"ispred nas put bez povratka, daleko se čula muzika, fa fa la si mi ti fa la ti" = Hvala što si mi popušila kurac, osevapila si se.

"Na tvoje usne boje mesa, pustiću kap svoje vode" = Karaću te.

Komentar: po meni je suština dobre književnosti i umjetnosti sadržina, a ne forma. Forma može da ima estetsku vrijednost, ali ne i onu glavnu suštinsku. Ako je sadržina banalna, forma sama po sebi ne može da učini neki umjetnički proizvod kvalitetnim.

Ako je sav smisao nekog stiha "Karaću te" uvijanje istoga u neke metafore ne znači da je to automatski vrhunska umjetnost.

Prava umjetnost se bavi istinom i objašnjenjem istine.
Dakle, emocije pri karanju, koga ćeš karati, kako je došlo do karanja, šta ćeš poslije misliti o karanju, kakvog uticaja ima karanje na ekonomiju Kenije :) (banalizujem) i slična pitanju zaista imaju neku sadržinu i mogu se umjetnički tretirati.

A prosto "karaću te", iako je u svima nama prisutno i suštinsko - od nagona se ne može pobjeći i sva je sreća da ih imamo - ipak je po pitanju umjetničkog kvaliteta i dalje na nivou životinja. Isti poriv se javi i kod gorile kao i kod čovjeka, i on prosto želi karati svoju ženku.
Ali uvijanje karanja u neku metaforu, neće učiniti to nimalo uzvišenijim niti će tome dodati neki sasvim ljudski, neživotinjaki, smisao. Jedino što se postiže jeste estetika, dakle ljepota i forma izraza, ali sadržina i dalje ostaje banalno "karaću te".

Čak bi po meni bilo mnogo iskrenije napraviti pjesmu koja bi se sastojala iz samo tih riječi "Karaću te", ponovljenih mnogo puta i praćenih raznom instrumentacijom. To bi oslikalo onaj iskonski nagon.

Primjer takve jedne iskrene i jednostavne pjesme bez pretencioznih metafora je "1000 godina" od Partibrejkersa.