Najgori političari.
Ne mislim samo na onog na koga svi mislite. Ima takvih primjera i kod nas koliko god hoćeš. Nije politika za humor. Svi ti što u politici nešto kroz humor pokušavaju neke simpatije da poberu, su obično najveće budaletine. Znači, čim vidiš političara, da pokušava biti duhovit, to je odmah vrlo loš znak.
Imali smo dosta komičara među političarima u zadnjih 30 godina, ne bih da navodim imena, ali svi ih jako dobro znate.
Povuci ručnu stajl. ↓↓↓
Istina, to je poso za stroge bre. Da drži smor govore koji imaju smisla. Ne da izlazi iz frižidera ko retard i da se kezi. Samo takve ne vole na Balkanu. Njih čim niknu odma potkrešu, a ova debilana od korova raste i raste. Plus bre.
Ne kažem da treba da budu strogi i smorovi, samo sam primijetio da izdašno korištenje humora, obično jeftinog, je uglavnom populistička taktika, i tim humorom se skreće pažnja sa suštine. Uz humor, obično dolazi i talenat za retoriku, pa samim tim i za demagogiju, jer za uspiješnu demagogiju potrebne su retoričke vještine i doza humora.
Diskutabilno. Prvo što mi se nije dopalo kod Slobodana Miloševića bilo je njegovo nasmejano lice na fotografijama sa raznih partijskih skupova. Dok su se ostali pravili zabrinuti zbog Kosmeta (tada još niko nije mogao ni da zamisli rat između naroda), Sloba se veselo smeje. kao beba kad je golicaju. Ali kad je izbio na prvo mesto uozbiljio se, što je bilo još gore. Ameri su oprezni prema razmetanju; utoliko gore prolazi prazan blef.
Prijavi se da bi komentarisao.