Ja kada koračam ovim besprekorno čistim gradskim pločnikom, dižem prašinu kilometrima u prečniku.
Ja kada zgazim na tu zelenu površinu vašeg uređenog parka, činim da sve vlasi trave svijeta klanjaju ka meni kao da sam Meka.
Ja kada uzimam tu vašu polu punopraznu čašu ponuđene vode, sve kapi svjetskog okeana zatrepere minijaturnim vibracijama uzbuđenja.
Ja kada gledam u svježe proljećno Sunce pogledom zabrinutosti i poštovanja, sve zvijezde ove galaksije upadaju u trku zvanu: Bacanje svjetlosti u dalj.
Ja kada ljubim tvoj obraz, elektroni atoma tvoje kože se istržu iz ustaljene orbite želeći da naprave trenje. Pojava poznata kao egoelektrični efekat.
Ja kada pišem definiciju, cio svijet prepun mene mastrubira nad njom.

Ja. Ja sam doktor svemira, inženjer intergalaktičkih vozila. Ja sam majstor.

Nekada davno, u apartmanu 315, jedno biće je počelo da stvara skulpturu. Ni iz čega. Nije da nije bilo nečega tu. Bilo je. Prašina neka. Ma skoro ništa! Medjutim, skulptura se rađala. Nuklearna fuzija, alhemija, tri Očenaš i vješte ruke Majstora su proizvele jedan poveći kamen. Ja ne mogu biti siguran šta je on planirao sa njim. Moguće je da je klesao mene iz doba mladosti, u prirodnoj veličini, baš je tih dana trebalo da neiđe vajar. Nijesam mogao ni da pretpostavim zašto ga je pravio na sred stana ni gdje će da ga nosi ali kad sam ušao On ga je vukao. Pokušavao je da ga povuče, zapravo. Da ga podigne. Bio je znojav, krvav i pocijepan. Kose prljave i sa tragovima suza niz obraze prekrivene slojevima sitne krečnjačke prašine.
Scena je sledeća: Ja ulazim, a on prestrašen i neočekujući mene, skoči na noge.

Aferim, momak! A koji si ti? Da ti ne persiram, ne? Ipak si mlađi od mene.
Prije svega, ja sam ovdje poznat kao nemoj-da-mi-krvariš-po-tepihu tip. Ovaj je ručno izradjen u Avganistanu, od najsitnijih kamiljih dlaka. Znači da što sitnije dlake tražiš, to ti više kamila treba. Znači teže izvesti. Znači skuplje. Pa obrati pažnju onda, stani tamo na pločice. Da da, tamo. Ali ne mlataraj rukama! Porcelanske kineske vaze, čovječe!
Kad smo već kod ruku, vidim da se i ti baviš manufaktoringom? Stolar? Bogo-stolar? I to ne baš stručan? Ekseri idu u drvo, ne? Mašio si brate za dvadeset centimetara sigurno. I to dva puta. Ti si fenomen, legenda. Mit. Bolje se prebaci na lajfkoučing, to ti je sada unosno. A već si to? Aaa...hm. Ko bi rekao. Ovaj monolog ne ide u prilog tome.

Dok sam govorio, on se u jednom trenutku spustio i nastavio da vuče kamen iznova i iznova padajući na leđa. Vidjeći uzaludnost tog posla a i u žurbi da popijem kafu koja me je čekala na kuhinjskom stolu kratko mu poručih, naslonjen na dovratak:

Nikakav si, majstore. Što se mene tiče, takav mi nijesi bogolik a vjerovatno si i svom Ocu samo personifikacija. Nemaš ovdje šta da tražiš. Ajde polako. Ja kad izvrijeđam čovjeka, ja mu bar izlazna vrata otvorim. Ajde.
A taj kamen što vučeš satima, tu mi ga ostavi. Zvaću nekog drugog da završi. I povuci tepih dalje od njega!

