Opravdanih dvanaest sati sna iza sebe krije strašnu noć - uspio si podijeliti sa strancima za šankom sve one ciljeve na koje samo čekaš da se ostvare, među kojima je paljenje cigarete na travnatom balkonu Maču Pikčua; ribice si sa savršenom lakoćom obarao na koljena te uživao u tretiranju svog uda od strane pirsinga sa jezika mlađane Sonje; svaki ton koji je bio proizveden putem miksete bivao je ispraćen magičnim pokretima tvog tijela koje plijeni.

To tijelo sada hoda. Ide negdje. Nema pojma gdje će. Nozdrve apsorbuju miris ćevapa, ali oni ne podstiču mozak na razmišljanje o hrani. Pilo se sinoć, to je prvo opravdanje. Ali, onda ne jedeš čitav dan. I onda se čitav jebeni dan jebeš sa depresivnim stanjem u koje si zapao jer ti mozak ne radi sedamsto na sat kao sinoć. Srećeš svoju ekipu - tu nema više onog žara kao od sinoć, pišeš Sonji poruku - napišeš je početnički, a sinoć je svršavala na harmoniju tvojih slova na njenom LG - u.

Iako Sunce svojim zrakama Vrbasu daje na privlačnosti, vizuelnoj ljepoti, čak ga i neki starosjedeoci slikaju, jer odavno nije bio tako divan...tebi to smeta! Smeta ti sve, jer vidiš da nisi onaj lik kog si sinoć upoznao. Tmuran si. Mračiš. Kroz glavu ti proleti pitanje o tome dal' ćeš uvijek ostati takav. Naravno, ne zadržava se tu puno, jer si priču o tome prošao sa prvim pušenjima vutre.