Dragi nastavniče likovnog vaspitanja, imam jednu lošu vijest za tebe, a samim tim vjerovatno i za sebe: ja vašoj sekciji, iskreno, ne želim da prisustvujem... jeer... jer pokušavam da pobjegnem od svega što ima veze sa likovnom sekcijom i slikarstvom uopšteno, a evo ti i razlog za to:
dok sam bio jako mali, u zgradi do moje živio je jedan nastavnik likovnog vaspitanja, Đurađ. Đurađ je volio da se zakači nogama za granu drveta, baš kao šišmiš, i da nas posmatra iz te pozicije. Tako je bilo ispočetka, dok nam naši roditelji nisu zabranili boravak u parku kad vidimo da Đurađ visi sa hrasta.
U našem društvu bio je i jedan Srđan, dvije godine stariji od nas, koji je jednog dana od Đurađa dobio zadatak u školi da nacrta rad po slobodnom izboru. Srđan je bio domišljat i nacrtao je bezglavog viteza iz čijeg vrata je prštala krv, i taj vitez je jahao konja koji je imao onaj osmijeh pun slobode, osmijeh pun sreće jer je napokon slobodan, napokon je njegov vlasnik mrtav, i sada može da spava kad god poželi, može da trči kad mu se trči, ma može sve.
Srđan je predao taj rad, i Đurađ mu je zaključio keca.
Bio je Oktobar. Srđanova želja da postane slikar ugašena je šamarom njegove majke, koji je odjeknuo kroz čitavu našu ulicu. Evo, danas ga vidim, vuče neki kofer, kaže da ga je majka poslala kod tetke u Doboj, valjda počinje da radi u rudniku uglja, eto, zbog toga ja ne mogu to slikarstvo, dragi moj nastavniče. Jelena, Srđanova drugarica iz razreda, dobila je tada peticu za neki glupi cvijet i ovcu i ogradu, a Srđan... oprostite, ne mogu... stvarno ne mogu.
лош тенор
On je najveći car među svim hemijskim elementima, ili ne, greška, ispočetka ću, pošto tu ipak nema najvećeg cara jer svi ti elementi koji čine tablicu Periodnog sistema elemenata uspjevaju da izgrade neke cjeline te nam pružaju sve ovo što možemo da vidimo i ne da su nam bitni nego ono, evo na primjer bez kiseonika mi, ljudi, ne bismo mogli da dišemo, a preko disanja dolazimo do vazduha koji je primarna potreba naša a vrlo je bitno da se čovjek nauči da pravilno diše, evo ja prvi put u životu planiram da bacim duvan pošto sam sinoć tek iz jedno petog-šestog puta uspio da duboko udahnem, a disanje je, kao što već znamo, vrlo bitno, uglavnom, šta sad ovde da stavim, a da!, disanje je bitno ako:
- želimo da stvorimo lagodnu atmosferu klasičnog jesenjeg ponedeljka, za to nam trebaju vatra, kamin i fotelja, a vatru najbolje održava ugalj, koji je građen na bazi ugljenika; za kamin i fotelju ćemo lako, jer ako imamo uglja, imamo i ugljenika, a ugljenika nema samo u pravim pustošima, pustinjama, odnosno na mjestima bez trunke vegetacije, a bez vegetacije nema pravilnog disanja, bez (pravilnog) disanja nema života itd.
- ili ako želimo da usrećimo svoju dragu, možemo da joj kupimo ugalj pa da ona njime šara zidove, ili da mi iz prvog lica šarnemo koju velemajtorsku crtu. Čak možemo da joj kupimo i dijamant, neki omanji, koji je takođe izgrađen od ugljenika, odnosno hemijskog elementa kojeg nekad nazivamo Ce.
To bi bilo sve za ovaj čas, nadam se da ste danas naučili nešto novo. Sledeći čas namjenjen je za jednu novu materiju, a do tad - dišite duboko, idite putevima ugljenika i ljubite što češće možete! Ćao!
