Rezignirano prihvatanje sumorne stvarnosti koja zatekne čovjeka nakon što uđe u određene godine, ili zapadne u mentalno stanje koje spriječava promjenu situacije. Kada se posljedice pogrešnih životnih odluka, loše podijeljenih, a još lošije odigranih karata i niza tragedija u kovitlacu života nagomilaju i stvore duhovnu katatoniju iz kojeg nema bijega, čovjek odustane od daljeg života.

Rastrzan između želje da stanje promjeni i nedostatka volje za isto, svoju usputnu životnu stanicu počne smatrati posljednjom i na njoj kao slijepi putnik ostaje dok ne počne mirisati ljubičice odozdo.

U nedostatku vremeplova da pogrešne odluke ispravi, ili manjka intelekta da zlu sreću lukavošću prevari, individua duhovno umire, svodeći se na apatični nivo životinje kojoj jedino ostaje da podmiruje svoje osnovne životne nagone i porive, čekajući sudnji dan.

Takvi životi često bivaju ispunjeni alkoholom, lakim opijatima i drugim vidovima hedonizma koji prividno maskiraju životni neuspjeh. Kao mehanizam odbrane, čovjek se počinje porediti sa ljudima koji su imali još lošije karte, ili daleko goru životnu sreću, te se tješi time da ima i gorih sudbina od njegove i da je njegov ili njen život, iako posran, daleko više trpljiv od sudbina sa kojima se drugi bore.

Suptilno ukazivanje domaćinu slavlja, ili konobaru zaduženom za sto za kojim se nalazimo da je sat kulturnog i umjerenog ispijanja alkohola davno otkucao svoje. Dok važe norme uljudnog ponašanja, red nalaže da se piće sipa iz položaja podlaktice koja vodoravno stoji sa stolom, dok se težište u kojem se nalazi flaša kontroliše odmjerenim pokretima šake. Pri tome se pazi da se piće pažljivo dozira, da količina tečnosti ne premašuje 2/3 pivske čaše, odnosno da se žesta sipa po propisanom normativu.
Naravno, kada nam leti sto vrana nad glavom, ili kada ode mast u propast, odnosno - sasvim suprotno kada bogu prođe tiket pa nam se slavi, društeno-prihvaćeni metodi točenja propisani Bontonom padaju u zaborav.
Tada na scenu nastupa opuštena motorika, ruka koja toči mijenja nagib, sa tendecijom vertikale, a šaka postaje odveć labavija, dok piće sa svakom turom sve više preliva čašu.
Lica zadužena za sipanje često ovo zaboravljaju, ili se prave Englezi, pa od šljivovice ili zidarskog piva umisle crni čaj sa mlijekom, te i dalje poštuju gorenavedena pravila, kojima nakon što alkohol prodre u krv, više mjesta nema.

Aksiom ljudskog postojanja u kojem je promjena jedina konstantna, što se u konkretnom slučaju odnosi na ljudsku prirodu, a manje na postulat fizike. Baš poput medvjeda i čovjeku dosadi dugoročno obavljanje radnji na isti ili previše sličan način. Zbog toga se trudi pronaći bijeg od rutine, mijenjajući subjekte i objekte unutar svijeta u kojem egzistira, tražeći iluziju sreće ili makar privid zabave i uzbuđenja; te čari koje se vremenom provedenim u čauri monotonije istroše.

Iako žeđ za promjenom ima svoj korijen u evoluciji i nagonom čovjeka za poboljšanjem, zbog čega se civilizacija uzdigla do nivoa moćnog društva primata u odjelima, na ličnom planu je stvorila brojne probleme pojedincu koji vapi za drugačijim. Upravo zbog svoje pohlepne prirode i traženja "leba preko pogače", čovjek se dovede u situaciju da zbog nagona za mijenjanjem dobre prilike ispusti, samo kako bi jurio fatamorganu koja se često, baš poput oaze u pustinji, pokaže kao iluzija. Takvo ponašanje čovjeka može da odvede na prosjački štap jer repetitivan, ali solidno plaćen posao, iz puke dosade zamijeni karijerom DJ-a koja propadne brže od demokratskih reformi u Kini.

