Što šiče na sveca
Onaj koji se usudi da se suprotstavi neprikosnovenom autoritetu, na kraju mora da najebe. Nebitno ko je dotični autoritet, kolika je njegova snaga i samoproklamovana vrlina, samo je jedan način da se osvojeni položaj i zadrži.
Poreklom iz stare basne u kojoj je vuk postao svetac, ali kada je naišao na jato gusaka nije mogao da odoli da zadavi i pojede debelog gusana. Upitan 'Zašto, pobogu, pa ti si svetac', odgovorio je lakonski 'A što on šiče (gače) na sveca?'...
SFRJ, 50-ih:
- Tito, kakav je on demokratski vođa, sve svoje protivnike poslao u zatvor i u logore, ne smeš jednu reč da kažeš...
- Naravno da smeš... do mile volje možeš da pričaš na Golom, tamo im baš jedan takav fali.
SRJ, 90-ih:
- Milošević, pa taj nas u rat uveo, nemamo leba da jedemo, kriza, sankcije, sve je to zbog njega...
- Mnogo ti pričaš... a tek ćeš da pričaš sa još jednom rupom na glavi.
S, 2010-ih:
- Vučić, mamu mu jebem, samo se hvali kako hapsi, a nikako ove svoje malo da pročešlja, taj bi novi despot da bude...
- Ne diraj nam Vučića, blasfemičaru! Sad ćemo i tebe da prekontrolišemo malo, sigurno nisi čist čim se buniš.
Sociopata
U teoriji svaka osoba koja se ne uklapa u postavljene društvene i moralne norme - u praksi svako ko jasno i iskreno kaže ono što misli. Ceo svet je velika kofa govana, a ako nećeš da budeš jedno od njih, ti si poremećen. Ajde...
- Vidi one male, nema je ni 15 godina, a već se vozi u micubiši pajeru.
- Ma jebena kurvica, treba je odrati pa peći na ražnju, a tog što vozi uštrojiti i nabiti mu kolac u čmar.
- Ma ti si bolesan, ne može s tobom da se priča...
- Vidi onog seronju, razbaco se po ulici ko da je oslobodio grad.
- Pozerčina obična, da mi je nož, klao bih ga dok ne zazvuči ko tip iz reklame za cigare...
- Ma s tobom nije nešto u redu...
Rečima angloskasonaca, go figure...
Ubeđenje
Opravdanje za stvari koje bismo radili, ali ne umemo ili iz nekog razloga ne možemo da radimo.
Lično, rešio sam da se zamonašim. Kad već ne jebem, bar neću da jebem iz ubeđenja.
Originalnost
Zaboravljena kategorija u današnjem postmodernističkom svetu. Sve je već izmišljeno i rečeno, ideje su usahle, pa se plagiranju pribegava kao priručnom sredstvu. Nove pesme su samo stari hitovi obrađeni u dens-trens-tehno aranžmanu; novi filmovi su postojeći filmovi sa novim glumcima; nove knjige su stare knjige koje kažu isto to, samo malo drugačije. Nekada se barem znalo za sramotu pa se kralo krišom, sada se krade otvoreno i naveliko.
Moja staramajka
Svemogući stvor. Stvor koji je sposoban za bilo šta, odnosno sve.
- Alo! Gledaj šta ja mogu!
- Koje? Ama to ume i moja staramajka!
Reciklaža je majka uspeha.
Božidar Knežević
Srpski mislilac, književnik i najveći domaći filozof istorije. Kao i svaki srpski velikan, i za života i za smrti zapostavljen i zaboravljen. Jedno od njegovih najznačajnijih dela je "Misli", na neki način zbirka aforizama kojom je, ponirući u dubinu svojih misli, paradoksalno, pokušao da se izdigne iz bede i gluposti tadašnjeg sveta, postajući tako neka vrsta preteče i ovog mesta.
Bol - Veliki bolovi traže velike duše i samo velike duše trpe velike bolove.
Umjetnost - Umjetnost je drvo koje ima manje grana nego nauka, ali joj je korijen dublji nego u nauke.
