Ustaneš u 7 sati kako bi odgledao Viteza Koju. Boli te pače za sve, znaš da kad upališ Tv nećeš gledati Tadića kako sere, pedere kako se balave i Ivana Ivanovića kako jede govna. Baba ti isprži kajganu..uff kako je tad kajgana dobra bila. Odeš do prodavnice i za 5 dinara kupiš desetak turbo žvaki, sa kojima praviš nenormalno velike balone. Ako je subota, u 10 sati uključiš Pink i gledaš Badija, psa košarkaša. Završi se Badi, a ti odeš kod ortaka da se igraš klikerima, uzmeš mu dva staklenca, al izgubiš mermerca, al nema veze, prošle nedelje si mu uzeo naftalinca. Onda odete kod komšije i kradete mu trešnje, umažeš se kao svinja, odeš kući, keva ti opali dva tri šamara jer nisi bio kući kad je dolazila tetka koju nisi video dve godine. Uključiš RTS 1, odgledaš Srleta i Pajčeta ili Štrumfove, zavisno od toga koji je dan bio. U pola 8 odgledaš Laku noć deco, istuširaš se i legneš da spavaš.
Jebala vas Evropa i gej parade, oću svoje detinjstvo !
Najpouzdaniji način da prepoznate Somborca ili osobu kojoj su Somborci preuzeli kontrolu nad životom. Najbolja reč na svetu. Ne mogu vam opisati kako se penal osećam svaki put kad je upotrebim! Koristi se kao: 1) prilog za način; san svakog glagola; „Znaš kako lik penal svira!“ „Al bi bilo penal kad bismo imali za pivo…“ „E, baš ti penal stoji kratka kosa.“ 2) uzvik; „Ju penala!“ - oduševljenje viđenim. „Peenaal!“ - razneženo odobravanje. 3) pridev; "Ostavi to, to je penal pesma!" 4) apstraktna imenica muškog roda u funkciji objekta; „Majmune jedan, dobi’š penal uglavu!“ „Al smo sinoć popili penal!“ „Ju brate, sad kad nam dođu na penal, ubićemo boga u njima!“
popularne izrazi: Krša penal – jako mnogo penal, dobro da ne može biti bolje. Popiti penal, dobiti penal – primiti dobre batine. Penal uglavu – jak udarac nogom u glavu, najčešće samo neostvarena pretnja. Doći (nekom) na penal – doći na zicer, upasti u sačekušu. Napenaliti – ispičkati, pretući, naguziti, išibati, nakantati,…
Odlična igra naše mladosti, koja nas je toliko puta izvukla iz neverovatno dosadnih predavanja i časova. Pravila su jednostavna – upisati geografski pojam koji počinje na zadato slovo. Klasični pojmovi bili su država, grad, reka, planina, biljka, životinja, predmet i ime, ali su neki maštovitiji igrači znali da dodaju i kola, cigarete ili bolest. Svaka igra počinjala je nasumičnim ubadanjem slova iz nekog udžbenika, mada je to znalo da se oduži budući da su redovno ispadala slova „Lj“, „Đ“, „Nj“ ili neko koje je već bilo. Međutim, postojao je problem u igri. Naime, mnogi igrači koji se ne mogu svrstati u bistrije znali su da lupaju pojmove i da vas ubeđuju u njihovo postojanje, a opet, oni bolji često su bili optuživani za isto prilikom navođenja neke malo egzotičnije lokacije.
- Ajmo. Država? - Austrija. - Australija. - Austrija. - Grad? - Aleksinac. - Apatin. - Antananarive. - Atanarive? Šta sereš, bre, Mare?! - Moronu, to je glavni grad Madagaskara. - Šomi, sti čuo ikada za ovo? - Jesam, ajde, ajde, nastavljamo... - Reka? - Amazon. - Aaaa... Aris! - Kakav, bre, Aris? - Pa kao onaj grčki tim... Dobio je ime po reci. - Šta jedeš govna? Dobio je ime po Aresu, grčkom bogu rata! Šomi, reci mu... - Šta znaš, možda je u pravu... - Dobro ajde, nek ti bude... Šomi, štas ti imao? - Amazon. - Ok. Planina? - Avala. - Avala. - Atlas. - To je knjiga, debilu! - I planina u Africi, idiote! - Ček, Mare, zar nije to lik iz grčke mitologije? - E, sisajte kurac obojica, neću više da igram!