Još ćešće se dešava da prosječni ljudski specimen, vođen nagonima koje ne može kontrolisati, usljed nedovoljno izgrađenog sistema filozofskih vrijednosti ili religijskog straha od boga, svoje dobro, ali dosadno ženče sa kojom ima misionarski seks bez pušenja dva puta mjesečno, proba zamijeniti rasnom, jedva punoljetnom klinkom sa odličnim sisama. Kada se potreba za ubijanjem dosade ugasi usljed privremenog zadovoljenja hormona, neurotransmiteri se vraćaju u balans, ali tada često bude kasno, jer su ponašanja koja su dovela do tog zadovoljenja učinila tektonske poremećaje u redovnoj stvarnosti, što se manifestuje kroz nepovratni gubitak statusa kvo. Tada se kreće ispočetka, sve dok medvjed ne pronađe pećinu, prezimi u njoj nekoliko kalendarskih sezona i onda se, pod provalom hormona, opet počne vrtjeti na ringišpilu emocija, zaboravljajući prljavštinu jaruge u koju ga je luda glava već jednom bacila. Jer dokon um đavolja je rabota.

Izreka koja ukazuje na značaj posjedovanja svojstva koje je dovoljno izraženo i potentno da kompenzuje nedostatak određene karakteristike, ključne za normalno društveno funkcionisanje.

Kada je ljudska individua uskraćena za nekoliko standardnih devijacija koeficijenta inteligencije, poželjno je da nedostatak istih nadomjesti posjedovanjem snažne muskulature kako bi se mogla izdržavati obavljajući fizički zahtjevne poslove. U idealnijim situacijama, simetrične crte lica i velika močuga su još veći plus koji bi obezbjedio egzistenciju lišenu finansijskih briga, uprkos skromnom intelektu. U suprotnom, rad na mješalici ili prošnja ispred lokalne crkve ne gine.

U prenesenom značenju, izraz obuhvata sposobnost jedinke da određene situacije iznese na nekonvencionalan način, izdržavši ono što čovjek manjih sposobnosti ne bi mogao. Kada ruletaš uloži sve žetone na crno, bolje mu je da ima finansijsku zaleđinu u slučaju da se kuglica zaustavi na crvenom, inače će narednih mjeseci jesti jetrenu paštetu i piti zidarsko pivo. Analogno tome, pijana budala koja se u kafan zalijeće u grupu kršnih Hercegovaca bolje da ima bombe u rukama i spretnost profesionalnog parkur majstora, jer će u suprotnom osjetiti čari boravka na traumatologiji.

Konsekventno, čovjek koji nije u stanju da nedostatke kompenzuje kroz druge mu dostupne mehanizme, bolje je da ludu glavu uzalud ne stavlja na panj, jer nema načina da je skloni ispod sječiva života. Uprkos tome, istorija je puna primjera pojedinaca koji su se pružali više nego što su dugi, te sposobnosti za koje su ostali uskraćeni u životnoj sferi u kojoj su djelovali nisu imali čime kompenzovati, što ih je odvelo na smetlište istorije.

Sarkastičan odgovor na žalopojku, najčešće neosnovanu, upućen sagovorniku koji se žali na okolnosti kojima žalbi mjesta nema. Poređenje sa Isusom ne obuhvata isključivo muke koje su, u fizičkom smislu, mjerljive sa mukama koje su propatili i brojni drugi pripadnici ljudske vrste. Ponajviše se odnosi na njihov značaj u metafizičkom i religijskom smislu, te se ciničnim poređenjem navodnih muka sagovornika, sa onim što je za čovječanstvo prošao Isus, pravi paralela koja treba da pokaže da on stoji rame uz rame sa Spasiteljem. U tom smislu, boljke i traume kroz koje prolaze svi ostali beznačajne su u odnosu na kompleksnost patnji kojima je naš sagovornik izložen.