Četiri stepena čovjekove socijalne duše - Postoje četiri stepena čovjekove socijalne duše:
- Prvi, najniži stepen, gdje je duša prljava jeste pakost. Pakostan, zlurad čovjek raduje se zlu drugog čovjeka, osim što mu ne želi nikakvo dobro.
- Drugi, viši stepen jeste zavist; zavidljiv čovjek želi da neko drugi nema neko dobro koje već im; njemu je zlo kad vidi dobro i prevagu kod drugoga.
- Treći stepen je surevnjivost, surevnjiv čovjek teži da i sam dostigne i ima ono što neko drugi već ima, ne zavideći mu na onome što ima.
- Četvrti, najveći stepen jeste plemenitost; plemenit čovjek raduje se svakom dobru drugog čovjeka, ne hoteći ga za sebe, ne tražeći ništa za sebe; on čini sve da u dobru pomogne drugome, ne tražeći ni pomoći ni milosti, ni dobra od drugih ljudi. To je najveća tačka socijalne duše čovjekove, na kojoj se samo čiste i svijetle duše mogu držati.
To je samo mali deo duhovnog i intelektualnog bogatstva jednog čoveka. Koga zanima više, neka uzme i pročita knjigu.
Mir
Stanje uma često pogrešno shavaćeno kao spoljašnja pojava, dok je zapravo dejstvo spoljašnjih činilaca samo jedan od uslova da se mir postigne. Kada se osvrneš oko sebe i shvatiš da nigde u vidokrugu nema ni žive duše, nema televizije, telefona niti kompjutera da smetaju, kada si sposoban da se zadubiš u svoje misli i budeš načisto sam sa sobom, shvatiš da sve ono što te je do par trenutaka nerviralo zapravo potpuno nebitno, i možeš bez ikakve brige i obzira da se smeješ, plačeš, urličeš ili ćutiš. To je mir.
Parazitski socijalisti
S konca i konopca skupljena grupa omladinaca koja misli da je bogom dana da bude glas obespravljenog stanovništva Srbije. Okupe se s vremena na vreme, kad nije previše hladno, pretoplo, niti pada kiša ili sneg, iznesu plakate ispisane ispraznim frazama i zamišljaju da čine nešto bitno u svom životu. Valjda im to pomaže da uveče lakše zaspe u svojim toplim krevetima u roditeljskim stanovima, znajući da su tokom dana napravili bespotrebnu gužvu uzvikujući parole o siromaštvu i bedi. Naravno, niko od njih nikad nije osetio ni jedno ni drugo, niti ga je baš briga za išta osim za sopstvene guzice, ali koga je to još sprečilo da bude pretenciozno govedo. Dovoljno je imati viška vremena i dovoljnu dozu prepotentnosti, i eto gotovog anarhoparazitosocojaliste.
- Dole vlast! Nećemo više da radimo za džabe!
- A jel' radio neko od vas išta u svom životu?
- Ne, ali govorimo u teoriji...
O čemu dalje pričati s njima?
Maske
Lažni likovi koje stvaramo da bi se njima predstavljali pred ljudima, sve u svrhu skrivanja sopstvene ranjivosti i izbegavanja mogućeg poniženja zbog svoje prave prirode.
Prosečni stvaraju masku neobičnosti, nastojeći da se učine zanimljivijima nego što jesu; popularni stvaraju masku savršenosti, a čeznu da bar jednom izađu iz šablona; usamljenici stvaraju privid mizantropije, dok čeznu da bar jednom budu deo društva; čudaci se pretvaraju da su normalni, nadajući se da niko neće otkriti nihovo pravo ja i izvrći ih ruglu... Ljudi ne poznaju jedni druge, poznaju ono što im drugi dopuste da vide.
Što je džabe, i Bogu je drago
Izreka koja svakim danom sve više nalazi potvrdu u svakodnevnici. Kad bi pitao ljude koji se guraju, grabe i grebu u gomilama za besplatne sokove, slatkiše i štampu koji će im to kurac, najčešće im je najbolje objašnjenje - eto, džabe je.
- Danas uz najnoviji broj Jutarnjeg prciguza, knjiga 'Tehnike dubokog zamrzavanja u elektronskoj mikroskopiji' - besplatno!
- Daj, oću, treba mi, meni, meni, daj, daj, daaaaj!
