Dveri
Средњовековни српски жаргон за телесни отвор.
- Мила моја Ангелија, да ти приповедам блуда, синоћ у ложници Прибислав ме мољаше веома да га припустим на задње двери, а не на предње, како је Господ заповедио.
- И шта учини, грешна Росанда, припусти ли га?
- Не припустих, Боже ме саклони. Рекох да сам нешто главоболна и заспала се прављах. Он устаде и оде некуда, вероватно рукоблуденије да почини.
- Да срамотна ли збитија, госпо моја...
Energija
Po naučnoj definiciji, energija je sposobnost fizičkog sistema da vrši rad na drugim fizičkim objektima.
Po opšteziljavoj definiciji, energija je "to je ta neka energija, kada neko ima pozitivnu energiju, i prosto je fenomenalno kako on širi tu neku svoju negde pozitivnu energiju".
Marina je strava osoba i super je ali najwiše mi se sviđa kako širi tu neku pozitivnu energiju, jebote aura joj je super!
Australija
Sadržaj misli u čudnom životnom periodu. Ne kad si ljut na svijet i život, na sve i svja, kad si razočaran, kad počneš da pucaš po šavovima, kad si umoran, kad hoćeš da pobjegneš i svima se najebeš milosne majke u doglednom vremenu. To je stadijum Kube. Tada jedino poželiš dvadeseti vijek, plažu i koktele u ljuski kokosovog oraha, polugole Kubanke jakih butina i preplanule kože, cigaru u ustima i saznanje da sve to imaš na rukohvat kapitalističkog svijeta, modernog robovlasništva koje može samo da ti se sagne u ovom trenutku. Osjećaš se zadovoljno, kraljevski.
Australija je stanje uma kad te za sve oko tebe više ni kurac ne boli. Kada ti otupe receptori za ma koji doživljaj. Više nisi zgađen, ni ljut, ne smiješ se, ne pamtiš. Postao si mirna, duboka, bistra, hladna voda. Supstanca bez boje i mirisa, bez oblika. I pored tog nedostatka svega, osjećaš kako negdje u dubini tinja želja da nisi tu. Želja da si nigdje. I počneš da misliš, da ne kažem sanjaš, o Australiji. Daleka, tuđa. Nikad na istoj talasnoj dužini sa svijetom. Nikad nisi budan ili živ u isto vrijeme kao i ostatak postojanja. Štap, motka, stado ovaca, proplanci i plačno nebo. Riječ ti postane strana, sve ljudsko je pretočeno u dinga sa kojim se vitlaš da zaštitš stado, tek da te podsjeti zašto si tu. Ne osjećaš ništa.
Dobro jutro
Izraz, izjava, rečenica, floksula, želja, pozdrav, koji ima smisla jedino ako je izgovoren od strane vaše drage koja vas budi poljupcem u rame u cik zore, u smiraj avgusta, na vrhu planine, u kolibi kraj ledničkog jezera, u ogromnom krevetu, ispod toplog punačkog jorgana, sa rukom provučenom ispod vaših rebara i grudima spojenim sa vašim leđima, kada ujedno čujete pijetlove i vukove, omamljeni polusnom, ženskim dahom, i aromatičnim glasom, dok vam tempera sunčeve svjetlosti otvara oči pogađajući tačnu nijansu žute boje za bezbolno buđenje.
U ostalim slučajevima, budite se sami ili pored hladnog dupeta, u pozi 96. Buđenje se sastoji iz skoka, zavlačenja ruke pod jastuk u potrazi za 'snooze' opcijom na telefonu. Pet, minuta, deset, petnaest... Još jedan skok, pad na parket, jebavanje majke alarmu, zakuvavanje kafe, pražnjenje crijeva, umivanje, oblačenje... Zatim otvaranje očiju, sparivanje cipela, trčanje za autobusom, jebavanje majke putnicima koji su uspjeli da zauzmu slobodna mjesta, pa sad spokojno kuntaju, pička li im materina, dok se vi držite za šipku dok osjećate zelenilo nečijeg zuba na vratu, izvinjavanje šefu jer ste opet zakasnili, neće se više ponoviti, petominutno razmišljanje o samoubistvu, i najzad sjedanje za radni sto ako imate sreće da uopšte posjedujete jedan. Zatim krene rad sa klijentima i strankama, i dobrojutrovanje do besvijesti.
