Rezignirano prihvatanje sumorne stvarnosti koja zatekne čovjeka nakon što uđe u određene godine, ili zapadne u mentalno stanje koje spriječava promjenu situacije. Kada se posljedice pogrešnih životnih odluka, loše podijeljenih, a još lošije odigranih karata i niza tragedija u kovitlacu života nagomilaju i stvore duhovnu katatoniju iz kojeg nema bijega, čovjek odustane od daljeg života.
Rastrzan između želje da stanje promjeni i nedostatka volje za isto, svoju usputnu životnu stanicu počne smatrati posljednjom i na njoj kao slijepi putnik ostaje dok ne počne mirisati ljubičice odozdo.
U nedostatku vremeplova da pogrešne odluke ispravi, ili manjka intelekta da zlu sreću lukavošću prevari, individua duhovno umire, svodeći se na apatični nivo životinje kojoj jedino ostaje da podmiruje svoje osnovne životne nagone i porive, čekajući sudnji dan.
Takvi životi često bivaju ispunjeni alkoholom, lakim opijatima i drugim vidovima hedonizma koji prividno maskiraju životni neuspjeh. Kao mehanizam odbrane, čovjek se počinje porediti sa ljudima koji su imali još lošije karte, ili daleko goru životnu sreću, te se tješi time da ima i gorih sudbina od njegove i da je njegov ili njen život, iako posran, daleko više trpljiv od sudbina sa kojima se drugi bore.
- Đole, aj reci mi iskreno, je l' ti bude krivo nekad što si batalio magistarski, pa te Jovana ostavila? Majku mu mnogo piješ od tada. Prije si govorio da ćeš da tražiš drugi posao, a eto te petnaest godina radiš kao referent. - Jebiga, rođeni, nije da nije, ali ima i gorih sudbina. Uvijek se sjetim kolege kojeg je žena ostavila zbog vjenčanog kuma, pa se ovaj pokušao ubiti. Nije uspio, još sebi oko raznio metkom. Eno sad ganja invalidsku penziju, ali ne daju mu. Zato ti kažem da meni nije loše. Imam za pojesti i popiti, đavolu malo bilo.
Suptilno ukazivanje domaćinu slavlja, ili konobaru zaduženom za sto za kojim se nalazimo da je sat kulturnog i umjerenog ispijanja alkohola davno otkucao svoje. Dok važe norme uljudnog ponašanja, red nalaže da se piće sipa iz položaja podlaktice koja vodoravno stoji sa stolom, dok se težište u kojem se nalazi flaša kontroliše odmjerenim pokretima šake. Pri tome se pazi da se piće pažljivo dozira, da količina tečnosti ne premašuje 2/3 pivske čaše, odnosno da se žesta sipa po propisanom normativu. Naravno, kada nam leti sto vrana nad glavom, ili kada ode mast u propast, odnosno - sasvim suprotno kada bogu prođe tiket pa nam se slavi, društeno-prihvaćeni metodi točenja propisani Bontonom padaju u zaborav. Tada na scenu nastupa opuštena motorika, ruka koja toči mijenja nagib, sa tendecijom vertikale, a šaka postaje odveć labavija, dok piće sa svakom turom sve više preliva čašu. Lica zadužena za sipanje često ovo zaboravljaju, ili se prave Englezi, pa od šljivovice ili zidarskog piva umisle crni čaj sa mlijekom, te i dalje poštuju gorenavedena pravila, kojima nakon što alkohol prodre u krv, više mjesta nema.
- Brate, nije da ti brojim, al' ovo ti je peta već, a nema ni pola 10. Daj prikoči malo, inače ćeš se opet usrati. Još malo pa ćeš slistiti bokal. - E, torima, 'aj ne glumi britansku kraljicu, nego olabavi ruku i sipaj još tog vinjaka. Ne plaćaš ga ti već firma. A što se tiče sranja, vidiš da sam se pozicionirao kraj wc-a da mogu elegantno da se istovarim kad zatreba.
