Ponoć
Vječita dilema. Mistika. Četiri nule obavijene velom tajne. Šta je to u tom dobu dana što nas fascinira? Da li je tada mrak gušći nego li sat vremena kasnije? Da li si u ponoć mudriji ili gluplji? Ili možda spavaš? A možda čekaš da se kazaljke spoje u stav mirno. Ili sa zebnjom požuruješ časovnik da otkuca minut poslije dvanaest, da prođe ta ponoć i simbolika koju sa sobom nosi.
Da li je ponoć početak ili kraj? Da li je u momentu sklapanja kazaljki dan počeo ili se pak završio? Odgovor se krije u svakom čovjeku ponaosob. Onaj ko je tog dana preživio pakao u ponoći vidi spas. Početak novog dana. Onog koji će donijeti nešto bolje, nešto što će potisnuti gorak ukus tekućeg dana.
Ako ti je pak dan bio srećan, u ponoći ćeš vidjeti kraj. Kraj dana za koji nisi želio da se završi. Kraj sna koji si htio da sanjaš zauvijek.
U ponoć isplivavaju aveti. Potisnute duboko u podsvijesti, u ponoć dobiju snagu i raskinu lance kojima smo ih okovali. Mami ih miris. Miris uma opsjednutog ponoćju. Nemaju mnogo vremena. Svega šezdeset sekundi. Djeluju brzo. Urnišu misli, siju strah i ostavljaju ukus poraza u ustima. Poraza, da. Mišić i kost gube bitku sa nevidljivom utvarom skrojenom u sopstvenom umu. Onom istom koji bi trebao da nam misli dobro.
A ne misli.
Ne i u ponoć.
Grom, kiša! Ipak ne, samo tripujem. Napolju je toplo! Vjerovatno ima i trideset stepeni. Od kud onda buka? Noć je! Ko je? Sam sam valjda? Ili nisam? AAAAAAA. Šta bi? Ništa. Zašto galamim? JEBOTE! Kurve! Kurve! Kurve! Zašto da je ostavim? Ili da je ubijem! Ne tripuj! Nemaš muda! Ili imaš. Možda da ubiješ sebe? Zašto? Ubij se! Ubij se! UBIJ SE! Znoj! Zašto? Radi klima! ZAŠTO JEBENI ZNOJ? Ne mogu da dišem! dfhsdfhskvnsvks vazduha??? MAJKO!!!
56
57
58
59
60
Prošlo je. Zaspaću. Da l' da joj šutnem poruku? Njah, vjerovatno spava. Ujutru ću. Sklapam oči. Tonem...