Ozidani vrtovi. Štakori pod sačem. Lavirint od šaša, ruskusa i zlobe! Zauzvrat je, reče, sloboda i vazduh.
Moraću odavde.
Halabuka satra.
- Koji je čas?
- Zadnji.
- Kaže se sudnji.
- Usmrtiću te, umukni jebeno!
Vjerovali ili ne, istina je da izreke nastaju spontano. Nigdje nije zabilježeno da su nekada premudri, a danas citirani osnivači izreka sjedili sa perom u ruci, gužvali papire i bacali ih u kantu dok ne potrefe onaj pravi, koji potom kriju u fioku, ne, one su najčešće izgovorene pa tek onda razmatrane. Izgovarane su pijano, glasno i dočekivao ih je gromoglasan smijeh. Kao i sve te njih, pa tako i ovu, prati jedna posebna i zanimljiva priča.
Koza, nepoznatog imena, prezimena, nadimka i genetskog koda, sjedila je sa društvom u kafani nesvakidašnjeg kalibra: ako bi se prvi put zadesio unutra, trebalo bi ti vremena da se navikneš na gusti dim koji neprestano kulja kroz žute zube, kroz koji se vidi tek kad se pošteno razmašeš rukama; konobar se nikada nije čekao - konobar se molio,
ali prvo budio,
i to dugo, jer je pio danima.
Pripiša se našoj kozi, te ona tu reakciju saopšti svom društvu. Ovo svakako ne bi trebalo naglašavati da je mjesto dešavanja događaja neka mlada kafana u kojoj nema okačenih kesa za talog iz pepeljara na svim stolicama, ali jebiga, jeste, i tu se moralo govoriti da ideš baciti piš, da znaju gdje si krenuo, ako se zagubiš negdje usput.
Keramičke pločice, potpisi na njima, razbijeno ogledalo, nema tečnog sapuna, nema običnog sapuna, nema nikakvog sapuna, kakav crni sapun, stari buzdovan, mrlje od blata, čučavac, i rigips ploča koja razdvaja mušku i žensku stranu ovog tijela.
Stade koza pišati, prvi put joj je danas, a znate i sami kako to izgleda. Pljunu kroz mlaz jednom, iz navike, i pogled joj zastade negdje na sredini rigipsa: bio je probušen, ali ne bilo kako - rupa je, jarane, bila idealnog kroja, kao da ima namjenu.
Utom se začu milozvučan glas iz prostorije do, koji reče: ''Ime mi je Sara, Dunavom još šibaju vjetrovi,
pruži mi rog, kozo,
vidjeli te svjetovi!''
Lakovjerna i željna igrarija, koza, ne razmislivši trena, progura svoj rog kroz rupicu, kasnije nazvanu sveta rupa. Vidjećete, uostalom, i zbog čega.
Rog je, zajedno sa kozom, strpljivo čekao, a ko čeka, navodno, i dočeka. Sara je preturala po svojoj torbici, čula je to koza, dobrano je poznavala zvuk preturanja po ženskoj torbi, jer je nekada i sama to radila, dok nije počela furati džeparice.
Sara nataknu kutiju jebenog starog sarajevskog Marlbora, meko pakovanje, na kozji rog, i potom nestade.
Društvo kozino pilo je za stolom.
Konobar je spavao.
Sijalice su treperile.
Vana, kozina drugarica, dobi poruku od bešike: ''Biraj, Vana: ili u gaće, ili po čučavcu!'' Potrča Vana, razvali vrata od toaleta, istrese se po čučavcu, zgrabi kutiju najboljih cigareta ikad i zavrati se za svoj sto.
Koza popizdi. I ne popizdila! Sarajevski Marlboro puše grčki bogovi, alo!, aman, pušiću ga i ja, pomisli u sebi!
Izleti van, i baci se u potragu za poklonom. Svi su je ignorisali, niko joj čak nije ni vjerovao u priču, a i iskreno, ko bi povjerovao u to?