Aksiom ljudskog postojanja u kojem je promjena jedina konstantna, što se u konkretnom slučaju odnosi na ljudsku prirodu, a manje na postulat fizike. Baš poput medvjeda i čovjeku dosadi dugoročno obavljanje radnji na isti ili previše sličan način. Zbog toga se trudi pronaći bijeg od rutine, mijenjajući subjekte i objekte unutar svijeta u kojem egzistira, tražeći iluziju sreće ili makar privid zabave i uzbuđenja; te čari koje se vremenom provedenim u čauri monotonije istroše.
Iako žeđ za promjenom ima svoj korijen u evoluciji i nagonom čovjeka za poboljšanjem, zbog čega se civilizacija uzdigla do nivoa moćnog društva primata u odjelima, na ličnom planu je stvorila brojne probleme pojedincu koji vapi za drugačijim. Upravo zbog svoje pohlepne prirode i traženja "leba preko pogače", čovjek se dovede u situaciju da zbog nagona za mijenjanjem dobre prilike ispusti, samo kako bi jurio fatamorganu koja se često, baš poput oaze u pustinji, pokaže kao iluzija. Takvo ponašanje čovjeka može da odvede na prosjački štap jer repetitivan, ali solidno plaćen posao, iz puke dosade zamijeni karijerom DJ-a koja propadne brže od demokratskih reformi u Kini.
Još ćešće se dešava da prosječni ljudski specimen, vođen nagonima koje ne može kontrolisati, usljed nedovoljno izgrađenog sistema filozofskih vrijednosti ili religijskog straha od boga, svoje dobro, ali dosadno ženče sa kojom ima misionarski seks bez pušenja dva puta mjesečno, proba zamijeniti rasnom, jedva punoljetnom klinkom sa odličnim sisama. Kada se potreba za ubijanjem dosade ugasi usljed privremenog zadovoljenja hormona, neurotransmiteri se vraćaju u balans, ali tada često bude kasno, jer su ponašanja koja su dovela do tog zadovoljenja učinila tektonske poremećaje u redovnoj stvarnosti, što se manifestuje kroz nepovratni gubitak statusa kvo. Tada se kreće ispočetka, sve dok medvjed ne pronađe pećinu, prezimi u njoj nekoliko kalendarskih sezona i onda se, pod provalom hormona, opet počne vrtjeti na ringišpilu emocija, zaboravljajući prljavštinu jaruge u koju ga je luda glava već jednom bacila. Jer dokon um đavolja je rabota.
- Moj ti Mare, toliko mi je dosadila Živka da mi više dođe nekog skrndelja da nahvatam u Picinom parku. Makar malo da promjenim rupu i da dobijem pušenje. - Jel toliko loše? - Jebiga. Deset godina smo skupa, stalno istu rutinu imamo. Kad se penjem na nju, k'o da se penjem na rođenu mater. - Znaš kako, i medvjedu dosadi stalno spavati u istoj pećini. Tako da te razumijem s te strane. A pošto nisi ni ti neka prilika, jerbo i ličiš na međeda, drži se ti Živke da ti ne bi neka klinka izmuzla sve pare koje imaš, a da te onda i Živka napuca. Tad možeš isto k' medvjed da tražiš drvo, al' ne da se češeš, nego da se 'besiš.
Izreka koja ukazuje na značaj posjedovanja svojstva koje je dovoljno izraženo i potentno da kompenzuje nedostatak određene karakteristike, ključne za normalno društveno funkcionisanje.
Kada je ljudska individua uskraćena za nekoliko standardnih devijacija koeficijenta inteligencije, poželjno je da nedostatak istih nadomjesti posjedovanjem snažne muskulature kako bi se mogla izdržavati obavljajući fizički zahtjevne poslove. U idealnijim situacijama, simetrične crte lica i velika močuga su još veći plus koji bi obezbjedio egzistenciju lišenu finansijskih briga, uprkos skromnom intelektu. U suprotnom, rad na mješalici ili prošnja ispred lokalne crkve ne gine.
