Stajao sam na peronu, zagledan u ništa. Bilo je toplo kao u paklu(barem mi se čini da je bilo). Košulja mi je bila slijepljena za leđa, znoj mi je upadao u oči, osjećao sam so u ustima. Nisam mario da brišem lice. Nisam mario što voz kasni. Nisam mario ni za šta. Mislio sam. Zaboga, tukao sam se, dobijao batine zbog nje. Brisao joj suze, tek onda svoju krv. Uspavljivao se njome, čekao međusan da je dozovem. Sanjao je. Davao sebe, davao sve. Tražio malo. Ma ni toliko. Jedan treptaj savršenstva vremena da sastavim riječ, dodir pogled, uzdah... u poljubac koji će da pobijedi vječnost pred nama. Tražio sam, ipak, previše, podnio poraz ćuteći, otišao daleko, prestao da se sjećam. Ipak, sada hvata sebe iznad šina, hronično usamljenog(i pored toliko usana od šećera oko mene), dvije godine nakon svega. Postajalo mi je sve toplije, koljena su mi bivala sve slabija, oči sve sitnije, stegnute, namrštene. Dvije godine ničega, u šturom rezimeu. Sada sam tu, iste puste snove sanjam, i dalje čekam čuda. A čuda se ne dešavaju dječače, barem ne pičkama poput tebe. Nazovimo stvari, jer to si ti, stvar, pravim imenom, pičketino! Ne vrijediš ni pola pare, ni tren pogleda, ni bit misli u njenoj glavi, ili ma čijoj. Radiš osam sati, pet dana, piješ i jebeš krokodile, foke i morževe od žena. Sve što pokušavaš je da ubiješ vrijeme. Što ga zaista ne okončaš? Vidiš šta ima 'posle', prije vremena? Beskrvnik kao ti i nije za bolje. A to bolje, da znaš, nikad neće doći! Šine zovu mali. Prati to izujedano, izgaženo, izmučeno srcce jednom u životu.
Zakoračih....
Prenuh se vidjevši sivu lokomotivu kako prolazi pored mene. Zakasnio sam. Pribrao sam se i kroz par trenutaka ušao u voz, na sreću. Ili na žalost, nikako da odlučim.