Eh, ta nostalgija...
Moj poslednji raspust beše pre 4-5 godina. Tinejdžerski dani ludila, najboljeg provoda, cuge, devojaka, zezanja, svega... Ni na šta se nije mislilo, osim na kvalitetno bacanje vremena uz gore pomenuto.
Tog leta sam se po prvi put odistinski zaljubio, posvađao se sa najboljim ortakom iz detinjstva, probudio se na nepoznatoj lokaciji (srećom, to je bio stan ortakove cice, tako da nije bilo neprijatnosti), upisao faks, našao šljaku, da zaradim neku kintu za letovanje, sve je nekako išlo nekim pozitivnim tokom. Idila.
Sve dok jednog julskog jutra, oko 5, neko nije pozvonio na vrata. Zvono nas je sve probudilo, ustali smo, i u nekoj blagoj ,takoreći, panici, otvorili vrata, i imali šta da vidimo. Dva mlađa policajca, u skoro punoj opremi, stajali su ispred vrata, govorivši mojim roditeljima moje ime i prezime, pokazujući na neki papir sa nekakvim sudskim pečatom i kojekakvim potpisom.
To je bio nalog za pretres stana. Po onome što je pisalo u nalogu, bio sam osumnjičen za proizvodnju i prodaju opijata, takoreći lakih droga.
Majčine oči, pune suza, gledale su u prazno, sa velikom nevericom i strepnjom šta će mi se desiti.
Mirno sam dopustio policajcima da pretresu sve što su hteli, i bez mnogo buke i ne znam ti ja čega, ispružio ruke i rekao im: "Momci, ajmo mi odavde, stavite mi lisice, predpostavljam da treba da me odvedete u stanicu, mislim da je najbolje da tamo završimo šta imamo, pošto ste završili pretres, da ne opterećujemo moje ovim glupostima", zatim se okrenuo ka majci i rekao joj: "Nemoj da se brineš, nisam kriv, sve će biti u redu, zamisli da sam otišao da služim vojni rok", kiselo se nasmejao, namignuo i krenuo polako.
Povijene glave, bradom nabijenom u grudi, vezanih ruku, silazio sam niz stepenice zgrade i prisećao se svih momenata gde sam mogao da budem umešan u tako nešto za šta me optužuju.
Sudija mi je odredio pritvor na neodređeno, dok je istraga u toku.
Proces se odužio, kako to već ide u nas Srba, sve natenane i polako, tako da sam naredna tri meseca proveo u sobičku u istražnom zatvoru, sa još par prestupnika zakona, koji su bili nedužni i nevini kao i svi koji se nalaze tamo.
Posle ta tri meseca pritvora, suđenje je potrajalo još par meseci, uz dosta sreće i dobrog advokata dokazao sam da nisam kriv, i da nemam veze sa tom organizovanom grupom.
Ukratko, poslednji letnji raspust sam proveo iza rešetaka, tako da mi je policija u saradnji sa državom usrala čitavo leto i nadu u dalje školovanje.
U međuvremenu, devojka me je ostavila, smanjio se krug društva, nije bilo više onog dobrog zajebavanja, ali sada su tu samo moji ljudi, od poverenja sa kojima ne mogu da upadnem u neko sranje poput toga.
I dan danas se stresem i prođu me žmarci kad mi priđu uniformisana lica da me legitimišu...
"Bilo, ne ponovilo se" što bi rekle naše babe.