga nisam ni shvatao kako sam postao sumoran, tezak kao zemlja, neko ko u sred recenice ostane zagledan u tacku iza zida, za koju je siguran da je niko sem njega ne vidi.
Ne tvrdim da je istina, ali evo kako volim da mislim: Covjek koji ostane bez fora, dobije sposobnost da vidi kroz zidove. Zbog ove misli, sve cesce se pitam, da li ja to mozda i nisam ostao bez fora, nisam ih pogubio, vec sam ih se odrekao svojevoljno? Ovo mozda i jesu puke racionalizacije i trabunjanja hronicno dosadne osobe, ali meni ovo rjesenje ne djeluje uvijek toliko besmisleno.
Namjerno naivan covjek je apsurdna osoba, nepristupacna, mozda dobra u dusi, ali svakako nepozeljna za zezanje. To je problem, govorili su, jer, namjerna ili ne, naivnost je naivnost, i ona iskljucuje kapacitete za poimanje dvosmislenih povezivanja slika i rijeci koje traze kreativnost sa obje strane humora. Naivno je bilo ocekivati da satira moze biti vise od fore, i da se preforsirani pokusaji mogu zavrsiti izvan samodestruktivnog cinizma. A, evo kazi, zar postoji neko ko voli ljude koji zaviruju madjionicarima u sesire?
Cuvaj se ljekova, govorili su mi. Rekose mi, bez zezanja, da oni donose par uspjesnih fazona na jezik, ali zauzvrat ti odnesu osmjeh pri rastanku. Ne budi lud, nisi ti prvi koji se pita ta ista djecacka pitanja, to su bolesti koje se preleze u pubertetu, zivot je nesto drugo, ej! I u pravu bijahu, skoro sa sigurnoscu se moze reci. U ovom post-futurizmu sve je poznato: Nije stvar u pitanjima i odgovorima, smrt je devalvirala, godine se broje odastraga; stvar je u forama, fazonima, igrama rijeci, vicevima i zaboravu. Tihom, bezbolnom, nepritajenom zaboravu.
Nešto maglovito, nešto sitno i skoro pa nevažno, često zanemareno, u prolazu spomenuto, nešto nedovoljno. Kučina je neka blijeda riječ, od onih što same ne dolaze. Upari se sa tricom, tim još jednim nedostatkom mase, zauzme položaj u uglu sobe. Tamo nastavi da gleda u te i teži nuli. Kučina je talog vremena, ono što se izmigoljilo njegovom zelenom zubu, nešto toliko nevažno da ni vrijeme neće da ga pregazi. Nešto što mi niko ne uze i ne traži.
Kontriram, kontriram: te nevažno, te nestvarno, te ovakvo i onakvo, a kakvo god da je, i dalje nešto je. I ne samo to: to je nešto jako lično, jedan dio mene koji niko neće. Te kučine sa zida, što ni ja ne znam šta su.
Ako nečim pozitivnim hoću da je opišem, rekao bih da je kučina ono što je ostalo iza. Iza, da budem tako neduhovit, pučine i kurčine. Pučine koju sam možda htio, koja je metafora za štagod, neću da pričam o tome, i kurčine koju sam dobio, i o kojoj sve znate, ista je kao ta vaša i nema svrhe pričati ni o tome. Kad se sve slegne, i šteta i prašina po njoj, sve se i vidi, sve je jadno i javno.
Dobro, ne baš sve. Ostane nešto lijepo što sačuvam za sebe, što je oduvijek bilo tu, ali ga tek sad cijenim kad je to sve što mi je ostalo, što nije ni javno ni jadno. To već nikad nećete saznati, a pokušavaćete, samo da me raskrinkate.
Ali ima nešto još tu. Ta kučina, ne znam da li je moja, ne želim je sigurno, ali nema čija biti bez moja. Ne znam je li javna - svi je vide, niko ne primijećuje. Ne znam od čega je, od kakvog se dima naoblačila. Konoplja, kudelja, lan, paukova svila, ostaci ostataka, nemoguće ih reciklirati, upotrijebiti, uništiti. Sjede, vise, ničiji.
Kaže se za nekoga kome ćutanje ne ide od ruke. Čovek kome se riječ diže uz grlo kao kiselina posle lošeg varenja. Izbacuje se burno kao podrig i isto je toliko prijatna, za okolinu. O korisnosti ni riječi (sem one po njega samog, i njegovu probavu). Komentari takve osobe nailaze kao štukavica, očekivano a ipak iznenada. Vremenom, on pojmi svoju neprijatnu pojavu, i njegove doskočice i upadice više ne dolaze iznebuha. Tada je to već iskusan govordžija od čijih se mudrosti ljudi ne stresaju kao od škripe viljuške po porcelanskom tanjiru. Ne, sada njegove umotvorine nadolaze kao plima i odnose svaki kvalitetan razgovor sa sobom (jer ima razlike izmedju "razgovarati" i "govoriti", no je to druga tema) kao bujica. Za takve se kaže da previše seru.