Načina kako doći do blaga nemaš puno - jednostavni su, moraš ga tražiti.
Uze koza sudbinu u svoje ruke, te se zaleti po kafani moleći djevojke da otvore svoje torbe, ne bi li im pogledala sadržaj, fotografiše, kaže, za diplomski, treba joj to. Istraživanje neko, nešto.
Trajala je, čitaoče, potraga satima, jer joj nije padalo na pamet da pogleda kod svojih.
Dođe, napokon, i do Vanine torbe.
Otvori Vana torbu, i pogodite, unutra napukla kutija sarajvskog Marlbora.
Glasno viknu koza: ''Oh, svete zvijezde, hvala vam! Oh, hvala vam najljepša!''
''Ali, kozo, cigarete su moje! Vrati mi ih ovamo, glupa kozo!'' slaga Vana.
''Izvinite što prekidam razgovor, ali očito je da se na rogu koze nalazi parče crveno-bijelog papira, i komadići folije i filtera...'', uleti klizeći bivši detektiv, danas proizvođač meda, Manojlo.
''Ako laže koza, ne laže rog, gospođo!'', dodade (dodade haha), zakuca razgovor u jednoj rečenici... zaustavi laži... izmisli izreku!
Svi su dobili po jednu cigaretu od koze. Ti gutljaji jeftinog piva nikada im bolje nisu sjeli.
Sarajevo, vrati se, i povedi Marlboro sa sobom, u pupak te ljubim!
Otkad se pojavio u obliku u kojem je i danas - a to je bilo prije tridesetak godina, pa sve do sada, internet je izrastao u jedno nepregledno, sveobuhvatno okupljalište. Postao je dostupan svima, mreža raste iz časa u čas, rastu i apetiti al ponuda vodi. Svako ko se pridruži mreži srasta sa njom, daje joj je neku svojinu, ili briše prašinu sa nekog značajnog djela, prepisuje ga i dijeli sa narodom. I opet, koliko god taj svijet kolosalno izgledao, prelazi se u nekoliko klikova. Tako danas na Youtube-u postoje tutori koji nas uče izbacivanju krugova od dima - kroz nos, Google-ov pretraživač iz arhiva, na crvenom jastučiću, iznosi svežanj u kojem se nalazi objašnjenje kako da izazoveš pijetlove na borbu do krvi, klik, ''Vrela Una, 23 godine, diplomirani stomatolog, živi 4 km od tebe, željna'', klik, ''Prodajem kartice za telefonske govornice'', i tako dalje, i dalje, dalje nego što možeš da zamisliš. A zamisli na kojoj se tek kurčevoj dubini nalazi ono čega nema ni na internetu.
- Nego - jebeš to!, nikako da te upitam - sve mi nešto izmiče: oženi li sina, draga Zoro?
- Oženi kurac, drugarice Željka. Oženi kurac!
- Vrag da ga nosi, koji mu je đavo?
- Ne znam, zgubidan je neviđeni, ali bar da se oženi...
- Taj Radomir Putnik. Pa jesi li probala sa internetom?
- Jesam...
- I?
- Pa ništa...
- Ništa?
- Ništa...
- E jebiga. Ako će ti biti lakše, barem ćeš imati nekoga da ti zamijeni sijalicu kad prebaciš stotu.
- To stoji.