Kako to obično biva, subjekti žaljenja najčešće su oni koji se nose sa problemima koji nisu niti veliki, niti nerješivi, a žaljenje im služi kao izduvni ventil kojim truju okolinu. Zvučni signali iz njihovih usta ne služe kao vapaj za pomoć ili potragu za savjetom kako da se konkretna situacija razriješi. Njihovom soju ukazivanje na muke služi kao poligon za iskazivanje sopstvene bitnosti okolini koja je primorana da ih sluša. Pošto obitavaju u svakodnevnici ljudi koji zapravo proživljavaju govnjivu stvarnost, potrebna im je tačka društvenog vezivanja sa istima, pa to nalaze u priči o mukama, pogrešno misleći da svi koji pate neprestano kukaju.

Za razliku od njih, ljudi koji zaista prolaze kroz velike životne patnje, svoje muke uglavnom nose u sebi, često i do tačke implozije, koja umije da dovede do katastrofalnih posljedica kako po lice koje pati, tako i po okruženje. U situaciji kada se nađu primorani da slušaju verbalno iznošenje fekalija u formi neosnovanog žaljenja, izriču sintagmu iz naslova, držeći da će sagovornik shvatiti besmislenost svog izlaganja i ućutati prije nego što situacija eskalira.

Slikoviti prikaz situacije u kojoj se životni problemi poput konjske balege kaleme nad čovjekom, dovoljnim intezitetom da je prva asocijacija na iste vrana kao simbol smrti. I to ne jedna ptičurina, već njena trocifrena oznaka, kao način da se dočara ozbiljnost problema. Iako se vrane najčešće dovode u vezu sa penzionerima, odnosno onima koji su jednom nogom u grobu, a drugom na kori od banane, izraz ima daleko širu primjenu. Može zahvatiti bilo kojeg pripadnika homosapiensa, iako češće pogađa nosioce XY hromozoma, što zbog visokog društvenog standarda koji moraju ispuniti, što zbog velike doze samokritičnosti koja ih još više dublje u ponor. Vrane se u ovom slučaju simbolično predstavljaju kao vjesnici smrti, čime se simbolično ukazuje na magnitudu nedaća koje guše postojanje jedne ljudske individue.

U trenucima kada život šiba pojedinca sa svih strana, udarajući ga palamarom bitisanja snažnije no što može podnijeti, od udaraca se šamuti u glavi. Takav poredak stvari, ako duže potraje, dovodi do umišljanja vrana nad glavom kako kruže kao nad lešinom. Ponekad ih čovjek i počne sam prizivati da ga liše muke, jer je bolje da ga one iskljucaju par sati, nego da ga život jebe dok se prirodnim tokom ne ugasi. Njihovo klepetanje krilima postane jedino šta čovjek vidi, čuje i osjeti i potpuno ga preuzima. Tada eksterni stimulusi u vidu zadovoljstava daleko manje djeluju, a kao jedini bijeg koji ne uključuje prvo drvo i konopac u kombinaciji sa 'ladnom Moravom jesu velike količine Zaječarca ili Bromozepama.

Posljednji stadijum iskazivanja nezadovoljstva potpunim izbjegavanjem od strane ženskog roda. Dok se ostale karakteristike, kao što su facijalne nepravilnosti, govorne mane i tjelesne deformacije podrazumijevaju kao faktori koji povećavaju seksualnu repulsivnost, smrad je, iz perspektive njegovog nosioca, teže uočljiv. Poznato je, naime, da svoje govno ne smrdi.
I dok je pojedinac apsolutno svjestan svojih vidljivih, tjelesnih mana, smrad je nevidljivi činilac koji ga ometa u snošaju. Taj nevidljiv demon ga, baš kao i reputacija, istovremeno i prati i ide ispred njega, signalizirajući okolini da se na vrijeme skloni, pogotovo ženkama, koje svoju vulvu ne daju nekome čiji tjelesni miris podsjeća na černobilsku radijaciju.
U verbalizovanoj formi se javlja kao monolog pred ogledalom nakon još jednog ženskog odbijanja u klubu, ali i u razgovoru s ortakom koji bi se, po pravilima logike, da zaista smrdi, udaljio od njega. Kada su sve fizičke, verbalne i intelektualne komponente ispravne i funkcionišu makar na nivou prosjeka, a uspjeh, čak i onaj ispod prosjeka, izostaje, racionalnom umu ostaje da postavi pitanje da li je razlog neuspjeha u izlučevinama koje se sa znojnih pora šire vazduhom invazivnije od Koronavirusa.