- Najnoviji izum kompanije 'Šećer do groba', čokolada punjena mudima od labuda - džabe.
- Oću, daaj, meni, meni, meni, daaaj!
- Povodom rođendana naše kompanije, delimo eksperimentalni sok, s ukusom ovčijih brabonjaka - količina ograničena!
- Aaah, daaj (gazi penzionere), meni, meni, oću (baca osnovce na sve strane), meni, daaj!
Dabogda tifus dobili, nezajažljivi stvorovi.
Ne znaš ti kako je meni
Odgovor prijatelja na vaše kukanje nad svojom tužnom sudbinom, bilo iz čiste želje za takmičenjem, bilo jer mu je dosadilo da sluša istu jadikovku iz dana u dan.
- Jadan ja, ni kučeta ni mačeta nemam, švorc sam ko Grčka, počeo sam i krv da serem...
- Što kukaš, ne znaš ti kako je meni. Evo, tri ženske istovremeno vrtim, ne mogu da postignem više, kondicija mi popušta. I šta mi znači što sam pun k'o brod, kad se non-stop lepe ljudi na mene, samo daj, pa daj, ko to da podnese. A vidiš, zdrav sam i prav, niko ne pita kako mi je, a ti ako završiš u bolnici, videćeš, ima super da ti bude, stalno će da te obilaze, a da vidiš tek sestre...
- Zajebavaj ti, samo da znaš kad umrem...
- Bar ćeš da se odmoriš k'o čovek, šta te boli, a i mi će se proveselimo, popijemo po jednu u tvoje ime.
Jel' mora to tako glasno?
Jedno od večitih pitanja bez odgovora, smišljeno s namerom da ostavi bez argumenta onog kome je upućeno. Sjeban si u startu kako god okreneš, zato je bolje da ćutiš i smanjiš sporni ton.
- Jel' mora to tako glasno?
Opcija 1:
- Pa mora...
- A zašto mora, kad ima dole titl?
ili
- A zašto mora, kad ja čujem lepo i u drugoj sobi?
U oba slučaja ledi tirada koju niko normalan ne želi da sluša.
Opcija 2:
- Pa ne mora...
- Aha, a zašto je onda tako glasno?
A kako odgovoriti na to?
Jedan čovek
Glavni lik svih akcionih filmova, mučenik kome je palo na pleća da se osveti zbog masakra svoje porodice, zbaci diktaturu u (najčešće imaginarnoj) latinoameričkoj državi, sredi bandu koja je njegov rodni grad pretvorila u leglo bluda i poroka, raskrinka zaveru internacionalnih razmera i pobije krimose koji drže zgradu punu taoca (and the list goes on and on...), i sve to za jedva 2 sata nekvalitetnog programa.
Usled aktuelnih praznika i originalnosti naših "novinara", sada je i Isus Hrist postao taj misteriozni 'jedan čovek'. Zvuči kao verzija koju bih mogao da pogledam...
A šta si ti postigao?
Neizbežno pitanje roditelja kada se na televiziji pojavi neki vunderkind, makar samo dan mlađi.
- Sada razgovaramo sa Petrović Petrom, koji se sa samo 19 godina uspeo na 12 najviših planinskih vrhova, napisao knjigu o svojim avanturama, i u vezi je sa slavnom pevačicom...
- Blago njegovim roditeljima, kad takvog sina imaju... A ti, nesrećo, šta si ti postigao sa 19 godina?
- Ništa, školu sam učio, k'o što si mi rekao da treba. (Sunce vam mutantsko, čime li vas hrane...)
Dabić efekat
Razlog zbog kog niko više nije siguran ko se krije iza razbarušene brade i kose do pola leđa.
- Vidi onog, isti Draža, ko juče iz šume da izaš'o.
- Ćuti, ko zna ko je taj, samo produži i ne zuri.
Ima tu nečeg.
Omatorio sam
Misao koja mi se javi kad vidim omladince kako jebu vetar, a meni se ni ne izlazi iz kreveta kad pomislim šta me čeka danas. Đavo mi je kriv što nisam iskoristio svoje vreme kako treba, nego sam se baktao s glupostima. A onda ili zlobno 'Videće oni kad dođu u moje godine' ili oprobano 'Ova današnja omladina...'. Ali jebi ga, posle toga se osećam još matorije, pa nazad na početnu misao i sve ispočetka.
