Indijanapolis
Ne volim ti ja te Amerike. Ni prvu, a bo'me ni pedeset prvu. Pa ni ovu iz naslova. Redži Miler je okej. Kao igrač, trojkaš. Doduše smatram da je govno od čovjeka. Onaj peškir mu nikako ne mogoh oprostiti. Šta ćeš. Zamjerljiv sam tip. Elem, ne volim državu Indijanapolis, shvatili ste već. Ali ipak kad mi je pomeneš, meni toplo oko srca. Šta ćeš, emotivan sam čovjek. Oduvijek me prošlost oduševljavala više nego budućnost.
Indijanapolis bijaše zenit jugoslovenske košarke. Mjesto koje nas je vinulo u legendu. Baš nas. Obične smrtnike, što blejahu u kockaste ekrane tih nezaboravnih ljetnjih dana. Radovasmo se mi i ranije. Igrasmo i bolje. Možda ima i ljepših košarkaških priča za ispričati. No ja ne bijah stasao da vam ih iz prve ruke ispričam. Indijanapolis. Tu smo dotakli nebo. Gore smo i ostali.
Jugoslavija. Tri boje. 12 igrača. Jedno srce i jedna lopta. Dovoljno? Nije. Par miliona nas. Mladih, starih, ratom namučenih, pijanih, ludih ali u istim bojama. Sa istom željom. Dovoljno?
Nikada nisam znao da igram košarku. Igrao sam doduše. Imalo me šta. Gurao sam se. Ko već nije igrao basket tih dana? Dobrodošli u zemlju košarke. Stvarno smo bili zemlja kojoj je basket bio arterija koja je napajaše nadom. Glupo je pričati koga je sve ova zemlja dala da žari i pali svjetskim parketima. Ne bi bilo fer navoditi. Nekoga bih zaboravio. Ludaci ej. Imena nisu ni bitna. A i gdje da znam imena svih nas koji navijasmo tih dana. Mi! Mali ljudi velike želje. Podjednako utkasmo sebe u to zlato kao i njih 12.
Tukli smo ih na njihovom tlu. Amere. Istom onom koje su oni zalili krvlju domorodaca. Možda ih stiglo prokletstvo. Sumnjam. Stigao ih naš inat. Naše ludilo. Onda taj čuveni ples Novozelanđana. Kakvi manijaci jebemti. Tući ćemo ih lako. Ma kakvi. Umal' nas ne odraše. Pero Kameron. Pero jebote. Nikad to ime neću zaboraviti. Idemo dalje. Finale. Krv. Znoj. Fajt. Muda!
Kako da zaboravim? Kako da se ne sjećam Jarićevih bacanja protiv Amera? Ko mu je vjerovao? Nikada ga nisam volio. Nije iznevjerio. Čičine trojke? Peđu? Argentince? Produžetke? Faul koji su tražili. Divac je to prijatelju. Ne možeš njemu svirati faul. Zlato.
Zlato!
Kolona vozila je prolazila mojim gradom. Zastave trobojke i pjesma. Pucnji.
Ja sam bio ponosan na ljude koje sam gledao samo na teveu. Ja sam bio sretan što sam mogao da ih gledao.
Ostali su gore. I Jugoslavija je ostale gore. Možda je tako i bolje. Neka ih među zvijezdama. I onako nisu bili sa ove planete.
