Politički otpad minulih vremena, sposoban da se prilagodi novonastalim uslovima i ispliva na površinu. U savršenom momentu napuštaju tonući brod i priključuju se novom. Njihova odanost ima rok trajanja. Dok brod ne počne da propušta. I dok skontaš da brod tone, oni će već biti u sigurnijoj luci
Naviknuti na privilegije, teško ih se odriču. Stoga nije previše bitno od koga će ih dobiti. Držaće kapetana na dlanu, dok ovaj drži kormilo u rukama.
I kad misliš da ih je novi talas istrijebio, prevario si se. Opet ćeš ih sresti na ulici, gledati na TV-u. Doduše u novim bojama, sa novom demagogijom, ali opet punačke, vesele i zadovoljne. Psovaćeš ih glasno, istovremeno se diveći debljini njihove kože, odsustvu njihovog obraza i beskrajnoj snalažljivosti koja ih krasi.
Pacovi će uvijek biti tu da te potsjete na prošlost. Nametljivo i direktno dokazujući da se ništa nije promijenilo.
-Poranio si. -A eto, volim ja tako na vrijeme da dođem. -Sjedi sjedi, šta piješ? -Tablete jebiga. Znaš kako je, dođoše ovi novi, teško se snalazi čovjek, uzima to danak. -Ružo, daj mu nešto... sok neki... vodu... ma bilo šta. -Može sok. Eto znaš već što sam došao. Ja bih se priključio ako je moguće nekako. Napustio sam ove stare, nisam se našao tu, shvatih da to nije to. -Da, shvatio si posle 12 godina. Dosta ti je trebalo. Imaš i posao, djeca ti rade, žena, sva rodbina. Šta ćeš više? Neće ti to niko dirati. -Pa eto, znam sve, al ja bih da pomognem nekako ovoj vašoj stvari. Dopada mi se ovaj vaš novi, lijepo priča, sposoban je. -Aha. Ti si mi četvrti od jutros, stari pacov na novom brodu. Znaš šta? Poslužićeš ti. Idi kući sad, zvaćemo te brzo. Nisi tako loš. -E sila ste. Ljubim ruke gospon, do skorog viđenja.
Crv H je posve običan crv. Mali, sluzav, beznačajan. U tuđim očima. U svojim očima je vrijedan i živahan. Oran za života. U svojim, napominjem. Kao da crv i ima oči. Možda samo misli da ih ima. Da li bi stvarno bio crv da je sposoban gledati?
Crv ima svoju misiju. Prosta je. Pronađi jabuku, izbuši tunel, ostani tu dok ne umreš. Oćeš li uništiti jabuku? Zavisi. Od čega? Vodiš li računa o svojoj jabuci? Da li misliš da nekoga uopšte boli kurac za tvoju jabuku? Tvoja je. Budi srećan što je imaš. ZAŠTO BI SE NEKO OPTEREĆIVAO TVOJOM JABUKOM? Crve.
Vidiš, postavio sam te na tvoje mjesto. Zašto? Znaš ti zašto. Vrati se na početak. Imaju li crvi oči? Imaju. Vide li? Vide. Šta vide? Reći ću ti. Vide cipele. Da, cipele. Jer su mali. Mali su fizički. Mali su duhom. Nećeš valjda da me gledaš u oči, crve? U đon gledaj. Ovaj što može da te zgazi. Ako poželi. Nadaj se da neće. Crve.
E sad, raspravimo jednu stvar. Kako si uopšte dospio do toga da budeš to što jesi? Nemaš pojma. Jesi li se rodio kao crv? Da li si genetski predodređen da budeš šaka mizerne sluzi, bačena u nebitan prostor u nebitnom vremenu? Nisi. Postao si to u međuvremenu. Negdje na polovini onog tunela koji si gradio. Prvi si zalogaj ugrizao i ispljunuo iz ideala. Nastavio si hrabro. Vjerovao si da ćeš na kraju biti nagrađen. Vjerovao si u rajski vrt. Bušio si jabuku a nadao se grožđu. Negdje na polovini si shvatio da ne ide. Ne može tako kako si mislio. Poturio si leđa, zaboljelo je. Još par puta, boljelo je jače. Onda si uhvatio krivinu. Tunel više nije išao pravo. Nisi ga više gradio sam. Pomagali su ti. Ne zbog tebe. Zbog sebe. Pokvarili su tvoj tunel. Opoganili su tvoju jabuku. Na kraju si našao grožđe. No bilo je kiselo. Jeo si ga. Jeo si ga sa lažnim osmijehom na licu.