Ako bi znanje okarakterisali kao ključ uspjeha, a sreću kao ključaonicu na ulaznim vratima u svijet slave, zvučno ime moglo bi da se predstavi kao galantan, gospodski korak preko tog zamišljenog praga. To je ono ime koje se ne krije pod bombastičnim pseudonimima, jer nijedan pseudonim ne može da nadmaši čarobni spoj boja tog imena. Takva imena su, recimo, Majkl Džordan, ili Erik Klepton, ili, evo, Petar Kralj, pa i Leo Lerinc. Da su se roditelji Lea Lerinca kojim slučajem zeznuli davši svom anđelčiću iz inkubatora neko ime tipa Rodoljub, ovaj bi se stidio svoga imena, makar to poricao i kleo se u majku, ali svi mi dobro znamo da bi se stidio, pa bi mu zbog toga samopouzdanje bilo u kurcu i njegovo upoznavanje sa djevojkama bilo bi zakrčeno ostrugama, njegova ljevica bi takođe imala sasvim jadan život, tumarala bi ćorsokacima tmurna i bezlična i život bi mu se sveo na konobarisanje iza šanka.
- Kako se zove ona cura, smeđa je, onako malo krupnija, izbačena je sa Mehanizacije zbog prepisivanja?
- Hmm... mislim da je Marta. Da, jeste, Marta se zove.
- Aj idiote, kakva Marta, studiramo šumarstvo a ne Akademiju umjetnosti.
Raslojavanje društva ratom zahvaćenim zemljama Balkana u poznim devedesetim godinama nije bilo primjetno kao u ranijim dekadama, najvjerovatnije iz razloga što su se i oni koji su uspjeli pare od humanitarne pomoći zašiti u dušeke dočepali i saosjećanja sa sirotom okolinom, ili su, sa druge strane, taktički (p)ostajali pritajeni i sakriveni u jazbine dok se buka ne stiša. Upravo zbog te nezavidne materijalne situacije su se u razredima osnovnih škola na preostale prste preostalih ruku mogli izbrojati oni koji se bolje nose, i upravo zbog toga su se pojavile kako fuš tako i alternativne robne marke, na čijem prijestolu su ponosito šamponom od kopriva oprana muda češale jebene Wink patike, koje su palile mesarske čvoke raslojavanju i tjerale ga da radi sklekove pred pekarom u kojoj se uz kupljeni sendvič dobijala i poruka roditeljima u kojoj se zahtjeva izmirenje dugovanja u roku po volji, sa naglaskom na izmirenje.
Wink patike nisu pitale za stalež roditelja, za ukuse, nisu pitale ni za rodbinu u Njemačkoj, ni za boju kose, ni za rezultate sinoćnjih mečeva a kamoli za sportske afinitete, jer patike ne pričaju. Da. Patike ne pričaju. Nisu bile nametljive, bile su prilagođene svima i svi su imali priliku da ih deru na igralištu osnovne i upare sa košom i Jelenom na banketu.
Dolazile su u najobičnijoj crnoj boji, ali sa samo takvim detaljima na sebi: imale su pertle, i to na obje patike, šivane su ručno na praktičnoj nastavi srednjoškolskog centra klinike za oboljele od Parkinsona - smjer Šnnnnajderrice, imale su i dodatnu boju, bijelu, kojom je na jeziku bilo ispisano sveto i svevišnje WINK, boldovano i u italiku. Oni bogatiji mogli su za dodatne dvije ili tri marke priuštiti sebi WINK patiku sa plavom ili zelenkastom bojom tamo negdje pri đonu, što im je davalo prevlast pri izboru za poziciju napadača kad se zakuva fuce.
Reklama za Wink, pitate se? Odgovor prati morfologiju samog proizvoda, jebenog svemogućeg WINK-a. Bilo je tada i Najka, i Adidasa, i svakojakih sranja za pogane bogataše koji su imali svoje kasete za Segu. Najk i Adidas su snimali reklame za svoje proizvode, reklame u koje su ulagane basnoslovne svote love, sa sve pratećim svjetlosnim efektima i dvobojima tadašnjih mađioničara sa fudbalskom loptom u kojekakvim platinastim kavezima.
Reklama za Wink je siromašna reklama, koja nikada nije snimljena, niti ima potrebu da bude. Winku nije bila potrebna reklama, jer je bio nošeniji od Najka. Wink je Najku skinuo oba krila, nadletao ga je dok mu se nije pripišalo i istresao je sav svoj urin na ćelavu glavudžu niskog i debelog uhljupa.