Pišanje se nikad ne uporedjuje sa prevelikom pričom. Pišanje se poštuje kao kvalitetnije od podrigivanja, povrćanja ili sranja jer se više odnosi na objekat i simbol je pobjede i nadmoći. Tako da kada se neko riječima ispiša po nekom drugom, to vjerovatno vrijedi čuti.
Da nam se nekim čudom zatvore sve rupe kojima struji vazduh, lakše bi bilo zamisliti njega kako se presavija kao dvocijevka dok mu koža na ledjima puca i podvija se gradeći usta spremna da melju, nego kako ćuti.
Ah! Život, tuga, čemer. Nesreća, sivo nebo: kiša sipi, dijete plače, majka vadi poslednju mrvu hljeba iz vunenog džempera i pruža je djetetu koje je nespretno ispusti i mrva pade u mračne ponore rijeke pod njima. Ah, groze! Ali nastavismo da hodamo u ovom mraku, u ovom božijem paklu, po ovoj zemlji Srbiji, po našoj miloj majci, po našoj zajedničkoj humci.
Jedan kikot, drugi urlik, treći bezvučni šum grlenih struna. Osta samo bat koraka u kljakavom drumu. Ah kakvo beznadje, kakva samo bol u svakom koraku. Mekan topot cipela bez đona. Bijela koža polubosih stopala nestaje u treptaju sa dodirom blata u toj prebrkanoj fuziji. I ja hodah sa njima nekoć, a evo sad sjedim tu na panju i gledam ih kako odmiču. Ja sam se nahodao, ja sam moja stopala raskrvario, ja sada stopalima mislim. Hodao sam i ja kao i oni nekoć, dok su ovi panjevi svi još bili borovi. Prošao sam toliko puta kraj njih i gledao kako umiru.
Da, to je krug. To je nesavršeni krug, broj koji god. Ne nedostaju mi oni koji odlaze, ja znam da će oni doći, iako će doći drugačiji. To bi bilo kao da nedostajem samome sebi, a to nije istina. U ovom lavirintu, u ovoj košnici, u ovom kosmosu u glavi, ja jasno vidim kako dolaze galopirajući. Taj futuristicki galop završava se pucanjem mrežnjaca kada im oči udare u mene. Njihov Godo sada čeka njih. Ah, takva li su vremena došla.
'Vode, vode...' Nemam vode! Ko je meni vode davao? Šta mi je htjela voda? Više smo prosuli drhtavim koščatim rukama. Sve dadosmo ilovači. Vode, nemam. Nemam ni hljeba, ni soli, ni vina. Imam samo žeđ da vam dam. I vučje očnjake. Idite, krvnici, mučenici, dođite, gdje ćete? Ubijte jos to malo vremena, ubijte praskazorje idući mu stalno iza ledja. Idite gladni i bosi sa trnjima pod noktima...
Oh! A, ja bih vam ruke dao, ja bih od srca otkinuo. Al' uzaludno, ah ništavno je. Dao bih vam sve, samo za parče puta. Ali nema puta, samo vrtlog sa nama na dnu kao talogom. Priznajmo: rođeni smo mrtvi u ovoj šolji kafe, u oblaku i čitavog života samo padamo, sužavamo krug. Naš je hod spirala ka dnu koje na kraju zacrnimo kad ispopadamo jedan na drugog. Sada čekamo da neko zabode želju u nas, kroz nas...
Kao crvi u cistama, gmižemo priljubljeni, a opet daleki, ograđeni tvrdim prozirnim opnama u kojima se ne možemo skriti. Na kraju nas svakog čeka po neki panj, i svaki panj čeka na nekog od nas. I sve sto ostaje u ovom vrtlogu bespuća je taj topot koraka i kiše koji mijesi zemlju, topi je i otvara, sprema je za nas.
(Izmišljene boemštine, razumije se. Ne postoji takvo nešto kao boemština. Kafana je ništa drugo do - pozorište. Svake večeri tu se premijerno izvodi predstava sa ulogama koje nisu unaprijed raspodijeljene. Glumci ulaze, svako u svoj lik, odabran po svom izboru i mogućnostima. To što Zoki daje debeo bakšiš i ne da nikome da se uhvati za novčanik je samo Zokijevo ispunjavanje sna samom sebi. On je napolju možda razvedeni moler što jedva sastavlja kraj sa krajem, ali u svijetu kafane on nalazi stolicu novopridošlici i smješta ga za svoj sto. On podvikuje konobarici da donese piće. Ona zna šta on pije. On domaćinski okreće ture, plaća točena piva i rakije i misli o sebi kao da je sabljom upravo donio slobodu narodu... Sve je to laž, Zoki će sjutra mamuran na moleraj, ali što da mu iko kvari. I ko da mu kvari? I ostali gosti su glumci na bini pred publikom. A publika su oni sami, jedni drugima. Ako raskrinkaju Zokija, i Zoki će njih. Za to nema razloga. I ko da kaže Zokiju da nije boem? Da, definicija besmisla u 100 kvadrata i 5 sati.)