Postao si crv. Sitan. Beznačajan u svom jadu. Jadu koji ne vidiš.
Stanje svijesti. Ili nesvijesti. Tornado na polovini puta. Jednako udaljen od svijesti. Jednako udaljen od nesvijesti. Potjera uma za osloncem. Silazak niz stepenice bez rukohvata. Ne da ti da odeš. Ne da ti da dođeš. Duboko uznemerujući vapaj za tlom. Pod je spas. Pad je opcija. Uhvatićeš se za pod? No no.
Jedan krug. Drugi. Treći. Depersonalizovana verzija tebe te promatra iz ugla. Gledaš svoje oči. Svojim očima. Igraju. Trepere u nepravilnom ritmu. Gumene noge koračaju. Kao po želatinu. Teške su. Zalivene betonom. 4 5 6 7 11 33 67 785 2. Logika je prežvakana. Neprimjenjiva. Konfuzija je jedina ispravna verzija. Vrti se? Vrtiš se? Vrte se? Misli. Vijuge. Noćne straže. Plašljivi nagovještaji slijetanja. Pljusak hladne vode je spas. On je tamo, na par koraka. Par koraka? Previše. Ruka se maša za izvor zvonjenja. Čaša nije zvonila. Nije ni peškir. Sumnjam da su i kapi za crvenilo u očima. Idemo dalje. Dok ne nađem telefon. Lebdi. U ritmu melodije. Sezam se otvorio. Granulo je....
Još jedan pogled kroz prozor. Još jedan prizor u visokoj rezoluciji. Olakšanje posle zamućenog prizora sebe. Uspješno slijetanje bez vezanog pojasa. Ko se veže? Nismo psi. Svoj vertigo živimo sami. Držeći se za vazduh koji dišemo. Do nekog sledećeg. Jačeg. Vertiga.
Dan posle bure. Borbe u glavi. Borbe od koje zavisi, da li će svanuti sledeće jutro. Dan nakon borbe za opstanak. Dan posle dana D.
Azbuka neumoljivo troši život. Vrti ga u krug. Slova nemaju važnost. Slovima obilježavamo događaje. Čekamo dan D. Nadamo se da će dan nakon njega donijeti nešta novo. Dan D je težak. Znate to. Slovo D ispod pazuha cijedi znoj. Sa kosina mu se sliva krv. Svako ga doživljava drugačije. Svakome nosi nešta drugo. Neke proguta. Ispljune kosti. Slomi kičmu.
Dan Đ je drugačiji. Tih kao ponoć. Ne žuri mu se. On je direktna posledica dana D. Ali ne liče. Ako ste izvojevali svoju pobjedu dan prije, dan Đ je vaša nirvana. Česma sa koje će oteći čemer. Ventil iz kojeg će iscurati adrenalin. Ljuljaška uma. Dan života. Rađanje.
No ne pobijedite uvijek. Ne? Neko dan Đ dočeka ranjen. Mrtav. Slomljenog morala. Nekome novo jutro dočeka tijelo. Ne i glava. Punih usta poraza. Dan Đ je i za njih mir. Samo on. Nema suza sledećeg dana. Mirimo se sa sudbinom. Lošom sudbinom. Kakvom god. Bura utihne. Vjetar prestane uznemiravati mutne oči. Mogao bi umrijeti. Ne danas. Biće dana.
-Čovječe, uspio si. Raduj se! -Ima dana, spavao bih sad.
Krik se ne izgovara, no ipak se čuje dalje od običnog, glasnog, dozivanja upomoć. Krik nije patetičan. Nije vapaj, koji čuju samo oni koji stoje u blizini. On ne siluje bubne opne. Krik siluje savjest. Ne probija zvučni zid. Probija mrak. Neočekivano. Kao munja.
Krik je djelo. Surovo iskreno. Iskonsko. Iznuđeno godinama mraka. Godinama potiskivanja i tihe borbe sa samim sobom. Krik ima svu snagu univerzuma, skupljenu u jednom momentu. Momentu praska. Eksplozija koja će stvoriti nešto novo. I svijet je nastao eksplozijom. Zar ne?