U prenesenom značenju, izraz obuhvata sposobnost jedinke da određene situacije iznese na nekonvencionalan način, izdržavši ono što čovjek manjih sposobnosti ne bi mogao. Kada ruletaš uloži sve žetone na crno, bolje mu je da ima finansijsku zaleđinu u slučaju da se kuglica zaustavi na crvenom, inače će narednih mjeseci jesti jetrenu paštetu i piti zidarsko pivo. Analogno tome, pijana budala koja se u kafan zalijeće u grupu kršnih Hercegovaca bolje da ima bombe u rukama i spretnost profesionalnog parkur majstora, jer će u suprotnom osjetiti čari boravka na traumatologiji.
Konsekventno, čovjek koji nije u stanju da nedostatke kompenzuje kroz druge mu dostupne mehanizme, bolje je da ludu glavu uzalud ne stavlja na panj, jer nema načina da je skloni ispod sječiva života. Uprkos tome, istorija je puna primjera pojedinaca koji su se pružali više nego što su dugi, te sposobnosti za koje su ostali uskraćeni u životnoj sferi u kojoj su djelovali nisu imali čime kompenzovati, što ih je odvelo na smetlište istorije.
- Jesi čuo da su Đoleta nahvatali kamatari i pretili mu da će ga okačiti da visi s mosta ako im ne vrati pare do februara? - Otkud on sa kamatarima? - Budala htio da kupi stan u izgradnji po bagatelnoj cijeni pa da uvalja kad se zgrada završi po duploj cijeni. Posudio pare od kamatara, iskeširao, a investitor pobjegao sa lovom i ni temelj od zgrade nije ostavio. - E moj ti, pa Đole je vazda imao keca iz logike. Ne zna on da kad je glava luda, leđa moraju biti jaka. Ti ljudi što mešetare nekretninama već imaju milione da pokriju gubitke, a njega ker nema za šta da ujede i on se našao bosti sa rogatima. Nek' se moli bogu da ga makar okače za vrat da visi s mosta, a ne za muda k'o što inače rade.
Sarkastičan odgovor na žalopojku, najčešće neosnovanu, upućen sagovorniku koji se žali na okolnosti kojima žalbi mjesta nema. Poređenje sa Isusom ne obuhvata isključivo muke koje su, u fizičkom smislu, mjerljive sa mukama koje su propatili i brojni drugi pripadnici ljudske vrste. Ponajviše se odnosi na njihov značaj u metafizičkom i religijskom smislu, te se ciničnim poređenjem navodnih muka sagovornika, sa onim što je za čovječanstvo prošao Isus, pravi paralela koja treba da pokaže da on stoji rame uz rame sa Spasiteljem. U tom smislu, boljke i traume kroz koje prolaze svi ostali beznačajne su u odnosu na kompleksnost patnji kojima je naš sagovornik izložen.
Kako to obično biva, subjekti žaljenja najčešće su oni koji se nose sa problemima koji nisu niti veliki, niti nerješivi, a žaljenje im služi kao izduvni ventil kojim truju okolinu. Zvučni signali iz njihovih usta ne služe kao vapaj za pomoć ili potragu za savjetom kako da se konkretna situacija razriješi. Njihovom soju ukazivanje na muke služi kao poligon za iskazivanje sopstvene bitnosti okolini koja je primorana da ih sluša. Pošto obitavaju u svakodnevnici ljudi koji zapravo proživljavaju govnjivu stvarnost, potrebna im je tačka društvenog vezivanja sa istima, pa to nalaze u priči o mukama, pogrešno misleći da svi koji pate neprestano kukaju.
