Sir stoji sam. Na kraju lanca. Niko nije ispod sira. Poredak je konstantan i ništa ga ne može poremetiti- ćevabdžinice >> psi >> mačke >> miševi >> sir. Dakle sir stoji sam. Svako ima nekog iznad ko ga jebe cijelog života ali za uzvrat ima i nekog ispod, na koga može da prosledi to jebuckanje i da se, eto, bar malo bolje osjeća i da nastavi sa životnom rutinom. Ali sir nema nikog. I najgori šljam svijeta se izdrkava nad sirom, koji čuči u nekom prknu svijeta i čeka smrt kao u komi, priključen na aparate za održavanje života. I mentalnog jebavanja naravno. Nema kome da prenese to nezadovoljstvo vječitom nepravdom i bolom pa ćuti i trpi, kipi u sebi dok jednom ne implodira, onako tiho, bez da napravi pometnju oko sebe, jer on je sir, on ne utiče na okolinu čak i kad prepukne on jednostavno ispari u vidu prašine.
Ne budi sir, sir stoji sam....