Parole ne donose boljitak. Parče papira sa vješto smišljenom porukom. Bombastični naslovi u novinama. Da li iko posluša savjete u rubrici zdravlje? Svijet su iznijela djela. Djela tihih. Tihih kojima je dojadilo. Tihih koje je uništio njihov krik. I iz krika se rodilo nešto.
Krik je oštar nož. Ubija svog tvorca. Krik je vatra. Vatra koja žeže do pepela. Iz pepela se rađa zora. Iz zore se rađa dan. Novi dan. Nova kreacija. Novi krik, nekog novog koji će žudjeti za nečim. Nečim novim.
Žudnja za novim nas pokreće? Zar ne? AAAAAAAAAAAAAAAA
Ne volim ti ja te Amerike. Ni prvu, a bo'me ni pedeset prvu. Pa ni ovu iz naslova. Redži Miler je okej. Kao igrač, trojkaš. Doduše smatram da je govno od čovjeka. Onaj peškir mu nikako ne mogoh oprostiti. Šta ćeš. Zamjerljiv sam tip. Elem, ne volim državu Indijanapolis, shvatili ste već. Ali ipak kad mi je pomeneš, meni toplo oko srca. Šta ćeš, emotivan sam čovjek. Oduvijek me prošlost oduševljavala više nego budućnost.
Indijanapolis bijaše zenit jugoslovenske košarke. Mjesto koje nas je vinulo u legendu. Baš nas. Obične smrtnike, što blejahu u kockaste ekrane tih nezaboravnih ljetnjih dana. Radovasmo se mi i ranije. Igrasmo i bolje. Možda ima i ljepših košarkaških priča za ispričati. No ja ne bijah stasao da vam ih iz prve ruke ispričam. Indijanapolis. Tu smo dotakli nebo. Gore smo i ostali.
Jugoslavija. Tri boje. 12 igrača. Jedno srce i jedna lopta. Dovoljno? Nije. Par miliona nas. Mladih, starih, ratom namučenih, pijanih, ludih ali u istim bojama. Sa istom željom. Dovoljno?
Nikada nisam znao da igram košarku. Igrao sam doduše. Imalo me šta. Gurao sam se. Ko već nije igrao basket tih dana? Dobrodošli u zemlju košarke. Stvarno smo bili zemlja kojoj je basket bio arterija koja je napajaše nadom. Glupo je pričati koga je sve ova zemlja dala da žari i pali svjetskim parketima. Ne bi bilo fer navoditi. Nekoga bih zaboravio. Ludaci ej. Imena nisu ni bitna. A i gdje da znam imena svih nas koji navijasmo tih dana. Mi! Mali ljudi velike želje. Podjednako utkasmo sebe u to zlato kao i njih 12.
Tukli smo ih na njihovom tlu. Amere. Istom onom koje su oni zalili krvlju domorodaca. Možda ih stiglo prokletstvo. Sumnjam. Stigao ih naš inat. Naše ludilo. Onda taj čuveni ples Novozelanđana. Kakvi manijaci jebemti. Tući ćemo ih lako. Ma kakvi. Umal' nas ne odraše. Pero Kameron. Pero jebote. Nikad to ime neću zaboraviti. Idemo dalje. Finale. Krv. Znoj. Fajt. Muda!
Kako da zaboravim? Kako da se ne sjećam Jarićevih bacanja protiv Amera? Ko mu je vjerovao? Nikada ga nisam volio. Nije iznevjerio. Čičine trojke? Peđu? Argentince? Produžetke? Faul koji su tražili. Divac je to prijatelju. Ne možeš njemu svirati faul. Zlato. Zlato!
Kolona vozila je prolazila mojim gradom. Zastave trobojke i pjesma. Pucnji. Ja sam bio ponosan na ljude koje sam gledao samo na teveu. Ja sam bio sretan što sam mogao da ih gledao. Ostali su gore. I Jugoslavija je ostale gore. Možda je tako i bolje. Neka ih među zvijezdama. I onako nisu bili sa ove planete.
Misao koja ovjekovječi kraj. Bezuspješan pokušaj. Fejl, rekli bi klinci. Nekad se izgovori naglas. Zvuči kao pravdanje. Kome? Sebi, vjerovatno. Zašto imaš potrebu da se pravdaš sebi? Misliš da se savjest opterećuje tvojim bezuspješnim pokušajima? Misliš da ju je briga da li si dao sve od sebe? Kome se pravdaš stari? Ne ide.