- Paj sad ovo, ili ne, ne, aj ja ću titrati a ti ćeš brojati. Važi?
- Važi. Jen, dva, tri... haha, tri! Brao Pavle, idi snimi reklamu za Wink.
Tihe priče na uvce, sa donjom usnom zakrenutom na stranu. Zbivaju se u ćoškovima kafana ili klupama u parkiću; tamo gdje su oči uvijek budne, osmatranja radi. Za razliku od dosta poznatijih priča na uvce koje su seksualnog karaktera, ove guše sve seksualne apetite i porive u tebi.
Pojavljuju se i u žutoj štampi iz razloga što su zanimljive za uho i oko. Za nos ipak ne, jer smrde samo tako, uh! Ipak, koliko god atraktivno izgledale, nisu sposobne da te zamisle - da potražiš njihov uzrok i u njima pouku, i iako jednim mahom probude grad, one iz nekog straha ili bojazni da će se otkriti istina o njima - a to je da su one, eto, bezvrijedna laž - zadižu svoje suknje i šprintaju u jazbine u kojima ih čeka zategnuta posteljina za još jedan nemirni zimski san.
Glasina: Čujem, Perso, da je Jovanča kleknuo pred tebe.
Persa: Da, zaprosio me je.
Glasina: Ah, a ja čula - komšiluk priča!, da si ga natjerala da ti čisti cipele.
Persa ganja Glasinu po njivi i gađa je panjevima. Glasina uskače u gepek kočije. Konji su pičili hiljadu na sat.
Tako pričaju.
Po selu.
Staro dobro pitanje koje je ordiniralo nekadašnjim sjatištem, kućom i utočištem zagorjelih, željnih podjebavanja i izgubljenih u vodama dial-up interneta. Taj dom za nezbrinutu djecu se zove pričaonica Krstarice, koja postoji i danas.
Pitanje je služilo da odgonetne sumnje u to da li je tvoja potencijalna meta onog pola za koji si ti zainteresovan; zainteresovan da mu/joj usadiš povjerenje, dobiješ mejl, ostaneš u kontaktu i potom se nekada nađete (Ako si zainteresovan za to, znači da si došao na internet da bi jebo, a toga, burazeru, nema. Ako se kojim slučajem nađeš sa tom djevojkom, tek tada ćeš shvatiti zašto ti je slala samo fotke od pasa na gore, jer sjedi u kolicima i deblja je jedno 700 puta nego na fotkama zahvaljujući gornjem rakursu koji umanjuje vizuelnu kilažu predmeta fotografisanja.); ili da jednostavno, iz čiste dosade, dođeš na čet sa namjerom da bi nekoga podjebavao i čitao njegove poruke u kojima te moli da mu pišeš jer on drka i jaaao, piši mi, pališ me do bola, da li tebe pale moje crvene bokserice sa likom bika na prednjoj strani kojem se puši iz ušiju?, svršiću, samo mi piši, pričaj mi, mnogo me pale tvoja slova, Jeco90.
moram da idem, horni_Milane79, zvonilo je za kraj časa informatike, pozdravlja te muška strana razreda VII3 - THE BEST
Desi se, eto, ne baš često, da imaš foru koja bi mogla da te proslavi; da cijeli svijet, tek tako - odjednom, postane samo tvoj, bar na tren, i da gledaš i slušaš sve te silne smijehove koji su tvojih usta i tvog genijalnog uma djelo.
Desi se, eto, ne baš često, da ta tvoja fora, usljed buke ili posvećenosti pažnje nečemu drugom jednostavno biva neizrečena. Ona tada ostaje u tebi, i preružno uparena sa tužnom tišinom čeka neki bolji trenutak.
Vlado: ... i šta ću, morao sam ranije da se vratim sa Malte, zbog nekih obaveza ovdje...
Crni: Pa kati je bio let za ovamo, onaj koji si bukirao?
