Sarajevo
Glavni grad Bosne i Hercegovine. Grad pun minareta koji bodu nebo, zelenih trotoara i crnih šamija. Sarajevo Čolino, Kusturičino, Bregino, Neletovo...Grad običan, bez multikulturalnosti, bez duše - pomislićete vi.
E, nekada je Sarajevo imalo najčistiju dušu. Tu, u kotlini često prekrivenoj gustom maglom, raslo je najljepše cvijeće. Cvijeće se tri korjena. Vazduh je mirisao na razdraganost i vedrinu. Miljacka, vječna rijeka, tekla je smjerno i gordo, razdvajajući obale. Ipak, čini mi se, više nego išta drugo, spajala je ljude...Planine su ga okruživale i čuvale od svega što mu prijeti.
Sarajevo je imalo svoju raju - ljude koji su mu upumpavali dušu. Ljude raznih nacija, vjerskih opredjeljenja, ljude čestite i gostoprimljive. Imalo je Sarajevo Begovu džamiju gdje se skupljala omladina, slaveći mladost i život. Imalo je Baščaršiju koja je uvijek bila ispunjena mirisima ćevapa i baklava. Imalo je onaj čudan običaj da se uvijek kuva fildžan viška, ako neko nepozvan navrati. Imalo je najljepšu muziku, najbolje umjetnike.
Imalo je Sarajevo svoj plamen, neukaljan, olimpijski...
Došao je nesrećni rat i uništio ono najbolje u Sarajevu. Svečani olimpijski plamen koji je gorio iznad Sarajeva, zamijenio je drugi, ružniji i razorniji.
Danas sarajevo nije Sarajevo. Izrasli su minareti da paraju umorno nebo, zazelenili se trotoari i ulice promijenile imena. Došli su neki drugi ljudi, iz raznih djelova Bosne, iz Sandžaka, sa Kosova. Došli neki čak i iz Pakistana. Izvorna, sarajevska raja razbježala se na sve strane, nepovratno i zauvijek, svako noseći sa sobom najljepši komad duše Sarajeva...
