Miris je čulo koje daje teksturu životu, jezik koji definiše grube obrise stvari koje nas okružuju...Miris može da nas upozori ili da dozu povjerenja.Može da odluči u koga ćemo se zaljubiti.Miris može da pomuti um i da bude ozbiljan okidač za emocije.Može da nas ošamuti i odvede u raj.
Dok muzika otvara portale za nove svjetove i maštarenja, miris vraća u one u kojima smo već obitavali.
Nesvjesni dnevnik koji mozak vodi o našem životu.
Većina mojih sjećanja zapisana su u mirisima...

Tvoj život je priča. Dani se obrću brzo, tako brzo da ih ne možemo upiti. Nered naizgled slučajnih događaja. Pogledaš u prošlost i podvučeš neke određene trenutke kao važne, kao vitalne u glavnom zapletu tvoje priče. Uzmeš da pratiš svaku nit do njenog porijekla, do mjesta nastanka, usput pronalazeći raspršena znamenja i ironije, sve dok se sve to ne počne da izgleda neizbježno, i tvoj život krene da ima smisla. Ti već znaš kako će tvoja priča da se završi, ali opet imaš neku želju da neke dijelove preskočiš, "umirući" od želje da saznaš šta će sledece da se desi.

No, ponekad kada pogledaš sve i svatiš da zaplet tvog života nema više nekog jasnog smisla. Mislio si da si svo vrijeme pratio tok priče, ali ponekad se pronađeš zadubljen u odlomcima ne razumiješ baš najbolje. Čas ti se učini da je sve bitno i podvučeno, a čas da ništa nije bitno. Samo zbrka spetljanih trenutaka koji izgledaju kao da ni ne pripadaju istom žanru, a značenje im se mijenja u zavisnosti koje dijelove istaknemo i podvučemo.

Kakva je to uopšte priča? Možda samo još jedna životna priča o odrastanju, ista ona koju su i tvoji roditelji ispričali, samo sa drugačijim likovima? Je li tvoj svakodnevni život dio priče o nastanku nečeg zaista epskog? Da li nesvjesno ideš dalje samo preko tuđe milostinje, pogrešno tumačeći vlastitu sreću kao vlastiti uspijeh? Jeste li lik u ljubavnom romanu,...u tragediji,... putopisu, ili samo samo u još jednoj priči koja služi kao opmena? Jesi li na vrhuncu nekog srceparajućeg obrta, i da je ovo sad najbolje što će ti ikad biti?

I dok prelaziš palcem kroz godine koje čitaš, možda zapravo nikad ne saznaš gdje to sve vodi. Jedino što znaš jeste da postoji nešto više u toj priči. I da ćeš uskoro se osvrnuti na ovaj dan u potrazi za tragovima o tome što će se dogoditi, ponovno čitajući sva poglavlja koja si preletio da bi došao do dobrih dijelova. I sve to samo za da bi saznao da sve što je potrebo jeste da sami odaberemo svoju avanturu.

Zapravo čim se rodite život vam proleti pred vašim očima.

Cijeli eoni su proživljeni u tih prvih nekoliko mjeseci kada se osjećate neodvojini od samog svijeta, s tim što ne radite apsolutno ništa, nego samo gledate kako vrijeme prolazi.

U početku, vrijeme osjećamo posredno, kao nešto što se događa s drugim ljudima. Naviknuti smo na život u trenutku, jer ne postoji nigdje drugo gdje možemo otići. Ali ubrzo, život se počinje kretati, i vi se naučite kretati s njim. Nesvjesno uzimamo zdravo za gotovo to što smo drugačija osoba svake godine, Unaprijeđena s nekim drugačijim tijelom ... drugačijom budućnosti. Tričimo uokolo tako brzo, tako da svijet oko nas izgleda kao da stoji mirno. Toliko da ljetnji raspust može se protegne u vječnost.

Onda odjednom počnemo da osjećamo da se vrijeme kreće prema naprijed, učeći svoj ritam, a tu i tamo preskači svoj ritam, čineći kao da je tvoj rođendan stiže dan ranije svake godine.

Trebamo razmotriti ideju da mladost zapravo nije protraćena na mlade. Da njihove drame nisu veće nego što bi trebale biti. Svatiš da njihovi osjećaji imaju savršen smisao, nakon što se prilagodiš toj "inflaciji". Tako da za nekoga ko prolazi kroz mladost, život izgleda epski i tragično samo zato jer jeste. Svaka obična dnevna prepreka lako može iskriviti luk "tvoje priče". Jer svaka buduća godina vrijedi malko manje nego prošla. I sa svakim rođendanom samo kružimo natrag i prođemo istu tačku oko Sunca, želeći jedni drugima puno "sretnih povrataka".