Vlado: 12og aprila. Sina, koliko sam ti dužan za ovo? :pokazuje prstima na astal pun raznih đakonija:
Sina: Sekund, da vidim šta ste pili...
Crni: Haha vidjećeš 13og aprila naslov u novinama: AVION IZGORIO U PLAMENU PO UZLETANjU SA MAL...
Sina: Devet sedamdeset.
Crni: E Vlado...
Vlado: Evo ti, i zadrži kusur.
Crni: Vlado...
Vlado: Kaži.
Crni: Ma ništa, nije bitno sada...
Biti ubiven na foru.
+ Haha tisve Petre što sam skontao nešto, pa ti si u suštini izbacivač u raju, puštaš one koji se tebi sviđaju a ove što ti se ne, njih redaš uz zid da se smaraju.
+ Haha Lenone car si. Ej, ajde mi potpiši cd?
+ Samo da nađem olovku.
+ :pucanj:
Savršen, a pritom i jedini način da izbjegnete unutrašnju kavgu kod drugara koji je samo jedan od klonova Nikolas Kejdža. Dilema oko tvog poznanstva sa klonom Kejdžovim ne postoji. Znaš jednog, ako ništa onda makar iz viđenja.
Nikolas Kejdž je poznat po zakupu prava na glumljenje u filmovima čija se radnja zbiva u glavi naizgled običnog čovjeka. Legenda kaže da se u toj glavi ne vode ratovi sa samim sobom, nego sa autodestruktivnim silama oko samog sebe kojima nije strano da udare i na tebe, mene, nju, njega ili, ako se zadesi u blizini, na Sven Hanavalda.
''Sile
Na
Siluete
Silne
Sline,
Sine.'' - Kejdž, zauvijek voljenom sinu.
Uglavnom. Kejdžov mozak, kao što možete da zaključite, predstavlja jedan spoj nespojivog, i nespoj spojivog; tu možete sresti, evo sada, baš sada, lijepu Almu koju je strah da bude jedini suvozač pa sašije sebi troglavu brezu, nazove je Jaragamaljuzdra i češka je po leđima, jer ova tako voli. A kada breza voli, preduzimljivu Almu obuzme spokoj i tek tada njen put može da krene. Taj spokoj traje do prve krivine, i onda opet isto, isto a različito, i borba, bori se, to nisi ti, ti poznaješ sebe, onog normalnog, jedinog sebe, kojeg priznaješ, poznaješ, ali i tražiš.
Kejdž često paranoiše. Ustvari, Kejdž uvijek paranoiše: bilo da spava, bilo da baca kamenčiće u vodu, sluša ploče i tako dalje. Sve mu stvara jauke u glavi, on se bori i zbog toga je Januarom mršav.
I zbog svega navedenog, prema Kejdžu treba biti kakav? Pa bravo! BRA-VO! Ne treba biti! Što mu manje stvari odaš, što mu manje kažeš i pokažeš, znaj da činiš malu stvar za čovječanstvo ali veliku za Kejdža, jer njegove brige ostaju tu gdje jesu, ne rastu, ne rasplamsava se vatra užasa oko maloprije tvojih problema koji, ako mu ih kažeš, postaju njegovi i tada njegov dan postaje gola voda.
Drugar Kejdž, raščupane kose, pogleda usmjerenog ka plavom nebu, stoji u sred parkića pored tvrđave, pravi nepredvidive sitne korake i veoma je lud. Odjednom, sasvim neočekivano, obara pogled i ugleda tebe. Ti i njegovo znojavo čelo, jedan na jedan.
- Ohoho, koga ja to...
- Pa ovo stvarno nema smisla, kad god se sretnemo ja u žurbi, veeeelikoj velikoj žurbi, čujemo se brate budi mi dobrica.
-ALI KOJI DOBRICA, IMA IH VIŠE, ERIĆ ĆOSIĆ KOJI AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA