Ulaziš u tramvaj. Brz pogled na situaciju: naravno, svi sjede, uz po kojeg mučenika koji se drži za šipku i održava ravnotežu dok vozilo ubrzava. Ali, sada dolazi najteža odluka - gdje stati? Skroz pozadi ima mjesta, može se uhvatiti dobar balans, ali naravno postoji i problem - sjedišta su daleko. Kod vrata stoji baba sa cegerom i pakosno odmjerava nevaspitanu omladinu koja joj ne dozvoljava da smjesti svoje smežurano dupe u jedno od sjedišta, a znajući njihovu svjetlosnu brzinu kada se oslobodi sjedište, i ta pozicija otpada. Srednja vrata, primamljivo, ali tu kontrolišemo samo jedno sjedište, i to ono za trudnice, tako da nam je vjerovatnoća uvaljivanja mala. Ostaje samo sredina tramvaja. Mjesto stvoreno samo za one najbrže, sa refleksima poput Lava Jašina iz najboljih dana. Vizuelni kontakt je ostvaren sa 60% sjedišta u vagonu, ali tu stvar nije gotova jer je brzina ključ. Treba primjećivati govor tijela, npr. uzimanje kesa sa poda, stavljanje šešira, zakopčavanje jakne, sve su to znaci da dotični namjerava da ustane, a onda, poput geparda koji zaskače mladu antilopu, u dva-tri koraka dolazimo i uskačemo u slobodno sjedište, na opšti užas gsp baba. Misija izvršena.