Za razliku od njih, ljudi koji zaista prolaze kroz velike životne patnje, svoje muke uglavnom nose u sebi, često i do tačke implozije, koja umije da dovede do katastrofalnih posljedica kako po lice koje pati, tako i po okruženje. U situaciji kada se nađu primorani da slušaju verbalno iznošenje fekalija u formi neosnovanog žaljenja, izriču sintagmu iz naslova, držeći da će sagovornik shvatiti besmislenost svog izlaganja i ućutati prije nego što situacija eskalira.
- E moj Đole, najeb'o sam puno. - Šta je bilo, brate? - Ma treba sutra da idem da karam onu malu Slađu, a otiš'o mi hladnjak mjenjača na Bembari. Moraću da idem čoperom do nje, a već kreću ovi jesenji vjetrovi. Smrznuću se. A još moram da kupim kondome, a ovdje nigdje apoteke. Sinoć stuk'o dva paketa, jebiga. - Muke, brate moj. Samo je Isus više patio. - Šta si ti tako nadrndan? - Reče mi gazda jutros da firma ode u stečaj i da nema ništa od poslednje tri plate. Nemam ženi od čega da platim banjsko liječenje jer je lomila kuk, a već mi prijeti razvodom jer mi se više ne diže ni uz Kamagru. Tako da prestani da sereš kako je tebi teško da te ne zategnem iz lakta pa nećeš kod Slađe morati da ideš motorom, već vazdušnom linijom. Pizda ti materina ona bezdušna, baš!
Slikoviti prikaz situacije u kojoj se životni problemi poput konjske balege kaleme nad čovjekom, dovoljnim intezitetom da je prva asocijacija na iste vrana kao simbol smrti. I to ne jedna ptičurina, već njena trocifrena oznaka, kao način da se dočara ozbiljnost problema. Iako se vrane najčešće dovode u vezu sa penzionerima, odnosno onima koji su jednom nogom u grobu, a drugom na kori od banane, izraz ima daleko širu primjenu. Može zahvatiti bilo kojeg pripadnika homosapiensa, iako češće pogađa nosioce XY hromozoma, što zbog visokog društvenog standarda koji moraju ispuniti, što zbog velike doze samokritičnosti koja ih još više dublje u ponor. Vrane se u ovom slučaju simbolično predstavljaju kao vjesnici smrti, čime se simbolično ukazuje na magnitudu nedaća koje guše postojanje jedne ljudske individue.
U trenucima kada život šiba pojedinca sa svih strana, udarajući ga palamarom bitisanja snažnije no što može podnijeti, od udaraca se šamuti u glavi. Takav poredak stvari, ako duže potraje, dovodi do umišljanja vrana nad glavom kako kruže kao nad lešinom. Ponekad ih čovjek i počne sam prizivati da ga liše muke, jer je bolje da ga one iskljucaju par sati, nego da ga život jebe dok se prirodnim tokom ne ugasi. Njihovo klepetanje krilima postane jedino šta čovjek vidi, čuje i osjeti i potpuno ga preuzima. Tada eksterni stimulusi u vidu zadovoljstava daleko manje djeluju, a kao jedini bijeg koji ne uključuje prvo drvo i konopac u kombinaciji sa 'ladnom Moravom jesu velike količine Zaječarca ili Bromozepama.
- Ma ne treba ti uopšte mnogo para ako hoćeš nešto da pojebeš. Uvijek se govorilo "seks je zabava za sirotinju". Ima pičke i za uboge. - Jeste, brate, al' u mjesecu Limburgu. Kad te pet puta dnevno zove gazda koji hoće da ti da otkaz jer kasni aprilska plata, a već je novembar pa nemaš za kiriju, kad ti satrune pod na Golfu pa još malo možeš da ga voziš tabanima ko jebeni Fred Kremenko ili kad počneš da pljuješ krv jer pušiš dve pakle krdže dnevno, pitao bih te jesu li pare bitne. - Šta hoćeš da kažeš, da ne jebeš zbog toga? - Ne samo to, majku ti glupu, nego i da imam šta da jebem ne bi mogao da mi se digne jer imam sto vrana nad glavom. Samo čekam kad će i one da mi se poseru u usta pa da mogu mirne duše da se 'besim. - Au, tebra, al' ga da ti mračiš. Idi u kurac, evo ti džok da makar vidiš sto zmajeva umjesto tih vrana.