Probao sam. Ne ide. Želio sam. Ne ide. Tražio sam. Ne ide. Pisao sam. Ne ide. Živio sam. Ne ide. Idi. Gdje? Ne ide mi. Ne ide mi se.
Nekim ljudima će epitaf biti ''ne ide''. Kad bi slova imala dušu, ''ne ide'' bi vrištalo očaj. Dvije riječi koje ubijaju snove. Pet slova koja te predaju jadu. Ravna linija, koja slijedi nakon pokušaja. Ne znam i ne mogu imaju nade. Saznaćeš, moći ćeš. ''Ne ide'' zakiva poslednju čiviju u kovčeg nadanja. ''Ne ide'' ide na kraju. Neće ni krenuti. Viša sila. Dao si sve od sebe. Jebi ga.
Ponavlja se serijski. Uvijek kad se spremam na put. Isti osjećaj. Već godinama. Drugačiji ambijent, postavka likova, repertoar... Drugačije misli... Isti osjećaj.
Ne odlazim ja zauvijek. Nikada i nisam. Nikada nisam otišao od rodnog doma, znajući da je zauvijek. Ali zato nikada nisam ni otišao a da nisam pomislio, šta ako je zadnji put? Serijski rekoh. Par sati pred put. Tek toliko da mi smetna s uma nešto bitno što bih trebao ponijeti sa sobom. Znao sam da zaboravim sočiva. Četkicu za zube. Nekada bih zaboravio osmijeh.
Sjednem tako na prag balkonca i posmatram. Upijam sitne detalje. Gledam marelu koju smo posadili odavno. Stari je nije dobro potkresao pa je ostala mala. Kao žbun. Smiješna nekako. Sve jedno. Misao mi prekida mater suvišnim pitanjima. Oćeš li jesti ako ti spremim teglu meda? Oću naravno, skoro bez razmišljanja odgovaram. A znam dobro da ću je zaboraviti čim pređem prag druge kuće. Zna i ona da ne jedem mnogo kad odem tamo. Nastavljam da posmatram iscijepana drva. Suše se. Nismo ih složili jer je padala kiša. Gledam zemlju kojom smo prekrili šut što nam ružaše plac. Neki dan smo je dotjerali. Nije se zatravila. Nije imala kad. Ozelenjeće. Do sledećeg puta.
Vrijeme je obično loše. Danas i nije. Pirka neki vjetrić. Igra mi se sa kosom. Grije sunce. Prelama se na ekranu i ne da mi da pišem. Kao da zna da bih trebao prozboriti sa svojima. Kao da zna da pišem zaludu. Odlazak. Uskoro. Doduše nije dugo, možda mjesec i po. Da pozavršavam to što imam pa opet nazad. Sve jedno. Ja i dalje mislim šta ako?
Da uđem i progovorim? Ipak ne. Čujem kako škripe kašike. Jedu. Ja sam pojeo neko smeće, nisam se udostojio ni da ručam sa ljudima. Možda je greška. Znam da ćemo još puno puta ručati zajedno. Ali šta ako?
Ni sam ne znam šta je to ''šta ako''. Neću otići zauvijek, neće mi se desiti nešto. Znam. Ali ipak razmišljam. Pamtim izraze lica. Urezujem pokrete. Memorišem osmijehe. Uvijek. Ponavlja se to serijski, znam. Reče neko. Pjesnik, ko li već.
Počinje me žuljati ovaj prag. Već sam se spakovao. Put pod noge. Počinjemo i srećno. Zbogom dome. Stajete li prije glavne stanice? Svako dobro. U desni hangar stavite prtljag. Ej, nismo se vidjeli sto godina, napravi mi malo mjesta. Putuješ li na duže? Ni ja. Vraćam se o Lučindanu.
Okončasmo ratove. Hvala Bogu. Malo koga više možemo nazvati bratom po oružju, po krvlju okupanim rukama. I bolje tako. Saborci su postojali dok je imalo smisla spašavati dupe onog, sa kojim si dijelio komad hljeba, a idućeg dana bi mu taj isti hljeb iz utrobe prosuo zalutali kuršum namijenjen tebi. Ili nekom drugom. Trećem. Ili možda njemu. Neću vam pisati o tim saborcima. Neka počivaju u miru.