U pabu studentarija. Težak im život, padaju se ispiti. Dječaci se trude da se svide djevojčicama a da izgleda kao da se ne trude. Djevojčice ne znam šta se trude. Nego, pita me jedna:
- Ti baš voliš da piješ, a? - Pa nije da volim, prije će biti - ne marim da pijem...
Ovu rečnicu sam ostavio nedovršenu. Kratku tišinu nastalu ovom kvalitetnijom mišlju prekinuo sam sledećom, koja kao da mi je tek pala na pamet.
- Al' sam pijan često. - Hahaa.. - U graji, bez, druga, sam... kraj pune čaše.
Pogledao sam u čašu, podignutom desnom obrvom, natmurenom lijevom. Gledao sam zarobljene zrake ionako prigušene svjetlosti kako se beznadežno odbijaju o staklene zidove.
-Zaboravim zemlju, zaboravim mesto, gde svi se jadi i poroci zbraše.
Tišina. Sagovornici su bili iznenadjeni. Danas su svi boemi Tome Zdravkovići. Toma je sjajan, ali ipak prečest, previše za svakoga. Ovdje se neko načitao Jesenjina i naslušao o Montmartu. Ali to su dva kraja svijeta. Mi se ponosimo lokalnim herojima. (Kome ti - lokalan?!)
Podigao sam pogled sa čaše. Izgledao sam kao čovjek koji je donio tešku odluku nakon dugog razmišljanja. Pogledao sam djevojku ravno u oči i ozbiljnim a pomirljivim glasom, za nijansu tišim, za ničicu čistijim, potvrdio:
-Ne marim da pijem.
Sada su sagovornici već počeli da se meko smješkaju, dirnuti predstavom. Već siguran u svoje riječi, ali kao da se pravdam, počeo sam da govorim ubrzano, gestikulirajući rukama, sitnim radom prstiju...
-Al' kad priđe tako svet mojih radosti, umoren, i MOLI... za mir za spasenje za smrt... ili pak'o...
Ponovo privučen gravitacijom čaše, pogled sam kovao u njene dubine. Tijelo mi je omlitavilo kao da je svu težinu uložilo u taj pogled. Odjednom, istrčao mi se osmjeh koji je više ličio na trzaj. Ramena mi poskočiše. Pogled ostade gdje je bio. Oči postajaše sve sitnije, praznije...
-Ja se svemu smejem...
Kao da se budim, počeo sam da se prisjećam gdje se nalazim. Oči su počele da se polako okreću sagovornicima. Erupcija je izostala. Grudi su mi se opet punile vazduhom, a oči počele da vraćaju obim. Izdišući bučno, kao da sam želio da zaglušim sopstvene riječi, pustih i taj stih, pomirljivo podižući obrve (od ovog može da se rikne stil).
Drugo mjesto na tabeli. Srebrna medalja na Olimpijadi posle poraza u finalu nakon produžetaka. Fridrih Engels. Baz Oldrin. Alfred Rasel Valas.
Ljudskoj maniji za klasifikacijom zahvalni smo za mnoge statistike. Kao poderani himen, ona ostavlja dokaze o onima koji su prvi put probili granice. To su alfe, ljudi čija imena naučimo na početku lekcija iz fizike, filozofije, istorije. Aristotel, Arhimed, Euklid.
Za one koji preskaču politku, ekonomiju, društvo, i odmah okreću poslednju stranu novina, sportsku, da vide rezultate, postoje omege. To su oni koji su zadali poslednji udarac. Poenteri. Njutn, Ojler, Gaus.
Beta je ostavljena najtužnijim gubitnicima. Neki od njih ne dobiju čak ni priznanje da su poraženi. Zbog pedlja razlike koju ne vidi niko do statistika, ta suva bulovska logika, on je ostao na marginama raja kao gledalac sa najboljom kartom. Beta je uložio sebe sa ostatkom tek tolikim da ostane živ (možda ga je upravo to i učinilo Betom?), a za uzvrat je dobio gledanje u ledja sebi jednakom. Kada se istroše aplauzi za pobjednika, tek tada Beta stupa na scenu da pokupi ostatke slave. Da, on je zadovoljan: Postigao je veliki uspjeh. Njemu ne treba drugi da kaže da je dobar ili loš, on to sam zna. Šta ga se tiče kvazi - poredak, mrtvo slovo na papiru, prazne riječi hvale... On je veći od toga, u to možemo biti sigurni. Ipak, od tog trenutka, on i samom sebi malo postane Beta. On ne gubi od boljeg, ali ni od goreg od sebe, i u tome je srž njegove tragedije.
To je mačak Toša druge noći borbe sa slaninom. To je Čavić koji roni i nestaje dok Felps dobija zlato. To je ona koja se činila za nijansu manjim izazovom. To je onaj koji je došao sa pravim riječima trenutak prije autobusa, pa bio nadjačan hukom motora i odbijen kliznim vratima. To je onaj sa trunčicom manje 'onog nečeg'. Napadač koji postiže dva gola na utakmici u kojoj Inzagi na drugoj strani kompletira het-trik iz sumnjive pozicije u poslednjem minutu. To je prvi naredni gubitnik koga bih stavio u ovaj primjer.