Posljednji stadijum iskazivanja nezadovoljstva potpunim izbjegavanjem od strane ženskog roda. Dok se ostale karakteristike, kao što su facijalne nepravilnosti, govorne mane i tjelesne deformacije podrazumijevaju kao faktori koji povećavaju seksualnu repulsivnost, smrad je, iz perspektive njegovog nosioca, teže uočljiv. Poznato je, naime, da svoje govno ne smrdi. I dok je pojedinac apsolutno svjestan svojih vidljivih, tjelesnih mana, smrad je nevidljivi činilac koji ga ometa u snošaju. Taj nevidljiv demon ga, baš kao i reputacija, istovremeno i prati i ide ispred njega, signalizirajući okolini da se na vrijeme skloni, pogotovo ženkama, koje svoju vulvu ne daju nekome čiji tjelesni miris podsjeća na černobilsku radijaciju. U verbalizovanoj formi se javlja kao monolog pred ogledalom nakon još jednog ženskog odbijanja u klubu, ali i u razgovoru s ortakom koji bi se, po pravilima logike, da zaista smrdi, udaljio od njega. Kada su sve fizičke, verbalne i intelektualne komponente ispravne i funkcionišu makar na nivou prosjeka, a uspjeh, čak i onaj ispod prosjeka, izostaje, racionalnom umu ostaje da postavi pitanje da li je razlog neuspjeha u izlučevinama koje se sa znojnih pora šire vazduhom invazivnije od Koronavirusa.
- Đole, jes' ti ono izlazio s Milicom? - Jesam, ne pitaj me ništa. - Što? Mislio sam da ćeš umočiti. - Jok, brate. Izašli jednom, poslije me blokirala svuda. Još sam bio normalan, uopšte nisam prič'o o politici ni o Dejvidu Ajku. - E, jebiga. Ko ga jebe ima žena, ajmo na Zaječarac. - Ima kurac. Ko da smrdim, svaka kojoj se približim me odjebe. Poč'o sam facijalne ekspresije da im pratim kad priđem da neće neka možda nos da pokrije. Aj ti kupi Zaječarca u prodavnici ja te čekam na klupi, da se provjetrim malo ako smrdim.
Uzvik upozorenja s ciljem odvraćanja pripadnika starije populacije od činjenja ishitrenih, nepromišljenih i njihovim godinama, neprimjerenih poteza. Kada čovjek mladost provede u grču egzistencijalne borbe, što one fizičke koja uključuje nemaštinu, što one duhovne koja uključuje promišljanje, starost dočeka neispunjen i neiživljen. Kockice prirode se, kod iole zdravorazumskog bića koje strijemi napretku, uglavnom poslože tako da u poznijim godinama raspolaže sa više resursa nego što je to bio slučaj u mladosti, a sa obezbjeđenom egzistencijom u fizičkom smislu, kroz maglu se vraćaju i ona egzistencijalna promišljanja duhovnog aspekta, u svojoj neproživljenoj divljoj formi. No ironija života sa posebnim guštom miješa karte običnom čovjeku, stvarajući rascjep između onoga šta je mogao biti i šta jeste. Jer kao što je čovjek najpotentniji u kasnom pubertetu, tada ima najmanje znanja i umijeća da se ogrebe o vulvu, a kasnije, kada ima znanja i resurse, potrebna mu je Viagra da bi digao vršnjaka, ili antidepresivi da bi uopšte bio voljan da to čini. Tako je i sa kosom koja, kada jednom posjedi, daje znak da je vrijeme da se prestane sa zajebancijama poput ekstremnih sportova, posjetama javnim kućama i kupovini motocikala od 1000 kubika. Kada snijeg padne na glavu, znači da su proljeće i ljeto prošli, a da je zima sa sobom donijela odgovornost kako da se preživi hladnoća i na put iznjedri nova generacija, koja će, uz malo nade, bolje proći u mašini života. Pozne godine su vrijeme da se prežali period kada je život prolazio pored nas dok smo ga nijemo posmatrali, usredotočeni na trenutne probleme, nesvjesni prolaznosti i nemogućnosti otkupljivanja vremena. Bijele dlake iz nekad crnomanjaste grive signal su da se prihvati odgovornost i ostatak života proživi u miru, povučeno i staloženo. Jer neke želje su s razlogom zapisane da ostanu neispunjene.