Uzvik upozorenja s ciljem odvraćanja pripadnika starije populacije od činjenja ishitrenih, nepromišljenih i njihovim godinama, neprimjerenih poteza. Kada čovjek mladost provede u grču egzistencijalne borbe, što one fizičke koja uključuje nemaštinu, što one duhovne koja uključuje promišljanje, starost dočeka neispunjen i neiživljen. Kockice prirode se, kod iole zdravorazumskog bića koje strijemi napretku, uglavnom poslože tako da u poznijim godinama raspolaže sa više resursa nego što je to bio slučaj u mladosti, a sa obezbjeđenom egzistencijom u fizičkom smislu, kroz maglu se vraćaju i ona egzistencijalna promišljanja duhovnog aspekta, u svojoj neproživljenoj divljoj formi.
No ironija života sa posebnim guštom miješa karte običnom čovjeku, stvarajući rascjep između onoga šta je mogao biti i šta jeste. Jer kao što je čovjek najpotentniji u kasnom pubertetu, tada ima najmanje znanja i umijeća da se ogrebe o vulvu, a kasnije, kada ima znanja i resurse, potrebna mu je Viagra da bi digao vršnjaka, ili antidepresivi da bi uopšte bio voljan da to čini.
Tako je i sa kosom koja, kada jednom posjedi, daje znak da je vrijeme da se prestane sa zajebancijama poput ekstremnih sportova, posjetama javnim kućama i kupovini motocikala od 1000 kubika. Kada snijeg padne na glavu, znači da su proljeće i ljeto prošli, a da je zima sa sobom donijela odgovornost kako da se preživi hladnoća i na put iznjedri nova generacija, koja će, uz malo nade, bolje proći u mašini života. Pozne godine su vrijeme da se prežali period kada je život prolazio pored nas dok smo ga nijemo posmatrali, usredotočeni na trenutne probleme, nesvjesni prolaznosti i nemogućnosti otkupljivanja vremena. Bijele dlake iz nekad crnomanjaste grive signal su da se prihvati odgovornost i ostatak života proživi u miru, povučeno i staloženo. Jer neke želje su s razlogom zapisane da ostanu neispunjene.

Jedan od postulata postojanja čovjeka od pojave robno-novčane razmjene. Kada se u obzir uzme da prosječan radnik ne bi mogao zaraditi bogatstvo bilo kojeg od današnjih milijardera, sve da ima satnicu guvernera singapurske banke pomnoženu koeficijentom plate srpskog političkog poltrona u upravnom odboru državne firme, jasno je da je put do bogatstva popločan svime, osim radom. Savijanje kičme, bilo u smislu fizičkog rada, poput rudarenja, asfaltiranja puteva, pa sve do intelektualno zahtjevnih radnji kao što su predavanje matematike u školama, može donijeti određeni nivo pristojnog življenja, ali ne i bogatstvo.
Jer da bi se novac gomilao, potreban je eksponencijalni priliv prihoda u odnosu na uloženi rad, dok je pak, mentalitet osmočasovnog radnog vremena ne samo proporcionalno plaćen vremenu utrošenog rada, već je, u uslovima trulog kapitalizma, daleko potplaćen. Kada se takva činjenica dovede u vezu sa jazom između radničkih prihoda koje prati obaranje cijene rada sa jedne, a sa konstantnim rastom cijena s druge strane, jasno je da pošten rad i kičmanje još malo postaju nedovoljni za puko preživljavanje, dok snovi o bogastvu nestaju u magli.
Stoga, poštenom radniku kojem se oči cakle kada ugleda skupocjene stvari, a koji pri tome nije razvio stoičke sposobnosti mentalnog obezvrijeđivanja istih, jedino preostaje da se okrene kriminalnim radnjama, mešetarenju i lihvarenju, a u slučajevima izostanka gadljivosti, prostituciji. Ali prostituciji u smislu pronalaska bogatog sponzora, jer klasične prodavačice ljubavi pošteno rade po principu uloženog/dobijenog, te bez obzira na visinu cijene koju daju svojoj vulvi i dalje spadaju u radničku klasu, iako ne podliježu porezu.