-Ne znam kako to da ti objasnim jer ni ja sam ne znam šta mislim o tome. Ja nemam misli kojima bih to mogao da promislim a kamoli riječi kojima bih to tebi objasnio. Ono što sigurno znam je da ću uraditi TO.
To je aksiom, o tome ne želim ni da razgovaramo i raspravljamo. Ne pokušavaj da me odgovoriš, jer ću tako samo tebe manje cijeniti. TO se mora uraditi, tu je odgovor, jedini koji bi meni pomogao. Ne pokušavaj da razmišljaš o tome, samo slušaj. Slušaj.
Ja ću sada otići tamo - on poče u torbu da sakuplja svoje stvari i da gleda okolo da li je ostalo još nešto - i ako me neko sretne i zaustavi vjerovatno mu neću ništa odgovoriti, neumjesno je da me zaustavljaju kad sam tako odlučan. Tamo je sve spremno, sve stvari koje mi trebaju - sjeti se on i shvati da nema svrhe nositi išta sa sobom i odbaci torbu u ugao sobe - a prostorija je topla, to je glavno. Ako majka zovne, reci da ću doći sjutra. Povjerovaće ti. Majke vjeruju u pozitivne ishode iako zamišljaju apokalipse.
Gledajući na ručni sat pognute glave sjeti se da je već vrijeme za TO, već je prošlo 3. Glavu podiže i reče: Molim te.
Ode.

Uze torbu punu njegovih stvari, sjede i zamisli se. Šta ću sad - pomisli - ovdje je ostalo toliko nezavršenog posla. Sviće. Ustade, pokupi razbacane šahovske figure sa stola i poda, zakači strgnutu zavjesu i ode u sobu da obuče kaput. Trebalo je naći neki veliki i topli, napolju je bilo hladno. I šal je trebalo uzeti. Gdje su šalovi sad? Tu su negdje. Kaput i šal...treba li još nešto?
Uze i torbu i vrućim tragom krenu za njim.

Ja godinama živim u uvjerenju da od nečega bolujem. Zbog te bolesti nikada ne idem kod doktora. Ali ako nađem par vlasi kose u slivniku ili na jastuku, obavezno odem. Doktorica kaže:
-Normalno je, ne mijenjaju samo kokoške na jesen perje.
Izađem iz bolnice sa osmjehom . Nije to TA bolest, pa ne bi valjda bila sezonska. Skupim kosu u šaku i povučem je kroz nju. Vlasi puštim niz vjetar. Sve je kako treba danas.
Sjutradan se javi nova bolest. Uvijek druga na listi. Jer je prva bolest ozbiljna i njeno ime se ne spominje. Daleko bilo. Ne da se ne spominje, nego se ne zna. Otom potom.
Druga bolest na listi je danas bol u stomaku.
Stomak je aktivan, razmišljam, možda je trenutno, zbog hrane, položaja tijela, proći će.
Sledeći dan kreativnosti nije bilo, pa je stomak i dalje bolio. Doktorica je čekala. Ne na mene, nego na moju bolest. Nije se uzbuđivala kad sam joj ispričala. Opet joj je bilo normalno.
Potcjenjujete malo, zdravstveni radniče, najbolji studentu u generaciji, pomislih.
-Čime se hranite? - pitala me je.
Ma nije hrana razlog, to je juče bilo, danas je drugi dan- razvijam misli.
-Jedem sir i voće...dosta voća.
-Voće samo ujutro, smanjite to malo. Pređite na povrće. Predveče manje svega. Ako bude trajalo narednih nekoliko dana, uzmite ove ljekove.
-Hoću, hvala Vam. Zvuči jednostavno.
A htjedoh reći: Doći ću ja Vama jednom kad ćete ostati bez teksta i savjeta! Hipokrata mi!

Nema bolesti koja mi nije izliječena za dva dana. Samo moju pravu bolest niko nije ni dijagnozirao.
Sada pretražujem po internetu moje nove simptome. I nalazim bolest. Ponovo je stavljam na drugo mjesto iako liječenje traje duže od dva dana. Popcorn knees. Nije ozbiljno, malo aktivnosti, malo kalcijuma. Neće mi eksplodirati čašica, nažalost.