Ja sam dobar
Rečenica kojom čovek kome ne ide sve onako kako želi, počinje samosažaljevajuću rekapitulaciju sopstvenog života, tražeći razlog zašto se, eto, baš njemu sreća tako prokuratila.
Što je meni život ovakav? Ja sam dobar, pomažem kome treba, ni mrava nisam zgazio, idem u crkvu...
E zato ti i ide sve naopako. Zato što umesto da preduzmeš nešto, sediš tu i kukaš nad svojom tužnom sudbinom. I zato što niko, ko se zaista vodi dobrotom u životu, ne galami o svojoj ispravnosti kao što ti sad galamiš. Ako si činio dobro samo da bi time poboljšao sliku o sebi, bilo kod drugih bilo u sopstvenim očima, onda si i zaslužio to što te je snašlo, samozadovoljniče prokleti.
Kvaziautoriteti
Ljudi koji su tragičnom igrom usuda došli na položaj nekakvog moćnika i sebe ubedili da poseduju ikoju ljudsku vrlinu. Oko njihove moći se kao muve na govna skupljaju bolesno podane kreature kojima je pojam dostojanstva davno iščileo iz mozga, a sposobni su sebe da pogledaju u ogledalu jedino zato što ni ne znaju šta je to samopoštovanje. Kada se ispostavi da nisi spreman da servilno služiš njihovim demagoškosebičnim ciljevima, da pohlepno upijaš svaku njihovu lažljivu reč, ili se čak usudiš da im se otvoreno usprotiviš, dovedeš u pitanje njihov opskurno stečeni položaj i nazoveš đubrad pravim imenom, imaju spreman sistem poluga koje će povući i disciplinskih mera koje će preduzeti kako bi te sabili u propisan kalup iz kog izlaze poslušni patuljci kakvima su već okruženi. Stoga, jedini način da uništiš takvu zver je da joj odsečeš ljigavu kezavu glavu kako ne bi mogla da upotrebi svoju užasavajuću moć regeneracije i vaskrsne.
Šuplje govno
Govno koje, kada pustiš vodu u WC-u, ne ode u kanalizaciju kao svako kršteno govno nego ostane da pluta na površini vode, smrdeći jer mu je priroda smrdljiva.
Naravno, izraz se odnosi i na određenu grupu ljudi, koji kao bubašvabe preživljavaju sve pokušaje da se oslobodiš njihovog prisustva, smrdeći jer im je priroda smrdljiva.
Ispisnik
Čovek sa kojim delite godinu rođenja, što je uslov da kasnije zajedno učite školu ili služite vojsku. Usled tog zajedničkog delioca, sa ispisnicima ste vezani prećutnim rivalitetom, te se neretko upoređujete sa njima u raznim sferama života. Tako u mladim godinama sa zavišću gledate vršnjaka buknule brade dok čupkate svoju paučinu; utrkujete se ko će pre da skine mrak, a kasnije kad čujete da se neko od vaših ispisnika oženio, vi ćete, zavisno od sopstvenog mentaliteta, pomisliti ili 'A šta ja čekam' ili 'Koja budala!'. Ispisnici su i vrhunski reper kojim određujete uspeh u karijeri - najbolje je biti na vrhu te imaginarne lestvice, ali nikako ne valja naći se na dnu.
U starosti to rivalstvo može da poprimi i blago morbidnu crtu. Čovek koga znam je napravio spisak svojih ispisnika pre jedno desetak godina, i otada, kad god neko od njih ode Bogu na istinu, revnosno precrtava jednog po jednog. Često je to otpisivanje praćeno i verbalnim izrazima trijumfa poput 'Crče Anta, džaba mu sad svo njegovo šefovanje', ponekad i 'Eto, svi oni debeli i nagojeni odoše, a ja mršav, nikakav, sušičav, otprati ih odavno'. Na spisku je ostalo još njih trojica-četvorica, ali on je uveren da će bar ovaj put trijumfovati nad svojim rivalima. Valjda je konačna pobeda i najbitnija.