Odnosno, postoji jasno omeđena granica do koje možeš ići i do koje tvoj potencijal može dosegnuti. Bez obzira na jeftine motivacione poruke koje propagiraju da se "može ostvariti sve što zamisliš" i da "je nebo granica", stvarne mogućnosti daleko su drugačije i dokazane hiljadama godina ljudskog iskustva. Neko ko je visok metar i šumsku jagodu, ne može postati NBA plejmejker, bez obzira na agilnost i spretnost sa loptom, kao što mladić čije lice izgleda kao Hirošima 1945. ne može realno očekivati da će smuvati prepičku, bar ne bez adekvatne finansijske injekcije. Granice ljudskog potencijala su čvrste i realne, a vascijeli trud i zalaganje čovjeka će odvesti samo donekle.
Kada se dodirne granica za čiji prelazak ne postoji viza, tu ne pomažu ni motivacioni govornici, ni obilje knjiga o samopomoći. Jedini lijek je prihvatanje surove realnosti da su naši talenti, sposobnosti, genetske predispozicije ucrtani u knjizi sudbine, a da gumica za to mastilo još nije izmišljena. U životu možeš dati onoliko koliko objektivno imaš, a svako davanje preko toga dovodi u ekonomsku propast, ludilo ili poroke, a najčešće - sve od navedenog, zajedno sa razočaranjem, koje, ako u dogledno vrijeme ne preraste u prihvatanje stvarnosti, čovjeka može otjerati u ambis depresije i suicida.

Alternativa odomaćenoj uzrečici ''nek bude kako je zapisano'', korištena od strane religioznijeg dijela populacije u posljednjim stadijumima prihvatanja bezizlaznosti situacije. Uzdah defetizma, uzdah vjere u više sile, jer iako se riječ ''bog'' koristi u sintagmi, njegovo značenje je šire, pa obuhvata sve sile poznate onome ko utjehu traži u njoj. Kada svi argumenti borbe presahnu, a na kraju slijepe ulice se konačno ocrta zid, čovjeku ostaje samo da se nada kako ''neko gore zna najbolje'' i da za njega ima plan, te da ništa što uradi neće zaustaviti točak života; isti onaj točak koji se bjesomučno kotrlja prema zidu, spreman da se raspe na komade i bitisanje iz teškog pretvori u nepodnošljivo. Božja, ili viša sila je posljednja instanca, ideal ljudske nade u kojoj zapis sudbine otkucan od strane višeg bića ne može biti loš za nas, ma kakav bio, jer mi na to ne možemo uticati, a bogom izaslani događaji nisu dobri ili loši, već indiferentni.
Ipak, u izgovaranju ove rečenice ostaje dijelić nade da će se situacija povoljno završiti po nas. Da će božja sila imati milosti, a kauzalnost događaja će nekako zaustaviti točak života prije nego što nas pregazi. Ponekad prerano predamo kormilo u božje ruke, a izgovaranjem naslovne rečenice gubimo kontrolu nad vlastitom sudbinom, dijelom iz straha i neznanja, a dijelom zbog lijenosti. Lakše je konju bez samara, pa makar i kada taj samar može biti spasonosan, u smislu da konja izmori prije nego što dođe do provalije. Ko zna, da smo malo više truda posvetili kormilu našeg broda, umjesto što smo dopustili talasima da nas nose, možda bismo se dokopali kopna, umjesto što molimo boga da nas izbavi od oluje.