- Mali, de mi reci, kakav si ti ono motocikl gledao na Kupindu? - Što, deda? - Ma imam neke ušteđevine od penzije, pa bi ti deda malo dodao da kupiš, ako mi daš da se malo provozam. - Deda, nemoj se ljutiti, ali snijeg ti je na glavu pao. Baba kaže da te artritis dobro drma. Nemoj da bude da sam te ja nagovorio da sjedneš na motor, pa da me ćale presauga ko onomad kad sam komšijinog ovna pustio na put za vrijeme moto trke.
Jedan od postulata postojanja čovjeka od pojave robno-novčane razmjene. Kada se u obzir uzme da prosječan radnik ne bi mogao zaraditi bogatstvo bilo kojeg od današnjih milijardera, sve da ima satnicu guvernera singapurske banke pomnoženu koeficijentom plate srpskog političkog poltrona u upravnom odboru državne firme, jasno je da je put do bogatstva popločan svime, osim radom. Savijanje kičme, bilo u smislu fizičkog rada, poput rudarenja, asfaltiranja puteva, pa sve do intelektualno zahtjevnih radnji kao što su predavanje matematike u školama, može donijeti određeni nivo pristojnog življenja, ali ne i bogatstvo. Jer da bi se novac gomilao, potreban je eksponencijalni priliv prihoda u odnosu na uloženi rad, dok je pak, mentalitet osmočasovnog radnog vremena ne samo proporcionalno plaćen vremenu utrošenog rada, već je, u uslovima trulog kapitalizma, daleko potplaćen. Kada se takva činjenica dovede u vezu sa jazom između radničkih prihoda koje prati obaranje cijene rada sa jedne, a sa konstantnim rastom cijena s druge strane, jasno je da pošten rad i kičmanje još malo postaju nedovoljni za puko preživljavanje, dok snovi o bogastvu nestaju u magli. Stoga, poštenom radniku kojem se oči cakle kada ugleda skupocjene stvari, a koji pri tome nije razvio stoičke sposobnosti mentalnog obezvrijeđivanja istih, jedino preostaje da se okrene kriminalnim radnjama, mešetarenju i lihvarenju, a u slučajevima izostanka gadljivosti, prostituciji. Ali prostituciji u smislu pronalaska bogatog sponzora, jer klasične prodavačice ljubavi pošteno rade po principu uloženog/dobijenog, te bez obzira na visinu cijene koju daju svojoj vulvi i dalje spadaju u radničku klasu, iako ne podliježu porezu.
- Nije mi jasno odakle Jeleni onoliko novca? Jebote, za 8. mart je dobila Guess tašnu i neke Gucci cvike. Sve skupa košta preko 400 evra. Kako jebote kad radi ko pripravnik-volonter? Da nema neki dodatni posao? - Ima, ima, al' horizontalni. E moj Đole, zelen si ti još, džaba ti što radiš ko konj. Nikako da naučiš da kičma ne može mnogo zaraditi. To što Jelena ima, može zahvaliti svojim jebačima iz kriminalnog miljea koji joj implante u sisama i druge poklone finansiraju od prodaje koksa. - Šta predlažeš onda, da i mi krenemo da valjamo gudru? - Ma jok, novac nikog nije usrećio, iako se čini da je tako. Nego 'ajmo mi kod Miška u kafanu na Zaječarac. Zaposlio novu konobaricu, mala je k'o puce. Ako bog da i ona će kičmati, al' na leđima, ako me razumeš.