- "Dobro jutro, kako ste?"
- "Ma da se nosiš sine u pičku materinu i ti i to tvoje dobro jutro."
Svemir
Ogroman prostor oko nas i naše loptaste naseobine koji nas uči tome koliko smo mali. I kako mu bivamo sve bliži, sve smo više svjesni te istine. Popnem se na vrh svog solitera, i dok vjetar udiše život mom šalu gledam dolje, u ljude, kako hodaju, trče, dišu i žive, svaki sa svojom pričom, stižem do njih milimetarskim pomakom zenice oka, shvatajući koliko su nebitni sa ove visine. Ili kada helikopterom krstarim visoko iznad krovova, lišen ograničenosti asfalta, ivičnjaka, semafora i pješaka, nipodništavajući male ljudske zakone, kao što je saobraćajni, sva glava mi se pretvori u misao o tome koliko su naši sistemi i pravilnici majušni, mikrobni, sa ove tačke gledišta visoko među oblacima... Zatim taj slučaj turističkog puta u svemir, ravno u centar zbivanja, među zvijezde. Zemlja je izgledala kao sve manja lopta, dok nije postala tačka, ne značajnija od ostalih udaljenih oblika postojanja. Kasnije sam izgubio pojam o njenom položaju, sve su mi odavde bile iste...
Po povratku iz svemira, ponovo sam se popeo na vrh jednog od svojih solitera, i popišao se po sirotinji.
Uvek će te, (slobodni) čoveče, srce vući
Aksiom roditeljstva.
Dok ne napuniš18. Dok si pod ovim krovom. Dok se ne oženis ovako, posle žena neka ti (nešto)... Dok sam ja živ. Izjave koje nam se, dok smo mladi i ludi i prožeti željom i tenzijom da pijemo, jebemo i drogiramo se, kao i sav normalan rod, čine vapajima odlazećih političara za nasilno produženje mandata vlasti nad nama.
Onda se desi nešto. Iz hodnika, ili pod prozorom, bez namjere i želje načujes razgovor o sebi. Gdje si bio sinoć, čime se igraš danas, šta će biti od tebe sjutra. Osjetiš se kao Karfejs kada ga duh Božića vodi kroz vrijeme. Preneš se. Počnes da posmatraš.
'Kako je porastao, još malo pa kao tata!' - sa svih strana usklici kada stanete jedan do drugog a ramena vam sve bliža. I sve oči su na tebi, dok on slabi, povija se, i ne dozvoljava ti da misliš o tome. Srećan jer si bolji od njega. Nosi staru majicu, zapokući, nosi staro odijelo, zanaposo, sve je rjedje za volanom, sve ga je manje među ljudima. Život je skup, a on želi da ti živis. A mogao je drugacije. Mogao, ali nije htio. Srce je to, vuče, a ti si dio te priče.
Majka te budi, šalje u krevet, planira sjutrašnji dan umjesto tebe, šalje ti poruke u 3 ujutru da zna da si živ i da ti znaš te čeka(jer na pozive joj svakako ne odgovaraš, keva smor). Nosi naočare, proširile joj se vene, poslednji put te je to zainteresovalo jednom davno, previše si zaokupljen driftovanjem po poligonu, ali je zato ručak uvijek na stolu u 3 po podne. Veš je čist i mirišljav, nasložen. Za razgovor i zagrljaj uvijek tu, koliko god ti bio pametan i odrastao. A može da ispija kafe i obilazi butike, i pusti te da sam brišeš dupe napokon. Ali tek ona neće.
