Jedan od načina da se podsjetiš da zdrav život, kao onaj koji promoviše „Mens helt“, može biti poguban k'o loša rakija. Majko moja mila, i kad se ode na tu rekreaciju u po praznika, bolje da se ljudi odmah poubijaju. Eto, tako se dogodi da se neki srećo sjeti zdravog života u sred crnog januara, a u životu lopte nije vidio, ni na času geometrije. Veli, bolje da se malo izduvamo, da izbacimo otrov što se nakupio oko Nove godine iz sebe. Nađe se još nekolcina prosvjećenih, željnih fizičke aktivnosti, reklo bi se nedojebanih da nismo svi takvi, nedojebani, pa zagovaraju takav tip opuštanja. Našli smo i fiskulturnu salu po mjeri, malih dimenzija, da se manje trči i daleko od grada da nas niko ne gleda. Opremili se u autfitu fizičkog vaspitanja 80-ih- bijele čarape, plave gaće, bijela majica, patike starke ili za noviju djecu milfače. Zaboravio sam svoje patike, pa sam morao da pozajmljujem i mjenjam tuđe tokom pauze, te sam nekad igrao u tijesnim, a nekad mi ni sapon mog bika ne bi pomogao. Podijelili se u ekipe, i odredili partije u trajanju po 10 min. Kako niko od nas nije vičan sportu ,nema dominantnih, i rivalitet je dostigao tačku ključanja. Moja ekipa je prva istrčala na teren. Počeli smo žestokim tempom, pa smo poslije dva minuta tražili timski medicinski tajm aut i zaglavili pod česmu, nismo je pustili dok nije presušilia, jebalo me suvo meso i jaka hrana, sve mi pjena na usta udarila od silne soli. Naravno, u kombinaciji sa cigarama i alkoholom koji se konstantno unosi u organizam došlo je vrijeme za poluvrijeme nakon pet minuta žestokog fudbala. Već tri minuta nisam udahno ni frtalj vazduha, duvanski dim mi na oči udario, a dijafragma mi se mrtvouzice zavezala za slozenu. Nisam nikuda mak'o od kosidbe. Izgurali smo nekako do kraja, čak smo i postigli pogodak za koji se kasnije ispostavilo da je pobjednički, i koji sam proklinjao k'o Amfilohije pedere. Garant su nas ovi šupci pustili da pobjedimo samo da oni idu da odmore, a mi da igramo sledeću. Uđe iduća ekipa, svježa i brza k'o govno poslije dvije čaše rasola. Kako nismo mogli da im pariramo fizički, odlučili smo da nas pet igra bunker u reketu. Opet smo umrljali neki gol u stilu Inzagija i iz partije izašli klinički mrtvi k'o Šešelj. Dok smo mi molili ove da skrate vrijeme, oni su ga još produžili da više odmore. Konačno, prepustili smo bojno polje poraženim ekipama da sačuvaju čast, a mi presamićeni zauzeli svoje mjesto na klupi za rezerve. To je ličilo na sve osim loptanja. Cilj je što jače nabiti loptu i gledati da pogodiš protivničkog igrača, a ako ga ne pogodiš gledaj da ga bar ošineš po nogama na suvo, a gol ako potrefiš... Dok dežurni baja s nevjericom gleda neku igru u kojoj se lopta odbija k'o geler na sve strane, destruktivnost ratne generacije dolazi do izražaja. Džaba rešetke na prozorima i neonkama, delije su loptom odbile i poklopac sa vatrogasnog crijeva a kamo li milimetar tanke uvarene žice sa svetla. Ostavili smo čovjeku još pola termina gratis, nismo mogli više a i srušili bi salu da smo igrali do kraja. Koliko smo štete napravili, malo smo i platili. Odlučili smo da dovršimo termin u prvoj kafani. Onako iskrivljeni i pokidani, išli smo ulicom u koloni jedan po jedan, jer su se prepone razišle pa je i trotoar postao uzak, u, kafani smo kao što obično biva, ostali još tri termina. Izgleda da je jedina dobra strana ove rekreacije što poslije piva ide k'o šajte niz progon.