EXIT
Muzički festival koji, sva je prilika, finansira Velika Britanija, ne bi li njihova mladež na kojoj svet ostaje tu svakog jula iživljavala tokom godine nakupljenu negativnu energiju i frustracije, a da oni ne moraju da se bakću sa neredom koji posle toga ostaje. Centar Novog Sada popodne pre početka Egzita: sa Trga slobode dopire očaravajući zvuk gajdi, okolne ulice su pune polugole omladine, pretežno škotske nacionalnosti, koji se kreću u većim grupama, galame, nose sa sobom kartone votke i keze se kao uduvani (što verovatno i jesu). Devojke uglavnom furaju neki neo-hipi imidž, odeće na sebi imaju taman toliko da pokriju ono što se pokriti treba. Prizor njihovih bolesno bledih tela, neopranih kosurdača i rahitičnih udova svakog heteroseksualnog muškarca bi odmah naveo na promenu seksualne orijentacije. Ta zamisao, međutim, gubi se onog trenutka kada vidite njihove zemljake muškog pola. Takvo ponašanje, naravno, kod nas izaziva salve oduševljenja. A da li je tako i u njihovim domovinama? Probajte malo glasnije da govorite na ulici nekog većeg evropskog grada (razume se, na srpskom). Moje iskustvo: šetam prepunim minhenskim Marienplatz-om, u tom trenutku me zove mama, veza je, naravno, očajna, i ja svim silama pokušavam sa njom da uspostavim kontakt. Vičem: 'Halo! Mama! Ništa te nečujem! Loša veza! Šta? Šta...'. Prvo, svi oko mene počinju da bulje kao da imam rogove, a ubrzo se tu stvara i ljubazni gospodin, sa sve pitanjem u fazonu 'Gibt es ein Problem?'. Ali, kad gomila razularenih polugolih Britanaca vršlja kroz NS kao kroz stanični WC, to je OK. Mi, jadni, napaćeni i zaostali, ne znamo šta bi sa nama bilo da oni nisu odvojili nekoliko dana svog dragocenog vremena da nas kultivišu, da nam pokažu šta je crno, a šta belo. MORE, M'RŠ U PIČKU MATERINU!!!