Naziv, odnosno nadimak "Četnik" je nastao još u doba kada su Turci tlačili srpski narod i kada su hrabri pojedinci iz tlačene raje iz bijesa i očaja bježali u šume, kako bi krvnicima došli glave. Formirali su čete u šumama i tako im dodijeliše naziv četnici.

Danas naziv četnik nije ono što je bio. Nekada, u tim vremenima ropstva, su se svi Srbi redom, počevši od Harambaše pa na dalje time ponosili. A danas, poneki Srbin će se uvrijediti ako mu kažu da je četnik. A neki će sebe, s ponosom, glasno i jasno, kititi tim nazivom gdje god to bilo moguće. Ovi koji će se naći uvrijeđenim su vjerovatno imali nekog u porodici ko se borio protiv okupatora sa zvijezdom na svojoj kapi (a među njima i ti koji su je nosili, naravno), i oni koji će na svaku nacionalističku, pa čak i samo patriotsku riječ uperiti prst u tog patriotu i reći "nacionalista"; ali, prije će ipak to samo misliti, a ćutati ko kurve. Kako god, činjenica je da će mržnjom zadojeni jezici naših nam lijepih komšija katoličke i islamske vjeroispovjesti, bez obzira na naše opredjeljenje, za svakog od nas reći da je četnik.

Kako su godine prolazile, tako su se i vremena mijenjala. Poslije Turaka dođoše ovdje novi neprijatelji, samo se manje zadržaše. U tim novim, drugačijim vremenima u redovima četnika bili su ljudi čije mišljenje biješe formirano od strane Harambaše. Četniku se znalo oteti da zakolje ponekog srpskog vojnika, ženu ili dijete, nekog iz naroda čiji su preci trpili zulum od istog krvnika, kao i preci toga što ih kolje. Sa druge strane dešavale su se iste stvari. I tako, zahvaljujući većim i manjim Harambašama, proračunato i u razgovorima uz žestoka pića iza zavjesa, se stvori raskol među Srbima, toliko velik da se i danas osjeti.

"Četnici su mi ubili tetku, odsjekli joj sisu!", "Partizani mi ubiše oca, majku li im jebem!" - udario Srbin na Srbina, brat na brata.

I ko je tu sad u pravu, da li se kititi nazivom četnik? Ove mlade generacije koje se kite tim nazivom, a koje ne znaju koliko su zla sami četnici nanijeli svom rođenom narodu (narodu kome je veliki Harambaša, jedini sin, kačio zvijezdu na kapu), ne treba osuđivati. Važno je da su pravi Srbi, četnici, ubijali komunjare, a to što su ih ubijali zajedno sa pravim neprijateljem i to što su te komunjare bili većinom Srbi, to nikom ništa. Bilo, pa prošlo.

Sada je opet neko novo vrijeme. Sada više nema partizana sa titovkom i zvijezdom crvene boje, komunjara ima još malo, ali četnici sa kokardama preživješe. Mi preživjesmo - jer tamo, preko granica ucrtanim krvlju, čuje se samo kako o četnicima pričaju, nikad o Srbima. Pa čak i na televiziji, državnoj HTV, u noćnom programu koji vodi ćelavac koji se čudi kako njegov gost, njegov sugrađanin Hrvat čita četničke novine. I u ovom vremenu, raskol se osjeća, četnici su još tu, i partizan poneki pritajen, bez puške, još se starački vuče uz pomoć štake ili živi u srcu nasljednika, ali tog raskola više nema. Četnici i partizani su jedni drugom štitili leđa, prije samo 20-ak godina. Neko drugačije bratstvo i jedinstvo se rodilo nakon smrti onog prvog. Srbi su konačno bili jedinstveni.

U tom nazivu ima više zla nego dobra, ali ako se ipak prelista knjiga istorije naći će se ponešto dobro, tamo dok su Srbi velikodušno gostili Turke. Treba ostati jedinstven, i mora se, čak i ako ne želiš da te zovu tako, u inat dušmanu kititi se tim imenom. Ali treba se ponositi samo jednim nazivom, a to je Srbin. I ne ćutati kao kurva, nego glasno i jasno reći, ja sam četnik (jer sam Srbin), a vas sve moralno osvještene evropljanje, vas manekene demokratije, zajedno sa političkom garniturom cijenjenih dupelizaca, dvoličnih patriota, prodanih duša i novopečenih demokrata, čije su mišljenje formirali zeleni dolari najproračunatijih Harambaša, ko jebe.