Saborci su dvije individue koje naoko ne spaja ništa. Različite pozadine. Različite priče. Različita hrana koju vare svakodnevno. Drugi duvan, druga voda, drugačiji treptaj oka. Ništa. Na prvi pogled. No oko vara. To već znate. Nije savršeno kao što možda djeluje. Mušica ga može omesti. Prevari ga suza kad ne treba. Često mu se ne može vjerovati. Zato i ne znaš za svog saborca. Zato ga nikad nećeš ni upoznati.
Saborce ne spaja ni ideja. Politička pozadina je smiješna. Saborci misle drugačije. Oblače drukčije prnje. Ne govore isti jezik. Pa šta ih onda spaja? Ne znam.
Znam samo, da dok ovo pišem imam svog saborca. Koji piše bez poente, računa dane i zvrji u prazno kad i ja. Saboraštvo ne poznaje naciju, granicu ni jezik. Saboraštvo nema zastavu kojom će se ogrnuti, i koja će mu biti putokaz da ljubi bližnjeg svog. Saborci nemaju izgovor koji ih spaja. Oni ne znaju jedan za drugog. Fizički. Oni se nikada neće okupiti i pratiti ideju. Ne. Oni se osjećaju.
Dok gledaš kroz prozor poprskan kišom, sa nosem priljubljenim uz okno, znaš da imaš svog saborca. Dok pokušavaš da zaspiš u besanoj noći, znajući da ti neće uspjeti, saborac te prati. Dok vodiš tihi rat u sebi, neko tamo ratuje sa svojom savješću. Na drugom meridijanu. U komšiluku. Na selu. U Kambodži. Neko tamo upravo zubima kida zanokticu. Boljeće ga. I tebe je juče. Pašćeš mu na pamet dok bude gurao prst u rakiju. Ili nećeš. Nije ni on tebi, dok te palila đedova jabukovača. Pala ti je na pamet samo pomisao o njegovom postojanju. Ili milion njih... Saboraca.
Ne obraćaj pažnju na lica ljudi pored kojih prolaziš. Nećeš naći saborca. Nećeš umjeti da ga prepoznaš. I ne treba. Onda ne bi bio pravi saborac. Pravi saborci su tihi i poentu nose u sebi. Poentu. Istu. Suštinsku. Možda, kad otploviš galijom bez povratka, upoznaš i njega. Zapalićete cigaretu i prozboriti. Možda ga ne prepoznaš ni tada. Možda je suđeno da se saborci ne sretnu. Možda.
Poenta. Ogoljena suština. Jedna rečenica koja pogađa direktno u metu. Rečenica koja se obično prećuti.
Postoji u čovjeku neka nejasna težnja da prećuti ono najbitnije. Da govori satima, ali da ne kaže poentu. Da ostane nijem kada treba kazati krucijalno. To počne rano. U mladosti. Jednom oćutiš, strpaš duboko u skladištu svoje podsvijesti i zaboraviš. Zaboraviš? Teško. Rečeno se zaboravlja. Rečenom se oprašta. Oćutanom, hm... Ono što nisi rekao nikada ne zaboraviš. Uvijek će ti stanovati negdje na vrhu jezika. Kao prokleta duša koja lebdi između života i smrti, prećutano lebdi između ćutnje i želje da se kaže. Na vrhu jezika. Tik pred puštanje u etar... ali tu i ostane. Do kraja.
Neki ljudi oćute svoju bit. Suštinu svog postojanja. Nikada je ne podijele sa drugima. Želio je da bude pjesnik. Da piše za djecu. Želio je da bude glumac. Da pusti brkove kao Zoran. Želio je da živi u Dablinu... Oćutao je. Nije imao hrabrosti da kaže. Da pokuša. Postao je računovođa. Ne živi loše. Spolja. I dan danas kucka u telefonu nasumične stihove, dok čeka zeleno na prometnoj saobraćajnici. Obriše kad stigne kući. Oćuti.
Gdje bi nam bio kraj da smo rekli sve što je trebalo? Zar bi mi žena bila Jovana a ne Žana da sam rekao? Bih li živio gdje živim? Da li bi me i dalje smatrali lošim da nisam ćutao?
Oćutano grize. Oćutano ujeda. Krvavo. Bolno. Vječno. Riječi su da se govore, osjećaji su da se iskažu. Nemojte ćutati. Posledice izgovorenog ne mogu biti gore od onog oćutanog. Šamar ne boli. Prezir je prolazan. Tuga se liječi. Samo oćutano postojano traje. Mori i ne da mira.