I tako svjesno propuštaju život kroz prste, dan za danom, samo da bi tebe zadržali na dlanu. Ne buni se (slobodni) čovječe, i ti ćeš da odrastes, da budeš onaj koji misli, čuva i brani.I ne nadaj se slobodi, sem one koju ti dozvole zarobljenici.
Izbeljivač žutih minuta
Neko ko zna kombinaciju dugmića koja te vodi na drugu stranu raspoloženja, onda kada mrak krene da te jede.
- Što si zlovoljan?
- Ukrali su mi kola. Al' nije u tome stvar. Ovo bi trebalo da bude zemlja gde možeš da ostaviš kola bez straha da će neko da ih obije, opljačka ili odnese. Kod nas su i lopovi lopurde, ako ništa ne mogu, izbuše ti gume, jer sram te bilo nema se šta ni ukrasti od tebe. Navikao sam ja na to sve, nije problem, i nisu neka kola, nisam lud da kupujem dobra kola, sve i da i imam neke pare. Ha! Eto. I da imam pare, ne bih smeo da ih trošim.
- 'Oćeš jafu?
- Hvala.
- I šta ćeš sad? Napisala sam ti pesmu. Bila sam sama kući, sa Verom, ali nije htela da se druži sa mnom, pa sam pisala.
- Daj da čujem.
- Ne mogu, stidim se. Drugi put.
- Daj.
- Ne - e.
- A što, je l' bezobrazna? Možeš da je cenzurišeš.
- Nja nja, nije. Jednostavno ne može. I šta ćeš sad?
- Sa čim?
- Pa sa kolima, ludo. I državom? I jesi odlučio da li bi voleo da imaš puno para ili ne?
- A to... Pokriće osiguranje. Daj mi još jednu jafu?
- Ne dam.
- Zašto?
- Potrebna mi je.
- Onda mi pročitaj pesmu.
- Koju pesmu?
- Onu koju si mi napisala.
- Ne može, već sam ti rekla. Evo jafa. Ne mogu više.
- Ti si sebična ponekad.
- I ti. I Vera. Ona je tako sebičan pas.
- Ona je pas.
- I ti si.
- Izrecituj mi pesmu.
- Ne znam je napamet.
- Idemo da je uzmemo.
- Ne možemo, Vera je zlovoljna.
- Oraspoložićmo je.
- Kako?
- Reci da si joj napisala pesmu.
- Aha, je l' da? Kao tebi? Hoćeš još jednu jafu?
- Hoću.
- Jafu ili pesmu?
- Jafu.
- A pesmu?
- Uopšte i nema pesme, je l' da?
- Nema.
- Nema veze.
Kako da ti kažem to?
E vidiš to ne znam. Zatrpavam nas rečima, dugim šetnjama i kradem ti vreme. Ali nikako i delić srca da ti ugrabim, pa kako onda da ti kažem? Ne znam, teško je to meni prevaliti, sve prebrodim, ali nikako i reči te. Valjda je teško reći, volim te. I eto, smijaću se, plakati, pa se opet smijati i onda sa smehom neću ni prestajati. Ne znam, al teška je to rabota, kad voliš nekog iz druge priče. Pa kako onda da ti kažem to?
Hajde reci ti meni. Kako?
-I ja ću sad kući, mislim, živim iza ćoška tu.
-Pa ovaj, da, znam.
-Iiiii, šta da ti kažem, ono, vidimo se.
-Pa da, vidimo se.
-Pa onda, ono.
-Aha
-Laku noć i...
-Da lepo spavaj.
-Ovaj javi se kad stigneš.
-Da naravno.
