
Vrlo često ljudi nemaju oči za tvoje strahove iz prostog razloga što ne mogu da ih osete, već samo da naslute po sebi. Onaj koji gleda mene ispod nestabilnog plafona se naće plašiti za sebe, vać samo pomisliti kako mora da boli kad se malter obruši. Zašto onda iznositi unutrašnji strah pred ljude, čak ni najbliži ne mogu u potpunosti da te shvate, ma koliko govorili i mislili da mogu. To je jednostavno tako, a na nama je da odlučimo da li želimo da verujemo u to. U svemu tome najveću ulogu ima podsvest, nešto što ne možeš da kontrolišeš i nešto što čini 80% tebe.

Saglasna sam sa tobom u pogledu da jedan razlog može da destabilizuje ličnost i da to može da je povuče u sebe. A opet, i strah je u nekom vidu dobar, poželjan, čak i zdrav. Strah od rušenja plafona te čuva od istog i veći su izgledi da nećeš završiti sa malterom na glavi ako se paziš mogućeg nemilog događaja.
Ponekad je najbolje neke misli čuvati u sebi. Znati nešto o drugom je znati ono što ne treba, lakše je kada se bazazlene stvari iznose pod nebo.