Početak i kraj. Ako imaš sreće. Mada ne mora da znači. Moj se stari rodio na patosu pored šporeta. Ne fali mu ništa. Vozi kipera, kune državu i moju majku što je rodila debila koji se ne šiša. Svrati nekad pored puta, pomuze državni kamion, proda naftu i obraduje familiju novim teveom. Nekad je znao da nas obraduje šunkom tako. Jebiga, bila inflacija, radovali smo se manjem. Elem odoh daleko.
Četiri nogara, par dasaka i dušek. To ti je krevet. Moj bi ga đed sklepao za par sati koliko je prost. Uzeo aljine, napunio slamom, metnuo preko bukovine i Bog te veselio. Prosto. E pa nije. Krevet nije prost. Krevet je najbitnija stvar u tvom životu. Krevet te prati cijelog života. Gdje god pošao. Krevet. Udoban, tvrd, prljav, nepostojeći. Ma i ledina je krevet.
Da li mu ikad pridaješ važnost koju zaslužuje? Sumnjam. A trebao bi. Tu se rodiš. On te okrijepi kad se vratiš mrtav umoran sa posla. On te uspava kad dođeš uroljan kao stoka. Po njemu si povratio. Po njemu si pišao dok te još uvijek bolio kurac za sve, i jedina ti misao bila da jedeš i spavaš. Možda si i jebao na njemu... Po njemu si skakao kad te neko treći iznervira. Tu si plakao... Nije pravio pitanja. Tek bi ponekad škripnuo da te potsjeti da nije od kamena.
On će te i ispratiti tamo gdje nema kreveta. Kad milioniti put sklopiš oči, on će ti prvi reći zbogom. Ujutru će osvanuti kao i uvijek. Ali ti nećeš otvoriti oči po običaju. Milion i prvi put nećeš se probuditi. I eto. Dok pucneš prstom rastanete se, a da nisi ni bio svjestan koliko ste bili bliski. Krevet stari. Možda ga zapale posle tebe. Sumnjam da ćeš se buniti. A trebao bi. Tamo nema kreveta. Ima oblaka. Žuljaće. Znam da oće. A i bojim se visine.
Đed se rodio u zbjegu, stari na patosu, ja na krevetu. Vjerovatno su zato oduvijek više cijenili krevet od mene. Laku noć. I ne škripi jebem te u slezenu.
Simboličan otklon od svega. Zidanje barijere od svijeta koji te je upropastio. Potez kojim daješ do znanja svom umu da si se predao. Sklopićeš oči i čekati da se desi ono što mora. Sam. Pomiren. Tih... Sklopljenih očiju.
Zašto mrtvacu zatvaraju oči? Jer mu je sve jedno. Tamo gdje on putuje, ništa se ne dobija na lijepe oči. Mada, manje je jeziv sa kapcima preko jabučica. Nama. Njemu je sve jedno, rekoh.
Onaj ko te goni ne haje za tvoje muke. Bilo da je u pitanju živ čovjek, bilo da je u pitanju onaj u tvojoj glavi. Borićeš se dakako. Svi se borimo. Neko do kraja života. I onda izgubiš. Od koga? Loše misliš. Smrt je pobjeda. Nema muka jel de?
Sklapanje očiju je pobjeda. Simbolična smrt. Samo, sklopljenih očiju možeš umrijeti milion puta. I svaki put pobijediti. Onog trenutka kad dokažeš sebi da više ništa nije važno, da mogu da ti urade šta požele, pobijedićeš. Sebe. Njih. Postaće nebitan onaj kome duguješ. Neka dođe, nek ti polomi prste. Može. Nećeš mariti za zvjeri koje ti pohode snove. Neka dođu, nek te prestrave. Na kraju krajeva, umro si. Šta mogu da urade mrtvom čovjeku?
Umro si. Sklopio oči. Sad ide finta. Naučena iz video igrica. Prosta. Otvori oči. Progledaj. Rodio si se. Po milioniti put rođen opet vidiš svjetlost. Čuješ zvuk. Osjećaš miris. Umro si a nisi satrunuo, rodio si se a ne nisi usrao pelene. Vidiš, magija.
A sad sklopi oči, predaj im se. Pa se opet rodi i raduj se, jer život je radost. Dar. Samo je nekada teško, zato uči finte da ga zajebeš. Kao Džordž Best mutave bekove. Best je jebao život.