-Meni je život mnogo dobra dá.
-Kako, boga ti? Šta je tvoje bolje od moga? Nije da mi je krivo...ja to informativno, radi razgovora.
-Uvijek krećem od đece.
-Pa i moja su isto...škole završila, dobila posao i kola da koriste koliko god oće.
-Pa đeca moje đece.
-Mašalah! Alah ih pozlatio. Biće i kod mene ubrzo.
-Pa moja žena, sam je Bog meni poslao i oni pločnici kuda sam trčao za njom su za moje noge bili istesani i gurali me da joj skute dovatim. E kad se sjetim njene haljine koja se izdizala svaki put kad bi skliznula iza ugla zgrade. Bog da joj dušu prosti. Odakle došla, tu i ot'šla.
-Sjećam je se, sjećam...da joj lako pane dženet i meleci.
-I moj posao i moja imovina. I sve što sam đeci ostavio. Đeci moje đece i njihovoj đeci. I svoj svojoj đeci po svijetu koju ni ne znam. Njihovim majkama. I njihovim babama.
-Eeee...
-I ja sám. Ljudi koji su me gledali su govorili da ličim na Patrika Svejzija. Da stojim kao bor među korovom. Prava leđa, široka ramena. Jaka prsa i snažne ruke. I moj mali prst je najbolji oblik malog prsta.
-Aaah...Ljuta!
-Dosta je. Koja ti je to po redu, rode?
-Samo kad nije zadnja.
-Đe ćeš, tek smo sjeli...aj još po jednu.
-Nemam ti kad, kume. No vidiš li ti ovaj mali prst koji pružim kad držim fildžan? E pa nije do fildžana. Ja to tako i kad pijem vodu i kad jedem viljuškom. I kad kucam po tastaturi. A znaš li šta je to? Inkarnacija moje ćune iz blagodati od prošlog života.

Legenda o lokalnom heroju traje na teritoriji mjesta za koje se vezuje njegovo rođenje, događaj iz života ili slavna smrt. U mom kraju trajanje te legende se manifestuje kroz broj majica sa likom lokalnog heroja na njedrima mještana.
Pamučne, sintetičke, bijele, crvene, ispod vjetrovki, điladi, dukserica i doktorskih kaputa, nazirao se njegov osmjeh. Lako bi zapadao za oči, bio je svima poznat. Svi su znali priču o njemu, poneko nije znao ime. Ime nije bilo ni bitno. U nedostatku imena posezalo se za imenima aktera sličnih događaja. Sve ih je vezivala priča, a ako su se imena pomiješala onda je bilo mjesta za diskusiju u njihovom odgonetanju. I ništa više.

-Ma nije on, čoče. Pogledaj opet.
-Znam da nije on, ali ovome ne znam ime.
-Bolje i da ne znaš. To su oni. Idem, ne zamjeri.

Kada bi sretala te majice u prolazu, obično bi ih viđela na deset metara ispred. Prvih pet metara gledala sam u njedra osobe i lik heroja, sledeća tri sam netremice posmatrala osobu. Jedan metar bih svoje usne pretvorila u blagi osmjeh a poslednji metar do linije mrtvog ugla sam vidjela podignutu jagodicu i zarivenu liniju usana ispod nje na licu sugrađanina koji mi je do tada išao u susret. Ostatak puta sam provodila pretvorena u lik heroja.
Stanje ljudi sa majicom se širilo na druge lako i homogeno, bez dodira. Na pogled. Trajalo je dugo jer je postojanje majice garantovalo vječnost legende. Htjela sam da budem dio te vječnosti, reklo bi se tuđe...pa sam majicu obukla i ja i sjela u prvi red amfiteatra čekajući na početak ispita. Profesor je ušao a kada je primijetio lik na majici podigao je kažiprst ka meni i pitao:
-Ko je to?
-Antifašista.
-Liči na Če Gevaru.
-Nije, ali neka bude. Pogledajte osmjeh? Mislite da se priprema da primi orden za vjernost otadžbini?
-Nemam zapažanje u vezi toga. Vidim samo osmjeh.
-Priprema se. Vode ga da ga strijeljaju.
Podigao je obrve visoko, širom otvorio oči i zarozao kožu na čelu, gledajući naizmjenice mene i lik. Udario je dlanom o dlan i rekao: Počinjemo! Tišina!

