metoda higijene
Uvid da vam sve u životu krene uzbrdo kad se okupate, ili barem kad imate čiste gače.
Većina mentalnih bolesnika i propalica, ako ne i svi, imaju zasrane, zapišane, pune drkotine i znoji gače.
Npr u shizofrenije bukvalno postoji simptom koji se zove nehigijena ili zapuštena higijena, i shizofrenija se smatra uzrokom, a ne posljedicom nehigijene.
Istina bi mogla biti obrnuta.
Neke poznate ličnosti poput Eckhart Tolle, Charles Linden, Reid Reichardt svjedoče kako su čitav život imali niz problema od mentalnih do finansijskih, i kako su negdje oko tridesete godine odjednom došli sebi.
Eckhart Tolle (autor Moć Sadašnjeg Trenutka) objašnjava kako je došao sebi jer je skontao da je on dvojica ustvari.
Reid Reichardt (autor mc2 metode) objašnjava kako je došao sebi jer je počeo slušati i prihvatati osjećaje.
Charles Linden (autor Linden metode) objašnjava da je došao sebi jer je skontao da je sve samo navika.
Ali ustvari velika je vjerovatnoća da su se baš tu noć sva trojica okupali, tj prestali biti prljavi.
Jučer ti ja idem prljavih gača, punih fleka od govana i drkotine u džamiju i sumnjam da su ona tri autora metoda za liječenje mentalnih bolesti se baš samo okupala i život dobio smisao. Reko meni će hodža pomoć, možda mi obavi egzorcizam ili skine sihre. Kad hodža reće, prije nego što sam mu čak prišao: "Sinko...higijena je bitna stvar, moramo biti čisti". Sve mi je bilo jasno.
Zadnjih 10 godina fata me anksioznost, izbacili me iz škole. Čekaj, pa baš od tad sam počeo nositi prljave gače na sebi.
Neki ljudi pogledaju smrti u oči, a neki ne mogu pogledati čovjeka u oči
Dosta toga se promijenilo. Znam da je to po milijunti put ispričana priča, ali je tako. Svako razdoblje ima svoje specifičnosti, ali neke elementarne stvari su ostale nepromijenjene. Tako je bar trebalo biti.
Uslijed modernizacije tehnologije, došlo je do modernizacije ljudi. Paradoksalno, ljudi ne da nisu napredovali, nego su izgubili i osnove.
Sjećam se kako smo kao djeca po cijele dane igrali. Igrali smo samo da ostanemo duže na terenu. Svađe su bile konstantne, ali se nije pridavalo puno značaja. Sve bi si rekli u lice, bez uvijanja. Ako bi se i potukli, nakon toga bi bili još i bolji prijatelji. Nije se nikad tuklo do kraja na podu.
Traume su bile mnogobrojne, kvartovi opasni, teško se živjelo, ali se nije osjećalo jer nam je život bio igra.
Danas, igrališta su vrhunski opremljena, a djece nigdje. Svi biraju svoju zabavu, ni filmovi se skupa ne gledaju. Svi se razonode individualno. Sve što ne zadovolji u potpunosti očekivanja, smatra se izgubljenim potrošenim vremenom.
Bolje se živi, a ponašamo se kao ništa ne valja ako nemamo sad i odmah. Ljudi se ne gledaju dok pričaju, draža im je virtualna stvarnost gdje su svi kraljice i kraljevi. Živimo u vremenima gdje se internetski nasilnici smatraju problemom. Mi smo imali prave nasilnike i nije se pričalo o tome ako baš nije bilo kritično.
- Imaš li mi šta reći u lice?
- ( pognuta glava) Ne, zašto?
- Frajer si preko wapa u grupi. Gledaj me u oči i ponovi. Neću te ni tući niti ću otvoriti usta.
- (pognuta glava, muči)
- Radia san s ljudima s PTSP-om sam, radia na intenzivnoj, nesreće na poslu, ima prometne, i svaki put sam gleda smrti u oči, a ti ne možeš gledati čovjeka u oči, sramotno jedna. Budeš li pizdia ponovo u grupi, nabit ću ti taj mobitel u grlo.