-1 message received:
Laku noć
-I onaj bedni odgovor:
- :)
Gomila nesklada
Zagrljaj ružnog para zimi. Manimo tužne priče koje se pričaju u žbunju parkova, njihovi očevici su sami krivi zbog radoznalosti. Klupe ispod laterne uveče privlače poglede kao to svijetlo iznad njih noćne leptire. Pa zašto misle da su zaklonjeni? Sjede tamo zagrljeni, više prispojeni, nasloženi jedno na drugo. Boja lica im razmazana, upala roza, bezbojna bijela. Ustaju sa klupe tromo, prelaze u trodimenzionalni referentni sistem, kao medvedi iz zimskog sna, kreću igrajući se sa ravnotežom... Započinju negraciozan i nezgrapan hod dok upadaju u oči kape i drečave skijaške jakne sa fluorescentnim linijama. Onda slijedi zastoj, zagrljaj uz banderu... Osjećam kako mi grebe oči taj hrapav dodir, izgledaju kao da se rvaju dok pokušavaju jedno drugom da provuku ruke oko struka ili vrata. Robotskim potezima namještaju pomjerene potkošulje ili gaće, pa nastave da hodaju, do sledeće bandere. Bolje bi nam bilo bez njih, i mrak ima svoju svrhu. Ovako redjaju stubove kao psi koji ih zapišavaju. Sad ide poljubac. Boli... Pokušavaju da pronadju jedno drugome lice, crvenih noseva sa kapavicom od hladnoće. Tako su blizu jedno drugom da osjećam smješu zadaha, vodurinu iz noseva, pljuvačku i njihove zimske zelene jezike na sopstvenom vratu. Ponovo kaskanje, pa ponovo klupa. Sad se osmjele pa im mlohavi jezici cure jedan po drugome u eksternoj sredini, dok se dolje drapaju po "kolmar" znakovima ili uzajamno pretpostavljaju genitalije preko kopče od kaiša, gaća, podgaća, helanki... Takvo komešanje nastane, vruće im pod kožom, a oko njih studen. Odjeća se razjebala, sve ih svrbi. Raskravljeni, opet ustaju, pokušavaju da se češu, namještaju se i skakuću. Padne ti na pamet, kako su se smuvali? Osjetiš da si tužan, ti ljudi pomisle, "nije neka riba/nije neki tip, ali nisam ni ja, ok je." Koliko tišina oni prodju, koliko puta se izbjegnu tokom nedelje? Koliko li ružnih poklona razmijene, svih onih srca sa gadnim natpisima? Pa koliko izlazaka sa društvom, gomilom drugih ružnih parova koji su isti takvi, nosati, krezubi, polu - raspadnuti petominutni razmjenjivači fluida... Na šta li liče ti ragovori, njihove interne fore? Svaki pokušaj odgovora mi zadaje samo mučninu. Opet staju, ne drpaju se više, sad ide njegova verzija nježnosti, kada joj ćevapima od prstiju prelazi preko obraza, usana... I ona ga gleda sa onim blagim osmjehom, onim telećim očima. To se oni povezuju vantjelesno. To oni dižu vezu na viši nivo. To je ono kad mogu da ćute zajedno. Ja to ne mogu da ne vidim, gomila ih je, stalno, svake noći u jebenom liberalnom svijetu. Kilogrami masnoće, crnog ispod noktiju, zamazane šminke, jeftinog dezodoransa, groktavog smijeha zbog jadnih doskočica o seksu, cvjetova u rukama sa kojima ne znaju šta da rade (jer u filmovima se prikazuju samo scene kad djevojka prima cvijet, ne i šta radi posle sa njim)... Koliko nabujale ružnoće i nečistoće se razliva noćnim ulicama, kao sadržaj raspukle cijevi kanalizacije...
Ono
Lična zamjenica za sramnog pripadnika muške populacije, od koga i Zvončica luči više testosterona.
- Jebote, pa jel ONO muško ili žensko?!
Boli me uvo ja sam pingvin
Krajnji stepen bola u kurcu, vrištanje jaja za sve probleme. Jebe ti se što Mađarska nema more, ti si pingvin, blejiš na santi leda dok ona polako pluta. Oko tebe ratuju sa balističkim projektilima, tebi puca prsluk dok ispijaš pivo i okrećeš prase na ražnju.
