Možda sam ja poseban
Onaj zajeb od osjećaja koji nam se javlja u teškim trenucima i samoći, kada oko nas vlada apatija ili ludilo, izmješano sa našim unutrašnjim melanholičnim stanjem . Bijedan pokušaj da se uzdignemo iznad svakodnevnice i ljudi koji nas okružuju, iznad svih sitnih i tako nevažnih situacija koje nam se dešavaju. Misao koja nam pruža onaj sladak osjećaj samoljublja i samovažnosti, da makar na trenutak, za sebe, pomislimo da smo centar univerzuma...
Dugo je pokušavao da joj se svidi, trčao za njom, pisao joj pjesme, ali nikad nije imao hrabrosti ni samopouzdanja da joj priđe i kaže šta misli...Na sve njegove moleće, skrivene, periferne, poglede ona je samo sklanjala glavu, kao da ga osjeća kao teret. Tek ponekad, kada bi se malo napio, oslobodio i počeo da je smara svojim nepovezanim pijanskim riječnikom, ona mu je govorila da je on poseban, drugačiji i da joj je nekako drag, ali na svoj način...
To veče kada ju je vidio sa lokalnim šmekerom, samo se napio do bezumlja, i ponavljao sebi rečenicu:"šta me briga, možda sam ja zaista poseban"...
Kažu da je najveći uzrok smrti u ratu sam osjećaj koji se pojavi kod vojnika, da je on poseban, i da mu ne može biti ništa. Tako je i on, već pijan od neke rakiještine, od mirisa baruta i praskanja bombi, na komandantovu naredbu "juriš!" krenuo prvi, jurnuo kao bik, s podignutom puškom, spreman da pobjedi. Imao je onaj čudan osjećaj blaženstva, da sve može, da ga nešto štiti, da je poseban... I onda čudan osjećaj u grudima, i topla tečnost razlivena po stomaku...