Odnosno, postoji jasno omeđena granica do koje možeš ići i do koje tvoj potencijal može dosegnuti. Bez obzira na jeftine motivacione poruke koje propagiraju da se "može ostvariti sve što zamisliš" i da "je nebo granica", stvarne mogućnosti daleko su drugačije i dokazane hiljadama godina ljudskog iskustva. Neko ko je visok metar i šumsku jagodu, ne može postati NBA plejmejker, bez obzira na agilnost i spretnost sa loptom, kao što mladić čije lice izgleda kao Hirošima 1945. ne može realno očekivati da će smuvati prepičku, bar ne bez adekvatne finansijske injekcije. Granice ljudskog potencijala su čvrste i realne, a vascijeli trud i zalaganje čovjeka će odvesti samo donekle. Kada se dodirne granica za čiji prelazak ne postoji viza, tu ne pomažu ni motivacioni govornici, ni obilje knjiga o samopomoći. Jedini lijek je prihvatanje surove realnosti da su naši talenti, sposobnosti, genetske predispozicije ucrtani u knjizi sudbine, a da gumica za to mastilo još nije izmišljena. U životu možeš dati onoliko koliko objektivno imaš, a svako davanje preko toga dovodi u ekonomsku propast, ludilo ili poroke, a najčešće - sve od navedenog, zajedno sa razočaranjem, koje, ako u dogledno vrijeme ne preraste u prihvatanje stvarnosti, čovjeka može otjerati u ambis depresije i suicida.
- Tebra, razmišljam da se oprobam u bodibildingu. Krenuo sam u teretanu. Mogao bih za koju godinu i da se takmičim. - Đole, ne znam kako ovo da sročim, ali nije to za tebe. - Što? - Em imaš dva metra, em su ti kosti tanke i dugačke. Više mesa ima na izgladneloj džukeli, nego na tebi. Ne možeš se pružiti više nego što si dug, niti možeš napakovati više mišića nego što ti je majka priroda dala. Aj da mi idemo na špricer i Zaječarca, pusti takmičenje profesionalcima.
Alternativa odomaćenoj uzrečici ''nek bude kako je zapisano'', korištena od strane religioznijeg dijela populacije u posljednjim stadijumima prihvatanja bezizlaznosti situacije. Uzdah defetizma, uzdah vjere u više sile, jer iako se riječ ''bog'' koristi u sintagmi, njegovo značenje je šire, pa obuhvata sve sile poznate onome ko utjehu traži u njoj. Kada svi argumenti borbe presahnu, a na kraju slijepe ulice se konačno ocrta zid, čovjeku ostaje samo da se nada kako ''neko gore zna najbolje'' i da za njega ima plan, te da ništa što uradi neće zaustaviti točak života; isti onaj točak koji se bjesomučno kotrlja prema zidu, spreman da se raspe na komade i bitisanje iz teškog pretvori u nepodnošljivo. Božja, ili viša sila je posljednja instanca, ideal ljudske nade u kojoj zapis sudbine otkucan od strane višeg bića ne može biti loš za nas, ma kakav bio, jer mi na to ne možemo uticati, a bogom izaslani događaji nisu dobri ili loši, već indiferentni. Ipak, u izgovaranju ove rečenice ostaje dijelić nade da će se situacija povoljno završiti po nas. Da će božja sila imati milosti, a kauzalnost događaja će nekako zaustaviti točak života prije nego što nas pregazi. Ponekad prerano predamo kormilo u božje ruke, a izgovaranjem naslovne rečenice gubimo kontrolu nad vlastitom sudbinom, dijelom iz straha i neznanja, a dijelom zbog lijenosti. Lakše je konju bez samara, pa makar i kada taj samar može biti spasonosan, u smislu da konja izmori prije nego što dođe do provalije. Ko zna, da smo malo više truda posvetili kormilu našeg broda, umjesto što smo dopustili talasima da nas nose, možda bismo se dokopali kopna, umjesto što molimo boga da nas izbavi od oluje.