No, ubrzo osjećate da se krug počinje stezati, i shvatite da taj krug je ustvari spirala, a vi ste već na pola puta. Kao da vam se sve više dani ponavljaju, polako počinjete odbacivati terete, i počinjete osjećati čvrsto privlačenje ka centru vaše gravitacije, balast uspomena za koji se držite, dok sve ne počnete da se krećete nekom svojom vlastitom inercijom. Dakle, čak i kada sjedite mirno, osjećate se kao da trčite ka nečemu. A čak i ako sutra će te "trčati" malko brže, i protegnuti svoje ruke malo dalje, i dalje ćete osjećati sekunde kako lagano izmiču dok plutate po putanji.

Život je kratak. A i život je dug. Ali ne baš tim redoslijedom.

Tvoj život je napisan neizbrisivom tintom. Ne postoji mogućnost brisanja prošlosti, prepravljanja grešaka, ili ispunjavanja propuštenih prilika. Kad je trenutak je gotov, vaša sudbina je zapečaćena.

Ali, ako pogledate bliže, uočićete da se tinta nikada stvarno ne osuši na našim iskustvima. Ona mogu mogu da promjene svoje značenje što više gledamo na njih.

Postoje načini razmišljanja o prošlosti koja nisu puka nostalgija ili žaljenje. Neka vrsta ispitivanja koja obogaćuje iskustvo nakon sagledanja činjenica. Boravljenje u prošlost omogućava svjež kontekst koji dolazi vremenom, kontekst koji popunjava sliku; koji čuva uspomenu na životu, a ne samo kao karikaturu sebe. Tako da možete pogledati neko prilično bolno iskustvo, i slobodno nazvati ga po imenu.

Vrijeme je najmoćnija sila u svemiru. Ono može pretvoriti diva u nešto potpuno ljudsko, samo pokušavajući da načini svoj put. Ili ti reći šta ste stvano osjećali prema nekome, čak i ako to niste mogli spoznati u to vrijeme. Ono može staviti tvoje dječačke snove u kontekstu s bremenom odraslog čovjka ili pretvoriti univerzalni koncenzus u jednostavni neugodni hir. Ono može otkriti pukotine u vezi koja se nekad činila savršenom ili zadržati prijateljstvo samo pomoću misli i sjećanja, čak i ako tu osobu nikada nećete vidjeti opet. Ono može okrenuti tvoju najveću sramotu u izvor tvoje najveće moći, ili okrenuti naboj ponosa u nešto beznačajno, učinjeno iz pogrešnih razloga, ili napraviti da ono što ti se činilo kao kraj svijeta izgleda kao normalni dio života.

Prošlost je ipak još uvijek uglavnom prazna stranica, tako da smo osuđeni da je ponovimo. No, i dalje je vrijedna sagledanja ako nas to donosi bliže istini.

Možda to i nije tako loše, živjeti u prošlosti, izgubiti se u zbrci sjećanja, kako bi zaustavio pojednostavljenje vremena, i stavio neku vještinu natrag unutar njega. Možda bi trebali misliti o sjećanju kao obliku umjetnosti u kojem se pravi posao počinje čim se tinta stavi na platno. I znamo da umjetničko djelo nikad se ne može stvarno završiti, samo ga možemo napustiti...

Toliko se može reći u pogledu. Takav nejasan intenzitet, ujedno invazivan i ranjiv. Blještava rupa crnine, neprozirna i bez dna. Oko je ključanica kroz koju se svijet ulijeva i kroz koju svijet iscuri. Na nekoliko sekundi, možete zaviriti u trezor, koji sadrži sve što jesmo. Ali, da li su oči prozori duše ili pak vrata percepcije, to nije bitno: jer još uvijek se nalazite izvan te "kuće". Kontakt okom nije zapravo kontakt u pravom smislu te riječi. To je sve samo lagani pogled, gotovo omašen i nedirektan, toliko da možete osjetiti kako klizi mimo vas.

Ima toliko toga što skrivamo u skladištu. U ponudi se nalazi tek uzorak toga ko smo, ono što ljudi žele da budemo. Ali tako rijetko ćemo zastati da pogledamo unutra, i pustiti da se naše oči prilagode, i vide šta je stvarno tamo. Zato što i ti isto viriš iza vlastitih vrata. Možeš staviti sebe vani, pokušavajući odlučiti koliko svijeta da pustiš unutra. Drugi mogu lako da te odmjere i nastave svojim putem. Oni nas mogu vidjeti jasnije nego što bi sami ikada usitinu mogli. Tvoj trezor je jedini u koji ne možeš da zaviriš, da ga odmjeriš i sumiraš u trenu.