Odnosno, ne može svako biti jedan od srećnika koji bez po muke defiluju kroz život, s osmjehom na licu, dok ostatak zajednice, pritisnut mukom bivstvovanja, turobno korača stepenicama egzistencije, vječno tmuran i zaokupiran svakodnevnicom. Izraz potiče iz seoskih sredina u kojima je uvijek obitavao neki veseljak, najčešće pijanica ili ludak koji je izbjegao institucionalno smještanje, pa je umjesto zavezan u košulju, dane provodio pjevajući kadence selom i zajebavajući radni narod.

U prenesenom značenju, izraz koriste mudrije, mahom starije glave, oguglale na životne nedaće, kako bi mlađim generacijama pokazali da ih kroz život uglavnom čeka mukotrpan rad i trud, sa nepovoljnim odnosima uloženog i dobijenog, jer u kocki života rijetki dobiju dobre karte; karte zbog kojih idu po selu i pjevaju. U savremenoj upotrebi, izraz je dobio konotaciju koja nema veze sa pijanicama i ludacima, već se odnosi na objašnjavanje društvenih odnosa između onih koji su na hijerarhijskoj ljestvici duboko u kaljuži i onih malobrojnih, koji hodaju oblacima. Nije bitno da li neko kroz selo ide pjevajući zato što je dobio na lutriji, ili se prijavio na Zvezde Granda pa je usljed predivnog glasa ili češće - čudnovatog stasa, zaradio ogroman novac pa mu je sudbina promješala karte tako što mu je na čoju poređala same aseve. Tvoje to nije, tvoj put je mukotrpan, a na njemu nećeš pjevati, pa bi bilo najbolje da se zadovoljiš time da makar ne plačeš. Nije svačije kroz selo pjevati, jer ne mogu svi imati sreće u ovom svijetu, a zarad lakšeg bitisanja na kugli zemaljskoj najbolje da ne preispituješ zašto taj "neko" nisi ti.

Izraz koji opisuje daleko prošlo vrijeme, utkano u sjećanje i prošarano rupama, poput lekcija iz istorije od čijih izbledjelih rečenica ostaje pokoji važan datum ili zanimljivost vezana za predmet događaja o kojem se učilo. Vrijeme koje više ne postoji i dovoljno je daleko da se o njemu govori isključivo kao notornoj istorijskoj činjenici.
Fraza vuče korijen iz vranjskog područja, a koje pak, svoje dalje porijeklo nalazi u staroslovenskim zajednicama, u kojima se njegovao običaj da, dok maloljetni sin ne stasa za vršenje bračnih dužnosti, te poslove obavlja njegov otac, tačnije svekar mlade. Po mnogima, skaredan običaj, vješto opisan od strane Bore Stankovića u "Nečistoj krvi", zadržao se u zabačenim ruralnim sredinama do kraja Drugog svjetskog rata i kao takav bio je dio lokalnog folklora i porodične tradicije.
Predmetni izraz svoju primjenu danas nalazi u sjetnom prisjećanju na neka daleka, bolja vremena. Bolja, jer uprkos društvenom tabuu koji je na ovaj običaj danas pao, činjenica je da je glavu kuće nekada čekao besplatan snošaj sa mlađom ženkom, a ni sin se nije mogao buniti, jer je i on dobijao sledovanje kada bi sam postao otac sina stasalog za ženidbu. Izgovaramo ga kada živopisno želimo dočarati vrijeme čije sjećanje nam je fragmentirano i kao takvo čami duboko u zapećku našeg mozga, ali čiji asocijativni kompleks snažno djeluje kada se probudi.