Šta bi radio čoek koji se budi prije pijetlova i zadimi iz lule prije odžaka? Čoek bi možda založio vatru i uključio tv za jutarnju partiju turbo folka - ''gorenja naroda'', ali moj đed ne.
On uzme praznu kutiju duvana i krene u lov na eksere. Nema oružje jer plijen ne pruža otpor. A plijen koji ne pruža otpor i nije neki plijen. Dostojanstveno je potčinjen, a tako i izgleda. Svaki ekser koji je moj đed ikada našao na stotinu metara makadama bio je kriv i rđav.
-Nije za baciti, malo čekićem desno, malo lijevo i prav ka strijela- mislio bi đed. A nije pomislio da je nekome, sa razlogom, bio za bacanje.
Pune kutije eksera nijesu bile predviđene da izdrže toliku masu, pa su se cijepale, bušile, padale... A baba ih lijepila, krpila, dizala i kupila.
-E đede međede, jednom ću ti ih metlom u šaht povuć'.
I da jes baba omela prosute eksere, opet bi ih bilo dovoljno. Kao da su našom ulicom išli turski karavani a ne partijski plaćenici svake prestupne godine.

Đed je pravio hoklice različitih oblika i namjena. Uzimao je po dvije kratke, široke daske za noge, na njima položio treću i spojio ih rđavim ekserima. Da bi hoklica dobila svoje mjesto među hoklicama za stidne goste, samo je trebalo da su joj noge jednake dužine. Đed ne vidi, odavno. Ni sa naočarima koje stavlja da bi vidio, pa često nije uspijevao da vidi da nešto ne štima u dužinama na metru.
-A, sunce ti tvoje...pu, mjerio sam te tri puta prije no što presjekoh.
Skoro nikada nije bilo ljudi u blizini dok on radi, ali posebno tada bi osjetio da ga neko posmatra dok griješi i morao se razgriješiti. Dobre hoklice su bile teme njegovih razgovora.
Zato bi uzeo okrajak drveta i nadomjestio nedostatak jedne noge. Onda bi sjeo na hoklicu i malo izvio glavu unazad. Ravno, stabilno. Protresao bi kukovima. Ravno, stabilno.
Mene niko nije pitao.
-Ajde, sunce babino, sjedi ođe, presvisnuh od tvog skakanja po tim kršima. Sjedi malo, dijete!
Kada su na hoklicama stajali šporeti bilo je svejedno da li su ekseri dobro zakucani u položeno drvo na vrhu. Kriv se ekser teško zakucá! Ali kada su unučad poređali po njima, viđeli bi meškoljenje, skakanje, iscijepane pelene i šortseve. Zvali bi nas nemirnima, na majku. A stariji gosti nijesu htjeli žaljenjem da uvrijede domaćinsku kuću đeda i babe. Tada bi nas poustajali a oni su dolazili, sjedali, popili čašicu rakije, ustali jednom, pogledali među noge na hoklicu i nastavili da sjede mirno dok ne odu.
Đed bi ih gledao zadovoljno, sa duvanom u ustima, i razmišljao kako njemu sad tu neki ljudi sjede, ljudi iz grada došli kod njega, i sjede na njegovim hoklicama. Sjede tako dok ne odu. I piju rakije i smiju se.

Mi đeca smo se gubili po dvorištu, vatali mačke i klackali se na đedovim najnovijim hoklicama. To je serija koja je tek trebala da prođe kroz nadogradnju i nađe se na trotoaru ispred kuće.
Što se mene tiče, đede, bolje da su ljuljale.

Istinita priča.
Nije za takmičenje.

Gomila sa ulice će se razići kada neka od slojevitih, naboranih majki otvori škure i sa prozora ukaže na nedostojnost paća punog buva i u dječije srce usadi sjeme predrasude i gađenja prema stvorenju mentalno i evolucijski nižem ali čistotom dječački sjajnijom.

-Sanjala sam kao neke dunje berem, nemam pojma šta to znači.
Psihoanalitičar: Ona Dunja iz drugog sela i tvoj muž...odavno ih pratim. Vidi to.

-A da uzmem ovo, sine, valjaće mi za saučešća?
-Uzmi,baba, ali bi ti više stajalo nešto blještavije.Znaš, ipak se tu skupi dosta svijeta. Možda i žurku napravite.