Naziv za seksualnu pozu u kojoj se meće sa strane, baziran na fudbalskoj terminologiji. Ako se često upražnjava, značajan je indikator lenjosti oba partnera. Naime, utrošak energije je minimalan, manji čak i od onog koji je potreban za misionarku, jer partneri leže na boku, pa nema pokreta koji idu u suprotnom pravcu od sile Zemljine teže.
-I? Pričaj, kako je bilo? -Ma okrete mi dupe čim smo legli. ‘Oće da spava. Ali sam se snašao, pa zavukoh iz korne!
Čovek koji ne toleriše laktanje, već odmah započinje kavgu sa onima koji pokušavaju da se probiju preko reda.
Red u pošti, žena, laktajući se, pokušava da prokrči put do šaltera ne sačekavši svoj red. Čovek: - Pa dobro ženo, po Bogu, obuzdajte laktove malo, ostaće mi modrice od vas! Neandertalac: - Alo, `nači gospodžo ja sam netolerantan na laktozu, `nači da si stala u red odma`. Gospodža: - Žurim, ti će` mi kažeš `de da stanem, barabo jedna! Neandertalac: - Gospodžo... napustite objekat.
Pitanje koje nam upućuje sagovornik nakon što smo mu sve rekli i nakon što je shvatio šta smo hteli da kažemo, ali ipak postavlja pitanje u nadi da stvari nisu onakve kakvim se čine.
- Video sam ti ribu kako se žvali sa drugim likom. - Šta hoćeš da kažeš? ----- - Dragi, znaš kako nikada nisi mogao da me zadovoljiš? - Šta hoćeš da kažeš? ----- - Kolega, na pitanje o društvu ste opisali vaš subotnji izlazak sa društvom, kao prava građana ste naveli policijsku prijavu, takođe od subote, a na brak, srodničke veze i porodične odnose kao činioce društvenog položaja Roma ste naveli fajtovanje komercijalne romalizovane grupacije na Tošarini. - Šta hoćete da kažete?
„Herzlich Willkommen am Flughafen Belgrad. Wir wünsch…“
Dakle, tu sam. Opet. Ćale čeka, nasmejan. Punto, nacionalni auto, štrika kao singerica. Jesam li tamo nekad video punto među silnim mečkama? Nije ni bitno. Tu sam, to je jedino važno.
Sive fasade od naziva Beograda stvaraju ironiju. Vitka Gazela u stanju raspada i permanentne rekonstrukcije. Auto-putem jurimo trideset. Tamo još voze Hitlerovim drumovima, a ne spuštaju ispod dvesta na sat. Kakve to veze ima!? Tu sam, to je jedino važno.
Majka. Uvek hoće, ali nikada ne može da zadrži suze. Plačemo u duetu jer sam i ja plačipička na majku. Ona kaže da sam samo emotivan. Brat, poslovično ozbiljan u svom novostečenom punoletstvu. Znam da mu je teško što živim iza sedam brda i da muku drži ispod oklopa namrgođenosti. Pričaćemo čim se istuširam. Hladnom vodom, jer nema struje. Tamo mi za dve godine nijednom nije nestala struja. Ma jebeš struju! Tu sam, to je jedino važno.
Vruća pogača i sarma. Pa urmašice. A tamo kupus kisele u vinu i ima ukus kao da je prokisao. Mleveno meso se kupuje u plastičnom pakovanju, a urmašica nema ni u pesmi. Koga sad briga za to!? Tu sam, to je jedino važno.
„Sleteo gastos? Ajde kupim te u devet, tu je cela ekipa...“ I to kakva ekipa. Imam li tamo ekipu? Pretpostavljam da se ne broji onaj deda sa kojim popričam u pekari... Ali dobro sad. Tu sam, to je jedino važno.
Moj krevet. Mislim, i onaj tamo je moj, ja ga kupio u Ikei, ali ovaj je nekako više moj. Moj krevet u kojem opet ne mogu da zaspim. Srce lupa jače. Jer, tu sam, to je jedino važno. Mogao bih i da ostanem tu. A ipak, za tri dana ću ponovo biti u avionu za tamo.
Tamo je ona. Njena dva oka i ono malo čudo u njenom stomaku. Tamo smo mi.
Legendarni golman Reala iz Madrida, sin svoga oca, otac svoga sina, dobar čovek koji inače pored svega toga u svojoj dvajessedmoj godini igra dvajesdevetu sezonu za Real.
Debeli ortak na fudbalu, koji se toliko angažovao i zajapurio da skoro počinje para da mu izlazi iz ušiju, kao u crtaćima. Trči i ruši sve pred sobom, sa masom dovoljnom da nahrani pola doma za nezbrinutu decu. Sivonja.
-Šta?! Igra parni valjak? -Nemamo nikoga, on taman deseti. -Pa naravno da nemamo nikoga, svaki fudbal on nekoga sjebe. Neću digram!