Ne znam šta je ovo, ali moram da ga imam
Životni moto pod kojim žive ljudi koji iznenada dobiju priliku da se susretnu sa nečim sa čime nisu da tada. Ne znaju kako to da koriste, ne znaju šta će im, čemu to uopšte služi, ali znaju da jednostavno moraju da ga imaju. Posle to nešto samo skuplja prašinu i privlači pažnju i traži hranu.
Kao tviter. Ili deca.
Snadji se
Poslednje što čuješ pre nego što te košarkaška lopta, stolica ili neki drugi predmet pogode (najčešće u glavu). Igra je smišljena od strane neiživljenih sadista. Po pravilima, kažeš Snadji se i ka svojoj žrtvi najjače što možeš uputiš izabrani predmet koji bi ona trebalo da uhvati. Ako žrtve usled čestog "igranja" razviju reflekse, prelazi se na sledeći nivo. Onda prvo baciš npr loptu, sačekaš i tek onda kažeš Snadji se. Žrtva ima dovoljno vremena da se okrene, napravi užasnuti izraz lica i počne da mlatara rukama. Sjajna igra za maltretiranje osobe koju mrzite, ali pripazite, možda i posumnja kada 6 puta za redom birate samo nju.