- Mali, jel učiš ti šta? Kaže majka da ti je sutra kontrolni iz matematike. - Ma ćale, kasno mi je sad da počnem, kad nisam učio prije. Biće kako Bog kaže, možda i ne budu teški zadaci. - More, gasi taj računar i 'vataj se knjige da ne uzmem opasač pa ćeš da vidiš svog boga i prije nego što ti nešto kaže. Mrš u sobu, bre!
Odnosno, ne može svako biti jedan od srećnika koji bez po muke defiluju kroz život, s osmjehom na licu, dok ostatak zajednice, pritisnut mukom bivstvovanja, turobno korača stepenicama egzistencije, vječno tmuran i zaokupiran svakodnevnicom. Izraz potiče iz seoskih sredina u kojima je uvijek obitavao neki veseljak, najčešće pijanica ili ludak koji je izbjegao institucionalno smještanje, pa je umjesto zavezan u košulju, dane provodio pjevajući kadence selom i zajebavajući radni narod.
U prenesenom značenju, izraz koriste mudrije, mahom starije glave, oguglale na životne nedaće, kako bi mlađim generacijama pokazali da ih kroz život uglavnom čeka mukotrpan rad i trud, sa nepovoljnim odnosima uloženog i dobijenog, jer u kocki života rijetki dobiju dobre karte; karte zbog kojih idu po selu i pjevaju. U savremenoj upotrebi, izraz je dobio konotaciju koja nema veze sa pijanicama i ludacima, već se odnosi na objašnjavanje društvenih odnosa između onih koji su na hijerarhijskoj ljestvici duboko u kaljuži i onih malobrojnih, koji hodaju oblacima. Nije bitno da li neko kroz selo ide pjevajući zato što je dobio na lutriji, ili se prijavio na Zvezde Granda pa je usljed predivnog glasa ili češće - čudnovatog stasa, zaradio ogroman novac pa mu je sudbina promješala karte tako što mu je na čoju poređala same aseve. Tvoje to nije, tvoj put je mukotrpan, a na njemu nećeš pjevati, pa bi bilo najbolje da se zadovoljiš time da makar ne plačeš. Nije svačije kroz selo pjevati, jer ne mogu svi imati sreće u ovom svijetu, a zarad lakšeg bitisanja na kugli zemaljskoj najbolje da ne preispituješ zašto taj "neko" nisi ti.
- Šta je bilo, Đoko? Što si utučen? - Jebo majku, gledam Mitar dobio na bingu 15.000 evra, odigrao jednu kombinaciju i ubode ga. Sere ga ko Jarića, mamu mu. Ja prije neki dan htio da odigram kombinaciju i zašteka aparat. Konobarica rekla gazdi da sam ga sjeb'o, pa me ovaj najurio iz kafane. - Nije svačije kroz selo pjevati, moj ti. Mitrova familija ti je u selu vazda bila gazdinska, a znaš da Đavo sere na veliku gomilu. Nije svačije po selu pjevati, pusti đavolju rabotu, kako došlo tako prošlo. Bolje i pošteno plakati, nego đavoljom misterijom pjevati. - A vala i jes' tako. - Nego, stiže nam neki utovar sutra na građi, pa bi nam dobrodošao da pomogneš da to iskipamo. Posle te vodim na janjetinu i Zaječarca pa ćemo i mi malo kroz selo zapjevati.