Sintagma koja opisuje kategoriju visoko obrazovanih, mahom mladih ljudi, koji u svrhu stručnog osposobljavanja stiču praktična znanja radi kasnijeg samostalnog obavljanja poslova za koje su formalno obrazovani.
Malo sutra.
Pripravnik-volonter kao grupacija stvorena zakonskim prazninama i mahinacijama ljudi na pozicijama, u praksi služi za obavljanje širokog dijapazona poslova: od kuvanja i nošenja kafe i bureka, pa do teglenja arhivskih spisa sa šestog sprata u podrum pješke, sa eventualnim čekanjem u redu pošte da se plati račun za telefon šefove ljubavnice. Budući da se radi o kategoriji ljudi kojima je pripravnički rad određen kao volonterski (što obilato zloupotrebljava i privatni i državni sektor), a koji je neophodan uslov za polaganje stručnog ispita nakon određenog vremenskog perioda (poput državnog ili pravosudnog), njihova pozicija se nalazi na tromeđi između profesionalnog čistača govana, lica koje se pokušava stručno usavršiti i pojedinca koji čini ekstremne psihičke napore da se ne oda alkoholu i opijatima usljed poslovnog pritiska.
Od pripravnika volontera se očekuje rad kao da je plaćen po koeficijentu na osnovu kojeg se određuje profesorska plata, iako za svoj krvavi rad ne prima ni dinar. U isto vrijeme se od njega očekuje da obavlja i druge poslove, koji nemaju veze sa njegovim stručnim osposobljavanjem, jer ipak je riječ o mladom čovjeku koji je pun elana, a pri tome nema nikakvog izbora jer su svi dobro svjesni da je volonter jezička konstrukcija korištena kao eufemizam za ''moderan rob''.
Na društvenoj hijerarhijskoj ljestvici nalazi se između smetlara i otčepljivača kanalizacije, a u medicinskim klasifikacijama ga određuju kao najbližeg srodnika morona, jer ko normalan nakon visokog obrazovanja pristaje da ima sve obaveze koje ima radnik, a da pri tome nema nikakve benefite koje isti uživa?! Od okoline ne dobiva pozdrav i ohrabrenje jer je konačno ušao ''u svijet odraslih'' već pokoji podsmjeh i čuvenu rečenicu ''A jel vas baš ništa ne plaćaju tamo?!'' Često je žrtva iživljavanja pretpostavljenih jer zakonski nije nimalo zaštićen, a na pripravnički rad se često prima ''usmeno'' bez ugovora. Žene na ovu kategoriju muškaraca gledaju sa sažaljenjem. Ne sažaljenjem koje imaju prema napuštenom štenetu, već sažaljenjem samih sebe jer se nalaze u prisustvu ovakve kategorije neuspješnih beskičmenjaka čija je vrijednost na seksualnom tržištu nepostojeća.
Pripravnik-volonter je potrošna roba čija upotrebna vrijednost ističe onoga trenutka kada ispuni uslov za polaganje stručnog ispita, jer tada u kolo ulazi neki novi srećnik koji zauzima njegovu poziciju, šireći krug bijede u nedogled, na radost onih koji besplatni rad volonterskih mučenika obilato koriste.

Staviti parče drveta pod nogu stola ili stolice jer je ista kraća u odnosu na ostale i time izaziva nestabilnost čitave konstrukcije. Izraz je odomaćen, kako u upotrebi koja se odnosi na namještaj, tako i u prenesenom značenju kada se primjenjuje na ljude. Potklocavanje se odnosi na korištenje obuće koja pomaže ljudima koji su imali nesreću da se rode sa jednom kraćom nogom, te usljed toga šepaju, pa im potklocavanje pomaže da održavaju ravnotežu u hodu.

Pogrdan naziv za najčešće mladu djevojku koja još uvijek u potpunosti nije otkrila sve trikove gracioznosti hoda na visokim štiklama. Kobila ruparica je seoska kobila koja zbog nepravilnosti seoske infrastrukture, pod teretom najčešće korača po putu punom neravnina, gdje joj kopita stalno upadaju u rupe. Takav konjski kas je potpuno nepravilan, pa kobila hoda kao da je pijana.
Poređenje sa mladim djevojkama koristi se jer su mlade djevojke koje tek otkriju hodanje na štiklama nevješte u istom i često umjesto gracioznog hodanja, nabadaju i na ravnom putu, pa neodoljivo podsjećaju na kobile ruparice.

