Bilo jednom davno, u jednoj zemlji ispod gora i ispod mora.

Miševi su uz pomoć orlova uspjeli stjerati glavnog štakora u rupu.

Sljepilo, koje je decenijama pratilo glavnog štakora je poput zarazne bolesti prešlo na miševe.

Glavni štakor je nakon više od pola života progledao, ali nije bio svjestan zla koje je nanio miševima. Nije ni mogao znati, jer ga nije nikad vidio, pošto je bio slijep od silne moći.

Iz ovog razloga štakor nije bio u stanju da shvati bijes i ludilo razjarene mase miševa, a to je bilo sve što mu je plesalo pred očima, sad kad je napokon progledao.

“Šta sam vam uradio?”, pitao ih je začuđeno.

Miševi, nenaviknuti na bolest moći koja je iznenada prešla na njih, nisu ni čuli njegovo pitanje.

Zaslijepljeni moću i zaglušeni vlastitim poklicima, uživali su u kratkotrajnoj i gorkoj satisfakciji osvete.

Iz prikrajka je scenu posmatrao stari olinjali miš, koji je još uvijek imao odličan vid iako se svega nagledao za života. Gladio je po kosi unuka i govorio mu da ne zatvara oči, da gleda.

“Ako ih sad zatvoriš sinko, možda ih nećeš otvoriti godinama, a možda nikad”, besjedio je mudrim tonom.

Kad je sve bilo gotovo, uzeo je unuka za ruku i odveo ga od mjesta na kojem je vladalo Ludilo.

Dok su odmicali, tiho je rekao unuku:

“Kad miševi sklope savez sa orlovima, sa ciljem da poraze štakore, prije ili poslije će i sami postati hrana za te iste orlove.”