Tako svi ustvari samo razmjenjujemo poglede, pokušavajući reći jedni drugima ko smo, pokušavajući uhvatiti tračak sebe, imajući osjećaj kao da tražimo u mraku.

Rođeni smo u vozu koji je u konstantnom pokretu. I iako imamo osjećaj da stojimo u mjestu, vrijeme prolazi kraj nas, tačno tu gdje se sjedimo u našem sjedištu.
No, s vremena na vrijeme pogledaš, i zapravo osjetiš inerciju, i gledaš kako se sadašnjost pretvara u sjećanje. Kao da neki budući ti se osvrće i gleda u prošlost.

Jednog dana ćeš se sjetiti ovog trenutka,i on ce značiti nešto drugo. Možda će te navesti smijeh ili nabiti ponosom sa željom da mu se vratiš ili ćeš primijetiti neke pojedinosti skrivene u toj sceni koje do tad nisi primjetio. Možda ćeš pronaći neki budući reper za sagledavanje stvari koji će te dalje oblikovati. Pokušavaš ga osjetiti prije vremena, tražeći sitne tragove, kao da hodaš po sjećanju koje se trenutno događa, osjećajući čitav svijet kao da si putnik kroz vrijeme.

Svijet oko tebe je potajno čudan: neki detalji su zanimljivi i predodređeni, drugi pak dragocjeni i nepovratni, ali svi lagano izblijede u čudnoj teksturi dana. Pokušavaš pročitati lica oko sebe, sva su zabrinuta u dnevnim problemima, još ne shvatajući da je ovaj svijet već izvan njihove kontrole. Iako to ne mora biti tako, ali se nekako jednostavno tako podesilo.

Jer ustvari ti i jesi putnik kroz vrijeme, skačući u budućnost malim nesigurnim koracima. Samo dijete izgubljeno u stranoj zemlji bez mape i orjentira, s nemogućnošću da išta učini, neg da se utopi u dati momenat, bacivši jedan posljedni pogled prije nego sto nastavi dalje...

No, odjednom, jedan dio na je već star čovjek, koji se osvrće na život.
Čeka na vratima svoje unuke, koji pokušavaju mu doći u posjetu.

Ti si dvoje ljudi odvojenih okeanom vremena,
Jedan puca od želje da iskaže ono što je vidio, drugi koji čezne da ti kaže šta to sve znači...

Pokušavaš reći svijetu ko si na milon različitih načina. Neki su suptilni, drugi opet ne. Ali je svejedno: ovaj svijet te je već svezao. Kada si rođen stavili su te u malu kutiju,i stavili su naljepnicu, etiketu, na nju. Tako su mogli držati stvari organizovanim, a da ne moraju razmišljati o tome šta je unutra. S vremenom naučiš kako da se uklopiš, kako da upakuješ svoj identitet u raznim kombinacijama sve dok se ne osjećatiš kao da negdje pripadaš, da pripadaš negdje gdje možeš nositi svoju etiketu s ponosom.

Ali, postoji dio tebe koji nikada nije pronašao dom, dio koji je odskakao od svih kategorija koje su se činile ispravne. Baciš pogled na druge ljude, pokušavajući procijeniti koliko labavo se oni uklapaju u svoje vlastite živote, osjećajući čvor zbunjenosti skriven ispod oznake sa imenom. I shvatiš da smo svi samo stranci, stranci koji pretpostavljaju već znaju ono šta drugi će reći, kao da jedino preostalo da se priča o jeste ko pripada u koju kategoriju, a koje etikete su uvredljive i neprikladne.

Ponkad se zapitaš da li se te "kutije" raspadaju. Pomisliš da bi trebali pisati naše identitete jednostavno rukom, da govorimo za sebe našim vlastitim riječima,
uzimajući naše šanse u otvorenom svijetu i upoznati se s drugima takvi kavi jesmo,
pitajući ih: "Kako je to biti ti?"
-i biti dovoljno hrabari da priznamo da mi već ne znam odgovor na to pitanje.

Možda će značiti da smo napokon stigli, samo "raspakovali kutije" i konačno se osjećali kao kod kuće. A možda se i osvrneomo onda i zapitamo kako smo uspjeli živjeti u toj istoj kući tako dugo, a da nikad nismo zastali da se stvarno predstavimo.