Povik svih neplaćenih pripravnika, stažista i volontera za vlastiti nemar, nerad i neprofesionalno ponašanje na radnom mjestu. Izgovaran najčešće u trenucima revolta zbog besplatnog rmbačenja ili uslijed namjernog previda za koji mnogo ne mare, jer ne dobijaju naknadu za posao koji rade.
Pošto ih država ne plaća, nema ni realnog metoda da ih kazni sa sitne prestupe koji nisu sankcionisani otkazom.

Početnik u slušanju heavy metal žanra. Ima želju da se dokaže pred trve metalcima, ali prirodno urođena ljubav ka popularnoj muzici biva mu prenesena i u teške vode, što ga sputava u ostvarivanju koitusa sa crvenokosim ljubiteljkama žanra, dok ga nosioci XY hromozoma koji žive ovu priču redovno šalju mikrofacijalnom hirurgu.

Sramni član roda nosača kurca kojeg je, pritom - nedostojan. Stil života, razmišljanja i ponašanja pripadnika muške vrste koji se ne moraju nužno šuriti u plinaru, ali njihovo društveno delanje nesumnjivo upućuje na to. Simptomatsko ponašanje koje ukazuje na to da pored što hodaju k'o da su u dupe primili metar kurčevine imaju i još neke falinke kao što su porivi ka nanošenju tečnog pudera, zameni vinjaka gejfrutom i ponosno oblačenje u flafičaste komade ženske odeće uparene sa dvocolnim hipsterskim đozlama. Ovi ljubitelji avangarde će vam bez problema ukazati na to da vaša odevna kombinacija nije adekvatna za jesenske prilike ove sezone, a vaša želja za kvalitetnim odbijanjem od alkohola u lokalnoj kafani sa kariranim stolnjacima nije u skladu sa postmodernim tendencijama u koje globalno društvo hodi. Ne bi im pomogle ni injekcije Galenikinog depo testosterona, jer je deficit istog kod ovih bolida zašao do matematički nepojmljivih negativnih brojeva, a i svaki fizički obračun bi bio izlišan, jer bi vas pre zamolili da odsečete nokte i operete ruke dok ih dodirujute, nego što bi vas kumili da im ne polomite vilice i razjebete mukom izrađene frizure.

Sorta ljudi kojih se i homoseksualci te ne žele da ih porede sa njima, a pored kojih ni Čedo Jovanović ne bi želeo prošetati centrom Beograda. Da se kojim slučajem zadese na gej paradi doveli bi do solidarnosti između navijača i buljaša, jer bi se udružili sa sve murije čisto da ove otpadnike muškog roda primoraju da ljubičice mirišu od korena.

Sarkastično podjebavanje ortaka koji se hvali kako je zbario novu ribu, a koji je toliko smotan da ni jaje iz ljuske ne može osloboditi, te pritom izgleda tako da bi svaka iole svesna ženska osoba odbila i da ga pljune. Kada na sve to dodate činjenicu da zbog urođene mentalne retardacije baljezga i kada je trezan, a kamoli kada je pijan - dolazite do zaključka da mu je mogućnost ogreba za snošaj i bilo kakva interakcija za ženskim polom jednaka statističkoj greški. U tim trenucima magnovenja prosto se zapitate da li je moguće da je naleteo na devojku kojoj sva čula rade kako treba ili se ipak radi o izvesnoj psihofizičkoj devijaciji i anomaliji kod pomenute osobe.

Jer iako svaka krpa nađe zakrpu, a ružnoća je relativan pojam, nije svejedno da li vam drug prezentuje validne podatke o svojoj seksualnoj aktivnosti ili vam floskulama maže oči, sakrivajući tako činjenicu da mu je devojka zapravo protivtenskovska mina koju mogu jebati trojica a da se ne sretnu, koja pritom poseduje vizuelne sposobnosti poput Braće Matić, a čulo sluha je služi k'o namćora od sto godina. Upravo je zbog navedenih stvari nužno tražiti precizan opis ženskog bića o kome se govori, a ukoliko je moguće ni lična provera ne bi bio na odmet.